Potaknuta prepiskom na nekoj drugoj temi, a već sam se i prije susretala s takvim stavovima, došlo mi u ovu kasnu uru na pamet pitanje vrednujete li ljudski život više samim time jer je ljudski? Naime, smatrate li da smo statusom superiorne vrste zaslužili biti i u višem rangu štovanja živih bića na ovoj planeti?

Osobno sam svjesna svojih prednosti nad životinjom, ali jednostavno mi je neprirodan taj osjećaj "više vrijednosti" jer mi je mozak na drugačijem stupnju razvoja od njihovog.
Nisam neki ekstrem da se razumjemo, čak nisam ni vegetarijanac, a donedavno sam znala kupiti i kožne cipele ukoliko bi mi se svidjele, ali recimo mnogi me gledaju kao frikušu kad kažem da volim svog psa i mačku više od pojedinih persona u svom okruženju.
Ono, u stilu...to nije prirodno, treba na prvo mjesto staviti svoju vrstu, čovjek je čovjek itd itd...

I primjećujem da mi se što idem starija ovaj osjećaj pojačava. Recimo, prije će me rasplakati i rastužiti neka nepravda nanjeta životinji nego čovjeku (tu isključujem starce, djecu i nemoćne). Vodim se onom da smo mi sposobni manje-više se izboriti za svoju dobrobit, a životinje su nažalost skoro oduvijek osuđene na milost i nemilost nas ljudi.

Imamo li pravo sebe uzdignuti na pijedestal života i jesam li ja stvarno toliko nenormalna što te četveronošce (u mom slučaju) smatram svojom obitelji i veći su mi prioritet od tamo nekog xy koji je sticajem okolnosti ljudsko biće?