Mi smo odstupili do kineskih hrčaka, dalje ne idemo.
A njih bi vam preporučila, ako hoćete nezahtjevne, a baš simpa ljubimce. Lako ih je i dati nekome na čuvanje na koji tjedan jer je posao oko njih stvarno minimalan. Nemaju jak miris. A nevjerovatno koliko se razlikuju temperamentom.
Kiki je bio živahan, vesel i lud za kupusom. Verao se po kavezu, vješao kao marinac za prečke i "hodao" tako obješen po prečkama. Mogli smo ga puštat vani, držat u rukama, prošetat po dvorištu.
Spokica je bila prekrasna, potpuno bijela, ali depresivna valjda, jadnica. Provela je godinu i po u kolu i tik ispred kola. Nikad nam nije dala blizu. Nije ništa jela od ponuđenog svježeg voća i povrća. Zadnjih nekoliko mjesci života smo počeli nalaziti tragove na druge dvije etaže kaveza i bili smo sretni ko budale. Tad je i pristala jesti nam iz ruke, ali samo s prednje dvije šapice na dlanu. I kako je imala smisla za melodramu, tako je i uginula na dan D-ove proslave rođendana.
I evo sad imamo prvi put dva, molimo Boga da su ih točno prepoznali kao dva muška. Djeca su odahnula kad su vidjela da koriste čitav kavez

. Dobro se slažu, jedan je totalno lud i živ, nevjerojatnom brzinom prolazi poligon po svim katovima i rekvizitima kaveza. Drugi je nešto mirniji i predivne svijetlosive boje. Igraju se, nema tuče zasad, u prodavaonici su tvrdili da će se sigurno slagat jer su iz istog legla i zasad je tako. Djeca su ih pomalo počela pripitomljavat.