Moja sad ima 4,1 g. i nešto je bolje nego prije. S 2-3 godine u vrtiću uopće nije komunicirala (inače je rano progovorila) , igrala se jest, ali bi samo kimala i odmahivala glavom. Nakon 3.godine počela je u vrtiću vrlo sramežljivo pričati, a ni dan danas s novim osobama ne priča, tj. treba joj neko vrijeme akomodacije (napr. odgovorit će na postavljeno pitanje ako nam je netko u gostima dulje od sat vremena).
Kod raznih doktora shvaća da mora nešto reći jer je to dio pregleda (neuropedijatar, psiholog, logoped...) pa se ipak prisili uz držanje mene za ruku.
Nema šanse da na cesti pozdravi ikoga, pa ni tetu ili frendove iz vrtića. Da bi negdje (osim u vrtiću) sama ostala - nema šanse.

Starija je u svemu navedenom suprotna krajnost.