Fizičko kažnjavanje (topik "Sanja")

[VedranaV]

Ni to, molim. Naime, jedini razlog zašto sam ovo sve napisala je zato što imam osjećaj da ponekad nema neku težinu kad kažeš ljudima da je nešto znanstveno dokazano, treba im i neki primjer iz života da zaista shvate da npr. nasilje može prerasti u teže nasilje, da nasilje može imati teže posljedice kako je thalia napisala, a voljela bih i da se zapitaju, hm, može li se i meni ovako nešto dogoditi, hoću li moći kontrolirati svoj bijes kasnije kad bude nešto gore ako sam već krenuo/krenula s udaranjem po guzi. Pa eto, nadam se da će nakon ovoga što smo thalia i ja i ostali napisali ipak sve postati malo lakše za predočiti.

[VedranaV]

Otišlo na drugu stranu.

[Zeko1]

vedrana to je svakako grozno, ali cuj, ono kad si se izgubila u parku... ne opravdavam remen, ni nista slicno... no vjerujem da bi se i najsavrsenijim roditeljima moglo dogoditi da im nakon toga poleti ruka. ne zato sto je to ispravno, nego zato sto bi bili potpuno sludjeni i iracionalni od brige, a fizicko kaznjavanje bilo bi odraz njihove nemoci i afekta. tesko je u takvoj situaciji govoriti o samokontroli, iako je upravo to ono sto bi za dijete bilo najbolje

[kloklo]

Ok, nema pusa, nema srčeka, ali te barem mogu potpisati

Mene su isto baka i deda "odgajali" batinama, a mama i tata gastarbajteri mi to uopće nisu vjerovali, zapravo me to moža boli još najviše od svega, to što mi nisu vjerovali i to što me mama vidla par puta godišnje ali bi i u to kratko vrijeme uspjela od nje zaraditi pokoju pljusku

A što se tiče svakodnevice sa dedom i bakom, ona nije tukla već me psihički ubijala u pojam prijetnjama, a on me tukao...nije to bilo teško premlaćivanje, niti je bilo svakodnevno ali je scenarij povremeno uključivao ganjanje remenom oko stola...

Iz njihovog kuta je to vjerojatno bilo samo malo pec po guzi, naravno samo onda kad bi zaista "zaslužila" i naravno uvijek "za moje dobro, da me nauče što se ne smije"
No, sve što su postigli tom bajnom metodom je da se ja njih bojim, ali naučila od toga nisam ništa.
Naime, batine bi za istu stvar nekad dobila - nekad ne bi i nikad nisam bila načistac kakvo ponašanje uzrokuje kakvu posljedicu.
Ok, bilo je i dosljednosti...svaki put kad bi se zimi zaigrala s djecom i došla doma iz igre nakon što je kukavica odkukala 4 puta, dobila bi batina - jer su se oni bojali za mene

Što su mene te batine naučile? Da je igra s prijateljima nešto što se radi pod stalnim stresom i pogledavanjem na sat, da me baka i deda vole naaaaaaaaaajviše na svijetu ali tu ljubav pokazuju na, u najmanju ruku, čudan način, a uspjeli su u meni usaditi takav strah od autoriteta (čak i sasvim lažnih, koje drugi ljudi sa smijehom odbacuju) da sam ga se teškom mukom riješila tek u zrelijim godinama!

Zapravo su postigli samo to da sam maksimalno izbjegavala i njih i druge ljude, izrasla sam zapravo u relativno asocijalno biće jer jednostavno nisam znala kako se prema kome treba odnositi, jedino što sam znala je bilo uvući glavu u ramena kad bi me netko samo malo ružnije pogledao i zato su me profači naravno obožavali, plaha odlikašica koja bespogovorno radi sve što joj se kaže :/

Tek me najbolja frendica u srednjoj školi počela doslovce učiti kako se odnositi prema ljudima, kako razgovarati, kad se sudariš s nekim u hodniko da se ne skamenim od straha već da ga lijepo obiđem, s desne strane (čak ni to nisam znala!) i tako dalje i tako bliže...

Strah je nešto najružnije što možete izazvati u svom djetetu i posljedice su mu grozne...
Moji meni govore da sam ja mimoza, osjetljiva pifkica i da previše uzimam srcu stvari...ok, možda bi neko otpornije dijete na mom mjestu to lakše podnijelo, ali bi ostavilo posljedice svejedno...

Najžalosnije od svega je to što su se svi oni cijelo vrijeme kleli kako me vole naaajviše na svijetu i da sve rade za mene i zbog mene i blabla, a riječi su im se tako često kosile sa djelima da sam dobar dio života bila fakat izbezumljena zbog tog nesklada...

Zato sad, kao roditelj, jako pazim da mi misli, osjećaji, riječi i postupci prema Leoni budu usklađeni i da dijete ima sigurno tlo pod nogama i ako će u životu biti sigurna u samo jednu stvar, nek bude sasvim, sasvim sigurna u to da je mama voli do neba i natrag i da ću joj to ponovo i ponovo pokazivati do kraja života

[Amalthea]

Klo, evo onda tebi jedno i još jedna

[ms. ivy]

eh, pa jednostavno moram... kloklo

[kloklo]

Hihihi..ok ja bum se onda žrtvovala :smajlić teatralno stavlja nadlanicu na čelo: i primala puse i za sebe i za Vedranu

Inače i mene je prošla dugogodišnja faza kad sam od ljudi trebala i tražila potvrdu da sam "u pravu" i "joj, kak mi je žao"...sad znam da sam bila žrtva i je bilo malo prave ljubavi u njihovim postupcima iako oni ne misle tako...

Ovo sam kao i Vedrana i Thalia napisala u preventivne svrhe da oni koji imaju jako male kikiće ili ih još nemaju, odbro razmisle hoće li dići ruku na svoje dijete "u najboljoj namjeri"...

Oni koji djecu tuku, redovno ili povremeno i uvjereni su u dobrobit te metode, često su vrlo tvrdokorni u svojim uvjerenjima ali nada umire zadnja, pa se ja nadam da će barem netko od njih barem malo razmisliti o onome što radi i da se stave u kožu svog djeteta i pogledaju na sve s druge strane...ono što je vama nedužno i bezazleno djetetu može biti strašno i nepravedno, toliko da će to zapamtiti za cijeli život...nastojimo im priuštiti što manje takvih sjećanja 8)

[ms. ivy]

i mislim da treba dodati, to se ne odnosi samo na fizičko kažnjavanje - omalovažavanje djeteta i njegovih osjećaja, verbalno zlostavaljanje pod krinkom odgoja isto će ostaviti posljedice.

[VedranaV]

Kloklo .

U izvješću pravobraniteljstva za djecu 2004. je izvrstan sažetak:

Nasilje nad djecom koje se događa u obitelji, odgojno-obrazovnim ustanovama i domovima je problem kojim se danas svijet, pa i Hrvatska, bave više nego prethodnih desetljeća. Člankom 19. Konvencije o pravima djeteta propisano je pravo djeteta na zaštitu od zlostavljanja, zanemarivanja i svih oblika tjelesnoga i duševnoga nasilja. Istim člankom propisana je dužnost država potpisnica Konvencije da poduzimaju sve potrebne mjere kako bi zaštitile djecu od svakog oblika tjelesnog ili duševnog nasilja, dok o njima skrbe roditelji, zakonski skrbnici ili neka druga odgovorna osoba kojoj su djeca povjerena na skrb. Svako dijete ima pravo osjećati se sigurnim i voljenim, kao i pravo na mogućnost da raste slobodno i zaštićeno od nasilja. Nasilje koje se provodi nad djecom ozbiljan je i nadasve složen problem. Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije nasilje se definira kao «…namjerna primjena fizičke sile ili moći s ciljem zastrašivanja nad samim sobom, drugom osobom, grupom ili zajednicom, a koja rezultira ili je velika vjerojatnost da će rezultirati povređivanjem, smrću, osjećanjem uskraćenosti, psihičkim poremećajima ili smetnjama u razvoju.» Nasilje kao pojam obuhvaća fizičko, psihičko i seksualno zlostavljanje, te predstavlja jedan od najvećih moralnih problema današnjice, pred kojim se nažalost još uvijek nerijetko zatvaraju oči. Djeca, koja su se nesposobna braniti, za koju bi odrasli trebali skrbiti dok ne postanu samostalni, vrlo često su žrtve upravo onih koji bi se o njima trebali brinuti. Zaštita od nasilja, te s tim u vezi prevencija nasilja postala je uvjet bez kojeg se ne može, te zahtijeva koordiniranu akciju mjerodavnih tijela, institucija i pojedinaca kako bi se ostvarila.

[Brunda]

vedrana to je svakako grozno, ali cuj, ono kad si se izgubila u parku... ne opravdavam remen, ni nista slicno... no vjerujem da bi se i najsavrsenijim roditeljima moglo dogoditi da im nakon toga poleti ruka. ne zato sto je to ispravno, nego zato sto bi bili potpuno sludjeni i iracionalni od brige, a fizicko kaznjavanje bilo bi odraz njihove nemoci i afekta. tesko je u takvoj situaciji govoriti o samokontroli, iako je upravo to ono sto bi za dijete bilo najbolje

A vidiš, meni je nekako najrefleksnija radnja u nekom takvom trenutku čvrsti zagrljaj uz suze olakšanja. Jer djetetu je bilo jednako tako kao i roditeljima u tom trenutku kada je skužilo da mame nema. zamislite samo taj strah kod djeteta. I onda još kada konačno dođe do roditelja i padne mu kamen sa srca, dobije batine.
U Vedraninoj situaciji čak ni ne kužim u čemu bi ona uopće bila "kriva". Pa ona se igrala tamo gdje ju je mama ostavila. Mama je ta koja je "nestala" i onda još otišla doma bez djeteta :shock: (ako sam dobro skužila)

[Zeko1]

i meni bi zagrljaj bio najrefleksnija radnja, i najpotrebnija i jedina ispravna za dijete koje je prezivjelo uzasan sok, ali kazem da je to situacija potpune nemoci gdje covjek lako moze pogresno reagirati

[kloklo]

Zeko, upravo o tome ću sad malo pisati, o raspadu sistema i njegovim posljedicama...
Nije mi lako to javno priznati ali mislim da će biti korisno...

Ja priznajem crveneći se do bola, kako mi je i poletjela i pala na guzu par puta ali to nije bila Leonina "krivica", ona je samo malo dijete koje se još ne zna ponašati i ako ona histerizira to je zato što jednostavno nije u stanju napraviti ništa bolje, da je - napravila bi...

Ja kao roditelj imam tu odgovornost da dijete naučim prihvatljivomm ponašanju ali ako si dozvolim da sama gubim kontolu nad sobom i u nemoćnom bijesu dignem ruku na nju, pa kako će onda ozbiljno shvatiti moje uvjeravanje da je vikati i udarati ružno?

Zato se za svaki put kad sam je u nemoćnom bijesu udarila tako kajem da vam to ne mrem opisati i uvijek joj se ispričam i naglasim da nije ona kriva, već ja!

Just for the record, Leona ima dvije i pol godine, 80% vremena je predivno, dobrodušno, milo dijete koje ni tratinčice ne bere da ih ne povrijedi i s kojim se sve može dogovoriti ali naravno ko i svaki toddler ima svoje žute minute...
Ogroman postotak riješimo na neki za nju i mene prihvatljiv način ali sam je nalupala po guzi 2-3 puta kad sam kapitulirala pred frustracijom što mi nikakve druge metode nisu upalile...

Svaki put bi to čovjek mogao nazvati samoobranom, jer me ona u histeriji tukla ko vola u kupusu dok bi je pokušavla smiriti, a zadnji put mi je ručicom zgrabila žilu na vratu i mislila sam, fakat, da mi je bude iščupala, toliko me to boljelo da mi se fakat pomračio um i uopće se ne sjećam kako, ali našla sam se kako je prebacujem preko koljena i udaram po guzi, sva u suzama od bola...

No, to me ne opravdava, ja sam odrasla i ja moram kako god znam reagirat hladne glave i skinut malu beštiju sa sebe bez da ja nju povrijedim...

E, zato stalno pišem o tome, pišem kako su moji odgajatelji u mene usadili frazu "tučem te za tvoje dobro" i ja se protiv tog usađenog ponašanja moram lavovski boriti i borim se jer iskreno želim to prevladati, ali sam bog zna koliko je to teško kad ti ko u crtiću fitilj izgori za dve sekunde i nastane BUM, pa ti sad hvataj svoju hladnokrvnost koja se rasipa na sve strane u eksploziji....jooooj, kako se čovjek preužasno osjeća kad udari to malo bespomoćno stvorenjce koje te obožava...

Kako je užasno kad znaš da radiš totalno groznu stvar, a nemožeš stat, odnosno zaustaviš se nekim zadnjim atomom svijesti, ali već je kasno i barem jedan udarac je pao...

Što hoću reći, u dijelu nas čuči ta zvijer koja instinktivno naginje nasilju, no neki tu zvijer njeguju i timare i puštaju s lanca bez puno razmišljanja...dok se drugi jako trude da je obuzdaju i uz puno samokontrole se ona vrlo rijetko otrgne...znači, može se! uz puno truda, strašno puno truda, ali naši mališani i zaslužuju da zbog njih skidamo zvijezde s neba, ako treba

Leona je sad opet u fazi kad mi jako, jako često i temeljito ispituje granice, ali dobra sam, držim se i sve mi je lakše...
Naučila sam se i ja pameti, kad vidim da je ona prešla neku točku frustracije i da je njoj dogorio fitilj koji vodi u udaranje, preduhitrim to i fizički nas razdvojim, pa se ona, ako treba, istutnji na drugom kraju sobe i ne pokušavam je smiriti, zapravo joj uopće ne prilazim

Inače mi puno pomaže da kad vidim oluju na pomolu, krenem u sebi mantrat "ona je samo dijete, mora puno toga naučiti o prihvatljivom ponašanju i to je tvoj posao, odradi ga dobro, uvijek misli na to da ona ne zna i ne može drugačije dok je ti ne naučiš, a naučit ćeš je tim prije i uspješnije što više sama uspiješ ostati cool...

Svaki put kad je savladam i nađem načina da se s njom dogovorim neki zadovoljavajući kompromis - ja slavim u sebi, jer znam da prekidam začarani krug i da se moje dijete neće sjećati svog djetinjstva po fizičkoj bloi a niti po duševnoj boli koju izaziva šlag na kraju batina "tako ti i treba kad si zločesta!" :/

Bit svega je po meni da kad je bebač u pitanju, svoj ego stavimo u drugi plan i slušamo srce... empatija je silna stvar...trudi se gledati svijet očima svog djeteta i mnoge stvari će biti lakše i jasnije, a vaš odnos ljepši i skladniji, konflikti izbjegnuti ili riješeni na obostrano zadovoljstvo sa dvije-tri riječi i zacementirani sa par poljubaca

Leona na dogovor obično još doda ozbiljni klimoglav, riječ "dogovojeno" i daj pet

[Dijana]

Kloklo, i kod nas igra"dogovojeno" i "daj pet". I moja Mrvica uskoro puni dvije i pol. Tvrdoglava je valjda ko i svako dijete u toj dobi i puno me je naučila strpljenju. I prije nego što se rodila, apsolutno sam bila protiv bilo kakvih batina, i iz svog iskustva. Nisam puno dobila, ali ono što jesam - zapamtila sam. Ja kad osjetim da ću pući, jednostavno se maknem od nje, odem u kupatilo najčešće, da se ispušem. Najbliže sam bila da joj dam po guzi kad mi je stalno otvarala ormarić s bocama ulja i sl. i vadila ih, ne valja ni da se razbiju, ni da se proliju. Niti sam imala kamo to micat, niti sam htjela. Trubila sam i trubila zašto to ne valja dirat, i više ne dira. Sad joj je fora paljenje šporeta i rerne...I opet trubim zašto ne... Dok bi nekima vjerojatno bilo lakše da je jednom dobro nalupaju pa bi dobro zapamtila zašto je to ne!
I dobro nam ide, odnos nam je prepun ljubavi i povjerenja, jedino što mi ponekad pobjegne poneki "viši" ton, pa mi bude krivo. Hm, ipak nisam anđeo, ali sigurno ima i onih koji su se i u tome ispraksirali? (da nikad ne povise glas)

[tanja_b]

Moja izjava u dobi od cca 3 godine:
"Pedagogija, to je po guzi"

Rekao bi netko da su me mlatili ko vola u kupusu. A nisu, časna riječ!
Naprotiv, kad bi nekome "pobjeglo" po guzi, onaj drugi roditelj ironično bi primijetio "aha, jest ti neka pedagogija"

[Tamchi]

Vrlo interesantan topic,iako još nisam mama, nezamislivo mi je tući bilo koga, a osobito ne dijete.. I brat i ja smo ponekad znali dobiti po guzi, od tate i mame, ali od bake koja nas je čuvala AMA BAŠ NIKAD, a imala je u našim očima veći autoritet nego oni skupa, bar tada.. A i danas je strašno cijenimo i volimo, ali roditelje još više, vjerujem da su se trudili koliko su mogli, a da su povremeno zbog naših zločestoća "pukli" ali to ni bratu ni meni nije nanijelo nikakve traume..Sjećam se da je baka sve rješavala upornim ponavljanjem,vrlo ozbiljnim tonom " ne smiješ to raditi zato i zato".. I slušali smo je, u većini slučajeva..U biti, svjesna sam da nas neke reakcije i ponašanja mogu dovesti do nevjerojatnih granica bijesa, ali kumst je upravo se savladati, a ne se ispucati nasiljem.. Vjerujem da je to veliki izazov, kad osjećaš bespomoćnost i bijes u isto vrijeme, a smireno trebaš odreagirati na pravilan način, ali itekako vrijedi.. Primjenjujem to u svakodnevnim međuljudskim odnosima sve više i više, i kako sam starija, to mi je lakše moram priznati..Prije par godina nisam imala toliko strpljenja i neznam kakva bih mama bila tada, ali ipak uvijek treba težiti boljem..

[thalia]

Moja izjava u dobi od cca 3 godine:
"Pedagogija, to je po guzi"

Rekao bi netko da su me mlatili ko vola u kupusu. A nisu, časna riječ!
Naprotiv, kad bi nekome "pobjeglo" po guzi, onaj drugi roditelj ironično bi primijetio "aha, jest ti neka pedagogija"

Ovo je zakon! Baš me nasmijalo.

[kloklo]

... i kako sam starija, to mi je lakše moram priznati..Prije par godina nisam imala toliko strpljenja i neznam kakva bih mama bila tada, ali ipak uvijek treba težiti boljem..

To sam i ja primjetila kod sebe...što sam starija sve su mi deblji živci onak općenito :D
Dio toga imam zahvaliti svom malom srčeku i sad kad mi je ona na prvom mjestu upravo mi je smiješno oko kakavih sam se ja to bezvezarija toliko živcirala prije

[Tamchi]

Kloklo, hvala ti na tako iskrenim i otvorenim postovima, nekad me i samu preplavi strah da mi se ne ponovi tako nešto ( kad se sjetim kako sam se osjećala kad sam par puta udarila kujicu nakon što je odlutala, i kako me prestrašeno gledala poslije-UŽAS! plakala sam i grlila je, ma bilo mi je prestrašno, obećala sam nikad više to neću ponoviti, ali kad se sjetim tog nakupljenog bijesa, brrr... A isto je možda usađeno u meni još od ponašanja roditelja, pa kad osjetiš nemoć, udri..Ali, čim bolje upoznaš sebe, znaš i kako slijedeći put odreagirati NA SVOJE PONAŠANJE, iliti preduhitriti se u onom neprimjerenom..Eto, želim nam razumnije, sretnije i smirenije tridesete od onih nezrelih dvadesetih!

[kloklo]

[bubimirko]

Kod nas je pec po guzi preraslo u udarce koji bole, najčešće po licu,.......

Nemojte samo sad please srčeka, ja sam sasvim ok već dugo.

gleč to kaj se tebi dešavalo nikako ne podržavam.......ali izjednačavati takve stvari s pec ili pod tur nikako nije isto.....da li je kod tvojih roditelja to bila normalna reakcija tj. normalni slijed da nakon pec po prstićima u ranim godinama sve završi šakama i šamarima u glavu u to se ne bi mešal, ali definitivno sam protiv......za sve treba imati granice, ali to sam već napisal......tak da ak si čitala ja sam tu metodu koristio i s vremenom kako je dijete raslo i sazrijevalo ju prorijeđiva i sad kad je više NEMA.....ali ako ću imati opet dijete, vjeruj mi niti za trenutak neću posumnjati u ispravnost svojeg postupka ako ću mu za određene stvari dati pod tur ili pec

[VedranaV]

Pa onda neka je tvojem djetetu (djeci) sa srećom, a tebi želim da jednog dana uspiješ otvoriti srce.