starmalo dijete, kako mu pomoći

[makita]

moje dijete je osobenjak. Voli se sam igrati, voli zalutati u svoj svijet.

kad je riječ o verbalnoj komunikaciji, lijepo se uklapa u društvo.

Al, kad zvoni, on ne trči na veliki odmor, radije uredno slaže svoje stvari i kad sve zgotovi, onda krene. Nekad je i pola odmora završilo.

U nekoj mjeri, s njim je divno, on je poslušan...ali, ja ne želim da je on poslušan jer je meni tako lakše...jel me razumijete?

on je dijete koje će poštivati pravila igre do kraja, bez iznimke, ma koliko se trebao odreći sebe.

Kako mu pomoći, kako ga potaknuti da misli bar malo više na sebe

[Peterlin]

Možda bi mu dobro došlo društvo nekog sličnog.... našli bi brzo zajednički jezik i igre.

[makita]

Možda bi mu dobro došlo društvo nekog sličnog.... našli bi brzo zajednički jezik i igre.

I nama

al nedostaje mi katkad da je razigraniji...ma zapravo, nebitno što meni nedostaje, volila bi da on nekad malo više se uživi u neki nestašluk, u igru neku, ni sama ne znam...možete mi nabrojiti i koje dječje stvari vaši rade...da vidi da i u tom ima radosti. To je isto za razvoj zdravo.

[čokolada]

Ne znam zašto ga želiš promijeniti? Vidiš li da se on ne osjeća dobro u svojoj koži? Fali li mu socijalne/društvene inteligencije?

[monax]

Imam i ja takvog u prvom razredu, ide do te mjere da mu užasno smeta kad zvoni i djeca vrište...
nemamo nikog sličnog i to mi je jako žao, da se on ne osjeća previše drukčiji.
Voljela bih da imaju neke svoje igre , da se razumiju! Da isto klikaju!
Imamo prijatelja koji je suprotnost i nije baš neka kombinacija.
Il npr. svi igraju nogomet, a moj sjedi na klupi i piskara na papiriću...

[Peterlin]

Takvu djecu koja ne vole nogomet nađete u kvartovskoj knjižnici (bar je nama tako bilo i još je uvijek). Sad više ne stignu toliko često, ali u toj dobi su znali otići u knjižnicu i igrati šah s animatorom na dječjem odjelu ili već s nekim tko bi se zatekao ili s kim bi se dogovorili.

Isto, radionice po muzejima su dobro mjesto za naći istomišljenike.

U školi - izvannastavne aktivnosti, gdje se okupljaju djeca koja imaju iste interese (literarna grupa, povijest, ovisno o afinitetima). Za sasvim male možda dramska ili kakvo dječje kazalište (naši su imali lutkare).

Dobre su i radionice po kulturnim centrima, kao i bilo kakva sportska aktivnost. Za ovakve disciplinirane bolji su individualni sportovi, ali nikad ne znaš - možda mu se svidi i nešto drugo. Sad je pravo vrijeme da se djetetu ponude različite stvari.

monax, vidi što se nudi (iako za prvašiće nema obično ništa u školi, za njih se smatra da su još na privikavanju na školu, ali pitaj, možda se ovakvo mirno dijete može uključiti u nešto što bi ga zanimalo).

[vertex]

Ne znam zašto ga želiš promijeniti? Vidiš li da se on ne osjeća dobro u svojoj koži? Fali li mu socijalne/društvene inteligencije?

Mislim da ti je ovo dobar smjer za razmišljati. Ne vidi se iz tvog posta je li njemu dobro takvom kakav jest, ima li zbog toga problema...Kažeš da ide protiv sebe, jer želi slijediti pravila. Je li to onda stvarno "protiv sebe" ili protiv neke uobičajene slike sedmogodišnjaka? Je li se tako ponaša jer iz nekog razloga misli da mora ili je jednostavno takav (i zbog toga možda usamljen)? Meni vuče na ovo drugo, i u tom slučaju, stvarno bi mu dobro došlo društvo sličnih.

[makita]

Mislim da ti je ovo dobar smjer za razmišljati. Ne vidi se iz tvog posta je li njemu dobro takvom kakav jest, ima li zbog toga problema...Kažeš da ide protiv sebe, jer želi slijediti pravila. Je li to onda stvarno "protiv sebe" ili protiv neke uobičajene slike sedmogodišnjaka? Je li se tako ponaša jer iz nekog razloga misli da mora ili je jednostavno takav (i zbog toga možda usamljen)? Meni vuče na ovo drugo, i u tom slučaju, stvarno bi mu dobro došlo društvo sličnih.

Pa kad kažem da ide protiv sebe, hoću reć da će zanemarit svoju ideju i slijedit pravila. Bez propitivanja.

Mislim da ga ne želim promijeniti. Samo, ako će mu pomoći, ponudila bi mu neku aktivnost, potakla ga ne neko ponašanje.

To je otprilike ko što sam na lito spominjala da je super roniti i da sam ja uživala. On bi stavio masku na površinu i gledao. I odbijao uronim, makar i na 2 sek jer će mu voda uć u uši. I onda, jednom u jesen, kupajući se u kadi je legao s ušima u vodi i otkrio smijšan cijeli jedan svijet podvodnih zvukova. I oduševio se i rekao, zašto mi nisi rekla da je ovako zanimljivo. I nema veze da uđe u uši. Al dok mu nije kliknilo, nije bilo koristi.

Zato bi mi ilo drago da klikne i na drugim poljima. Jeli dobar u socijalnim kontaktima? Ono, nije ko vršnjaci koji su vođe, al kad hoće, brzo se snađe. Zauzme se on za sebe, al kad njemu šune, a to zna bit često, povuče se i igra se svojih zamišljanja. Shvaćate? A druga djeca za to vrime trče.

Ili recimo, igraju se na tjelesnom, natječu se, djeca se žustro trude pobijediti i ne gledaju oko sebe, a on kaže, pa bitno je sudjelovati, a ne pobijediti.

uh, stoput su me prekinuli, ni sama ne znam jesam li odgovorila na vaša pitanja i komentare

[makita]

Da, odlazili smo u knjižnicu, muzeje...

Sport smo htjeli uvest od iduće šk.god. da mu nije puno, prvašić i sport...

[čokolada]

Kod takvih poticaja čini mi se važno samo pripaziti da budu diskretni da se dijete ne zapita što to u njemu ne valja kad ga "žele popraviti".
Ja doma pak imam obrnut zadatak - kako društveno manje prihvatljiva ponašanja (pretjeranu ekstrovertiranost, napadnost, vođenje) kanalizirati u "normalna", pa vidim kako moji eksplicitniji pokušaji rezultiraju gubitkom njenog ionako staklenog samopouzdanja ("ne valjam").

[makita]

Kod takvih poticaja čini mi se važno samo pripaziti da budu diskretni da se dijete ne zapita što to u njemu ne valja kad ga "žele popraviti".
Ja doma pak imam obrnut zadatak - kako društveno manje prihvatljiva ponašanja (pretjeranu ekstrovertiranost, napadnost, vođenje) kanalizirati u "normalna", pa vidim kako moji eksplicitniji pokušaji rezultiraju gubitkom njenog ionako staklenog samopouzdanja ("ne valjam").

Mislim da je stakleno samopouzdanje u pozadini i ovog ponašanja po ps-u. Znate, ako svjesno učini nešto što nije baš pravilno, boji se da je iznevjerio, da neće zadovoljiti...

Da ne pomislite, nije ovo neki prestrašan problem, al za dijete je dobro da bude dijete.

Dakle, samopouzdanje...se gradi poticanjem, priznanjem, pohvalama, kako još, ajmo konkretno

[clumsy mom]

Da moj B nema M bio bi isti kao tvoj sinak. Sve polako i na vreme, ultrasavesno, ultrapedantno, ultraproračunato i ultrabesno ako nešto od prethodnog nije uspelo. Zaista, stresem se na pomisao kakav je B mogao biti da ga M ne vuče na sve strane. M je sa druge strane ultrapokretan, ultrabrbljiv, ultrazezator, ultralakoćemo i ultrazabolegauvo ako nešto od prethodog nije uspelo

[clumsy mom]

EDIT: Stoji ovo o samopouzdanju. Tačnije o samosvesti. B je sav samokritičan, večito je važno biti bolji od brata/druga/tate/inog. Ma šta bolji, najbolji! M je sav siguran u sebe, zna da i ako ne uspe prvi put uspeće već iz nekog ponavljanja, zna da njega svi vole onoliko koliko treba bez da se mora beskrajno dokazivati. Dok je B sav u ''Vidi, mama, jesam lepo nacrtao? Sviđa ti se? Stvarno ti se sviđa? Jel da da sam ja tvoj umetnik? Jel da? I ono juče sam ti super nacrtao, jel da? Ja se baš trudim i onda nacrtam super, jel da, mama?''. Večito u nekoj potrazi za potvrdom da je dobar, da ga volimo...Doduše, popustio je malo od kako su krenuli u školu ali je znalo biti fakat za zapitati se gde grešim sa njim. I bilo mi je jako bitno rešiti to zaključno sa polaskom u školu jer bi mu to veoma otežalo školske dane naročito jer ima brata blizanca sa kojim se (svojom željom i nekom bolesnom potrebom) večito nadmetao 24/7

[vertex]

Dakle, samopouzdanje...se gradi poticanjem, priznanjem, pohvalama, kako još, ajmo konkretno

Ja bih rekla još i tako da mu omogućiš uspjeh u stvarima u kojima je je suzdržan, bojažljiv...uz puno razumijevanja da to neće ići kad bi ti htjela i kad misliš da je spreman, ali pomalo hoće. Donekle imam takvo iskustvo s D. Znači, pomalo ga stavljati u prilike, izlagati ga i dalje raznim situacijama koje on sam možda ne bi izabrao, i neka uvijek ima mogućnost odbiti, i često i hoće, ali nekad će probati i nove stvari. Možeš se nadati da kad proba više stvari (kao što je ronjenje) kojih se ustručavao, da će onda imati više povjerenja u tvoju preporuku i u sebe, i da će biti nešto otvoreniji.
Što kaže Clumsy, društvo dobro dođe kao poticaj, ali možda radije društvo jedno ili dvoje prijatelja, a ne cijele grupe. Imate li mogućnost takvog druženja, da netko ćešće dolazi kod vas, ili da povedeta kakvog prijatelja/prijateljicu u šetnj?

[jedna zdenka]

Zašto mislite da takvoj djeci treba pomoć. Prosvjetar sam i znam da takva djeca najbolje prolaze, staloženi su, mirni i u ključnim situacijama pouzdani, a iskreno ne vjerujem da oni zbog toga pate. Takvi su kakvi su i nemaju potrebu za drugačijim.
A kad vidim svoga sineka i neke moje učenike u školici, samo mogu reći "Be careful what you wish for".

[makita]

Zašto mislite da takvoj djeci treba pomoć. Prosvjetar sam i znam da takva djeca najbolje prolaze, staloženi su, mirni i u ključnim situacijama pouzdani, a iskreno ne vjerujem da oni zbog toga pate. Takvi su kakvi su i nemaju potrebu za drugačijim.
A kad vidim svoga sineka i neke moje učenike u školici, samo mogu reći "Be careful what you wish for".

Ovo djeluje umirujuće.

Jedino mi ostaje priupitat se je li ova boldana rečenica sasvim točna. Generalno, rekla bih da jest. S druge strane, vjerujem da moje dijete, kad se prene iz svog svijeta osjeća da je negdi pa s Marsa. Kad ateriranje ne ide glatko, onda to može smetati. zato se preispitujem

[makita]

Zašto mislite da takvoj djeci treba pomoć. Prosvjetar sam i znam da takva djeca najbolje prolaze, staloženi su, mirni i u ključnim situacijama pouzdani, a iskreno ne vjerujem da oni zbog toga pate. Takvi su kakvi su i nemaju potrebu za drugačijim.
A kad vidim svoga sineka i neke moje učenike u školici, samo mogu reći "Be careful what you wish for".

Danas još razmišljam o ovom i sjetim se da mi je ovako rekla i školska psihologica, to su uporna djeca koja mogu odrast u ljude koji mnogo učinu za ovaj svijet, koji ga čine boljim

[vera]

Makita, malac je skroz ok, ako brineš da će igrati po pravilima, koja mu nisu u prilog - ne brini. Mislim da su takva djeca dovoljno zrela i staložena da bolje
procjenjuju smisao i "korist" (i pridržavanje) pravila od manje staloženih klinaca...i ne vjerujem da zbog toga pati, jer bi tu patnju već izrazio. Samopouzdanje svom
malcu gradim i stavom da je ok ako on nije uvijek u pravu i da je ok ako ponekad izgubi u igri ili dobije lošu ocjenu...i da je ok ako mu se ne sviđa nešto što se svim ostalima u grupi sviđa i obrnuto.

[Zdenka2]

Dijete je po naravi takvo kakvo jest - mislim da to ne treba niti pokušavati mijenjati nego ga prihvatiti onakvog kakav jest i krenuti od toga. Njegova narav i ponašanje imaju svojih prednosti pogotovo u sustavu koji upravo to najviše cijeni, djecu koja su mirna i sama po sebi prihvaćaju pravila. No, mislim da škola ne ulazi u moguće probleme takve tihe i "neproblematične" djece i da oni mogu biti nesretni, iako su izvana posve "prilagođeni" (što ne znači da je tvoj sin nesretan; o konkretnom slučaju teško možemo suditi u ovakvoj raspravi). Škola se više bavi onima koji strše i teško prihvaćaju pravila, ali i njima samo dotle dok ih ne strpa u predviđene kanale. Mislim da je u školi na prvome mjestu uredno odvijanje obrazovnog procesa, a ne djeca.

Po mome mišljenju, samopouzdanje je ono na čemu trebaš raditi s njime, ali na diskretan način. Najbolji put je naći neku aktivnost koja ga doista zanima - tamo će onda naći i djecu s istim interesima, sebi sličnu.

[makita]

Dijete je po naravi takvo kakvo jest - mislim da to ne treba niti pokušavati mijenjati nego ga prihvatiti onakvog kakav jest i krenuti od toga. Njegova narav i ponašanje imaju svojih prednosti pogotovo u sustavu koji upravo to najviše cijeni, djecu koja su mirna i sama po sebi prihvaćaju pravila. No, mislim da škola ne ulazi u moguće probleme takve tihe i "neproblematične" djece i da oni mogu biti nesretni, iako su izvana posve "prilagođeni" (što ne znači da je tvoj sin nesretan; o konkretnom slučaju teško možemo suditi u ovakvoj raspravi). Škola se više bavi onima koji strše i teško prihvaćaju pravila, ali i njima samo dotle dok ih ne strpa u predviđene kanale. Mislim da je u školi na prvome mjestu uredno odvijanje obrazovnog procesa, a ne djeca.

Po mome mišljenju, samopouzdanje je ono na čemu trebaš raditi s njime, ali na diskretan način. Najbolji put je naći neku aktivnost koja ga doista zanima - tamo će onda naći i djecu s istim interesima, sebi sličnu.

Hvala, slažem se i s ovim o školi i mjestu jednog uklopljenog djeteta u njemu. Može biti zadovoljan i sretan, al i ne mora...

Slažem se i sa poticanjem samopouzdanja. Slijedi, logično, pitanje: kako?

Već si napisala neka aktivnost...ajmo elaborirat...

Mislila sam poć kroz idućih par mjeseci u neke dvorane, na aktivnosti da vidimo kako se odvija aktivnost, da vidimo što mu se sviđa...

Mene malo brine, na kakve će voditelje/trenere naići...možda brinem unaprijed, a to je besmisleno...

[superx]

Joj, moj ima tek 5 , ali pratim ovu temu! Tesko mi je sa njim, ponekad se osjecam da je odbacen od drustva jer svi su zivahni, igraju nogac, skacu, a on cita knjige razmislja o tome tko je stvorio ljude, zasto je sjever bas na sjeveru i milijon takvih pitanja kojima razbija glavu i meni otezava jer ponekad je tesko objasniti njemu prihvatljivim jezikom!
Ne zeli na sport, ali ga muzeji i sl pale ...

[Peterlin]

Hvala, slažem se i s ovim o školi i mjestu jednog uklopljenog djeteta u njemu. Može biti zadovoljan i sretan, al i ne mora...

Slažem se i sa poticanjem samopouzdanja. Slijedi, logično, pitanje: kako?

Već si napisala neka aktivnost...ajmo elaborirat...

Mislila sam poć kroz idućih par mjeseci u neke dvorane, na aktivnosti da vidimo kako se odvija aktivnost, da vidimo što mu se sviđa...

Mene malo brine, na kakve će voditelje/trenere naići...možda brinem unaprijed, a to je besmisleno...

Nije to besmisleno, to je normalna roditeljska briga. U ovoj dobi ne možeš znati kako će se stvari dalje odvijati ako ne probaš. Porazgovaraš s trenerom, dođete "na probu" i nek vidi da li mu se sviđa. Moji su bili na gimnastici u Sokolu nekoliko godina i to je bilo ok, ali nisu bili ludi za time. I na atletiku u školu su išli, ali starijega to nikada nije zanimalo (išao je uz nagovaranje) a mlađega smo morali ispisati silom prilika jer je dobivao napade astme.

Ne možeš znati... Na kraju se za naše dečke odličnom pokazala glazbena škola. Od fizičkih aktivnosti nema toga baš puno jer nikako ne vole kolektivne sportove, pa se sve svodi na bicikle, role i bazen kad imamo prilike (ne stignemo na redovite treninge, ali odradili smo školu plivanja i idemo rekreativno vikendom i praznicima, kad stignemo).

Muzeje obožavaju, a čak i ODABRANE prijatelje smo nekoliko puta vodili na takva mjesta (planetarij u sklopu Tehničkog muzeja, izložbe razne i koncerti). Djeca s vremenom nađu drugu djecu koja imaju slične sklonosti. Nema ih previše, jer 90% ih je na nogometu, he he he... Nikad nismo branili ni to, ali naši dečki to ne vole i gotovo. Prestali smo se opterećivati, pogotovo jer je mm rekao da je i njemu bila muka igrati nogomet u toj dobi.

Nađu si djeca zanimaciju, pogotovo kad još malo porastu i prošire im se horizonti. Moji obožavaju tehniku (digitalne fotoaparate, računala, kamere za snimanje filmova, sintić koji isto povezuju s računalima - ne mogu ja to više slijediti, a pogotovo im ne mogu baš puno od toga pokazati). Imaju nekoliko prijatelja (mlađi sin veći čopor, stariji samo jednog jako dobrog i dvoje-troje ostalih) i to je to. Stariji je izraziti individualac i naučili smo to poštovati. Brinulo me dok je bio u vrtiću jer je vječito bio sam ili se držao teti za suknju (prijatelja je našao u prvom razredu) ali jednostavno je takav. Sjedi doma i čita dok drugi jurcaju.

Ipak, stvari se tu i tamo promijene... Prošli tjedan došle su nam maškare na vrata - ekipa iz sinovog razreda. Kad smo ih nadijelili slatkišima, naši dečki su se spremili i veselo otkasali s društvom dalje obilaziti ulicu. Došli su veseli i zadovoljni. Vjerujem da sami to ne bi tražili, ali ovako, uz minimalni poticaj ipak su otišli i bilo im je super. Drugi put će vjerojatno isto htjeti ići, iako im je prije godinu-dvije to bilo bezveze. Sve to dođe na svoje mjesto. Ali nogomet ih i dalje ne zanima.

[nevena]

Izvrsna tema, ja vas za sada samo pratim iako smo mi daleko od te skupine jos, ali karatker djeteta se brzo vidi

[Sanja]

S druge strane, vjerujem da moje dijete, kad se prene iz svog svijeta osjeća da je negdi pa s Marsa. Kad ateriranje ne ide glatko, onda to može smetati. zato se preispitujem

Makita, možeš li objasniti što si time mislila?

Ja također imam bistro, koncentrirano dijete koje voli strukturu i pravila i nije mi palo na pamet da bih je trebala gur(k)ati u nekom drugom smjeru, jer mi se ne čini nezadovoljnom. Jedine prilike kad dođe do problema su kad vidi da postoje pojedinci koji ne prate općeprihvaćena pravila, a zbog toga ne snose posljedice. (Banalan primjer: ne smije se kasniti na nastavu, ali oni koji kasne, svejedno uđu u razred i pritom ometaju nastavu - zašto se onda mi drugi moramo rano buditi i žuriti da dođemo na vrijeme?)

Jedini problem koji ja vidim jest u tome da ju naučim (zapravo, da je uputim, a naučit će morati sama, iskustvom i praksom) koja se pravila moraju poštovati, a koja se mogu zaobići, gdje očekivati posljedice, a gdje ih uglavnom nema.

[makita]

Makita, možeš li objasniti što si time mislila?

Ja također imam bistro, koncentrirano dijete koje voli strukturu i pravila i nije mi palo na pamet da bih je trebala gur(k)ati u nekom drugom smjeru, jer mi se ne čini nezadovoljnom. Jedine prilike kad dođe do problema su kad vidi da postoje pojedinci koji ne prate općeprihvaćena pravila, a zbog toga ne snose posljedice. (Banalan primjer: ne smije se kasniti na nastavu, ali oni koji kasne, svejedno uđu u razred i pritom ometaju nastavu - zašto se onda mi drugi moramo rano buditi i žuriti da dođemo na vrijeme?)

Jedini problem koji ja vidim jest u tome da ju naučim (zapravo, da je uputim, a naučit će morati sama, iskustvom i praksom) koja se pravila moraju poštovati, a koja se mogu zaobići, gdje očekivati posljedice, a gdje ih uglavnom nema.

U nekim sam drugim brigama ovih dana, al da ti barem djelomično odgovorim, javim se naknadno opet u vezi s ovim.

Recimo, veliki je odmor, djeca se igraju. Jedu marendu.. A on se zamisli. Ode sam na drugi kraj dvorišta. Zvoni odmor. Trči u školu. Shvati da nije pojeo marendu. Ostali se povezuju, zezaju, on ne sudjeluje u tome. Osjeća se po strani jer nije uključen u njihove šale.

Tako jednom, tako ....

Onda, Učili su igrati graničara na tjelesnom, on ne pohvata pravila, ne pohvataju ni drugi. Oni na odmoru spontano se počnu igrat, oni nauče, on zaostaje...na kraju, zapinje u tome...tako nekako


Kad on vidi da drugi kasne i da se to isto nekad nekako može, on zaustavi sve svoje kretanje kroz život i ČUDI se tome izuzetku. I dok on o tome promišlja, učiteljica ga zove, on ne čuje. Ono, život prolazi, a on ne kuži šta je bitno, a šta ne.

Nekidan sam mu zabranila da me sluša do kraja.

Rekla sam mu da bočicu od jogurta ne mora vraćat praznu kući i da u školi ima kanta da je tamo baci. On nije taj dan pojeo sendvić jer nije stigao jer je TRAŽIO kantu.
Onda ja objašnjavaj, ma sinko, ne moraš bacit u kantu u školi, al ako je vidiš, možeš...

Doša sinoć, daj mi palačinku, ja reko, daj nemoj, sad ćemo večerat, a on se stužio umjesto da pojede usprkos mojoj sugestiji. Mislim, nisam mu zabranila, samo onako, sugerirala da ne. Al on to uzima kako rečeš i ni makac.

Bude li mu jednom u životu povjerena kakvu vojna tajna sa strogom procedurom, pronaći će posao života

[tanja_b]

makita, dobro da si napisala ovaj zadnji post, jer mi je tek sad jasno što te muči.
Samo, ja takvo dijete nikako ne bih nazvala "starmalo" On se naprosto čvrsto drži zadanih pravila i nema fleksibilnosti koju drugi u toj dobi razvijaju (a neki se s njom rode ).
Mogu zamisliti o čemu pričaš, nije ni moj sin daleko od toga. Doduše, nije baš tako čvrst karakter da bi prvo složio svoje stvari, a tek onda izjurio van ali isto tako se često drži pravila ko pijan plota i ponekad ga to frustrira - ponekad ne, jer je uvjeren da je on u pravu.
Na tvom mjestu, ja ga ne bih pokušavala ispravljati, jer bi ga to samo zbunilo. Pokušaj mu, možda, u njegov sređen način razmišljanja uvesti "natuknice", međustupnjeve. Uvesti mu nekakvu "listu prioriteta". Vjerojatno bi se u tome lakše snašao.
Nešto kao, npr., u redu je da si tražio kantu za smeće, ali ako je ne nađeš, spremi bočicu u torbu, bacit ćeš je doma. Važnije je pojesti sendvič.

Kad se čudi kako neki drugi zaobilaze pravila, pojasniti mu da to i nije uvijek tako strogo, da se neke stvari mogu tolerirati, neke ne. Usporediti s njemu otprije poznatim situacijama, da si to lakše predoči.
Uglavnom, uvesti "podstupnjeve" u njegovu poslušnost.
Ja bih tako. Iako, ponavljam, nemamo identično iskustvo, ali slično, to da.

Mojem sinu npr. nikako nije jasno zašto druga djeca izmišljaju (da ne kažem lažu, jer to i nisu laži, nego fantazije). On i dalje slijepo vjeruje svemu štogod mu netko ispriča, jer u njegovom svijetu svi govore istinu. Sad smo došli do toga da ga podsjetimo na ranije situacije, skrenemo mu pažnju što je od toga apsolutno nemoguće, pa sad i sam malo-pomalo razlučuje tuđe priče koje bi mogle biti istinite od čistih dječačkih fantazija. Ali do toga nije mogao doći sam, nego uz našu pomoć.

[Sanja]

Makita, hvala ti na objašnjenju, i ja sam, slično kao Tanja, drugačije doživjela tvoje pitanje zbog opisa djeteta kao starmalog.

Meni se samo čini da je on malo... Ne znam pravu riječ... Predoslovan. Ili, kao što Tanja kaže, nefleksibilan. Međutim, ukoliko ga to ne čini nesretnim (ali baš jako), ja se tu ne bih previše miješala. Ljudi se, jednostavno, međusobno prilično razlikuju, svatko ima neku karakternu crtu i to je to. Tko kaže da on zaista neće biti čuvar vojnih tajni?

Mislim da ga tvoje "očekivanje" da te ne posluša prilično zbunjuje. S jedne strane želi biti "dobar" (nemoj ovu riječ shvatiti doslovno, stavila sam je pod navodnike, a rabim je jer se trenutačno ne mogu sjetiti bolje) i dobiti tvoje odobravanje, a s druge ga strane ne dobiva upravo zato što je "dobar". Ako želiš da pojede palačinku, daj mu je. Ako ne želiš, reci mu da ne smije. Ako želiš da sam odluči, upravo mu tako i reci, vrlo nedvosmisleno: "Ja mislim da je već prekasno i da nećeš moći večerati, ali ako zaista želiš, uzmi si". On vjerojatno nikad neće biti neposlušno, svađalački raspoloženo dijete (barem do puberteta ), jednostavno je takav.

Što se tiče ovih školskih situacija, mislim da je u pitanju još uvijek samo prilagodba. Naša učiteljica je rekla da prilagodba na školu traje najmanje jedno polugodište, a kod neke djece i cijeli prvi razred. Ako je potrebno, razgovarajte o situacijama koje je doživio, sugeriraj mu što je mogao napraviti, pitaj ga što bi napravio drugačije kad bi se ista situacija ponovila... Na kraju krajeva, ono što se tebi čini kao propuštanje bitnoga dok život prolazi, njemu možda uopće nije bitno.

Mi, recimo, imamo "problem" sličan Tanjinom Andreju. Moje curke, pogotovo Fiona, uopće ne kuže do koje mjere ljudi izmišljaju, muljaju, pretjeruju i lažu, to je svaki put šokira. Prije par godina, još je išla u vrtić, pozvala je na igranje frendicu iz grupe. Ja sam ih obje pokupila iz vrtića, curke su došle kod nas doma, pojele su koji muffin i krenule u dječju sobu. Soba je, inače, bila prilično velika i prekrcana igračkama. Curica je pogledala okolo, pozelenila od muke i procijedila: "Užasna ti je soba, jako je mala i uopće nemaš puno igračaka. Moja je barem dvaput veća i imam duplo više igračaka". Fiona se trenutačno snuždila, a ta curica je isto tako trenutačno procvala. Za par sati po curicu je došla mama. Kad je vidjela dječju sobu, rekla mi je "Ajme, kako lijepa velika soba, moja E. ima sobicu od par kvadrata u kojoj se jedva može okrenuti". Naravno, Fiona je još danima bila u bedu zbog svoje "male i jadne sobe", jer joj nije išlo u glavu da bi netko iz čistog mira (tj. niskih strasti ) išao izmišljati tako nešto (samo zato jer ona ne bi). I sad, što učiniti? Tu ne pomaže objašnjavanje, samo praksa.

[tanja_b]

Mi, recimo, imamo "problem" sličan Tanjinom Andreju. Moje curke, pogotovo Fiona, uopće ne kuže do koje mjere ljudi izmišljaju, muljaju, pretjeruju i lažu, to je svaki put šokira. Prije par godina, još je išla u vrtić, pozvala je na igranje frendicu iz grupe. Ja sam ih obje pokupila iz vrtića, curke su došle kod nas doma, pojele su koji muffin i krenule u dječju sobu. Soba je, inače, bila prilično velika i prekrcana igračkama. Curica je pogledala okolo, pozelenila od muke i procijedila: "Užasna ti je soba, jako je mala i uopće nemaš puno igračaka. Moja je barem dvaput veća i imam duplo više igračaka". Fiona se trenutačno snuždila, a ta curica je isto tako trenutačno procvala. Za par sati po curicu je došla mama. Kad je vidjela dječju sobu, rekla mi je "Ajme, kako lijepa velika soba, moja E. ima sobicu od par kvadrata u kojoj se jedva može okrenuti". Naravno, Fiona je još danima bila u bedu zbog svoje "male i jadne sobe", jer joj nije išlo u glavu da bi netko iz čistog mira (tj. niskih strasti ) išao izmišljati tako nešto (samo zato jer ona ne bi). I sad, što učiniti? Tu ne pomaže objašnjavanje, samo praksa.

Mi se svaki dan, ali doslovno svaki dan, susrećemo sa sličnim morskim pričama.
I on im još uvijek vjeruje. Od toga da je X. skupio sve sličice iz albuma od 550 sličica i nikad nije dobio nijedan duplić, pa da je Y. za vikend bio u Španjolskoj, a Z. ima 2000 kn džeparca Da nabrojim samo najsvježije.
Vjerojatno je djeci koja toliko realistično doživljavaju svijet teško pojmiti da netko može izmišljati takve priče samo radi izmišljanja (nije da A. nikad ne laže, ali njegove laži su banalne i loše, u stilu: Jesi li oprao ruke? -Jesam; a ruke crne od prašine, i sl.).
To mi je nekako na tragu makitinog malog koji ne shvaća da se neka pravila mogu kršiti, jer ih se on uvijek drži.
S vremenom će valjda doći na svoje, i jedni i drugi.

[Sanja]

Tanja, kao da opisuješ Fionu. I ona zna izmisliti tako neke banalne, lako provjerljive stvari (ali ne zato da bi lagala, nego se, recimo, zaigrala i nema vremena za prozaičnu stvar poput pranja ruku), ali kad su u pitanju veće stvari, tu je sasvim realistična. Dapače, kad su u pitanju dječja hvalisanja, čak je i skromna i prilično nesnalažljiva, pa ju povremeno takva vrsta ponašanja zna dirnuti (iako ne uvijek), iako je uglavnom riječ o situacijama u kojima bi se ona realno mogla više pohvaliti. Tu mi se pak čini da ide u drugu krajnost, valjda zato što je svjesna koliko je pretjerana hvalisavost odbojna.

[makita]

Hvala vam!

Još sam u stisci...


samo da spomenem, nedavno je došao iz škole i rekao da se boji prolaziti pored jedne napuštene kuće jer "tu živi seoski ubojica sa 200 pasa". Naravno, u to ga je uvjerio prijatelj iz razreda.

[Zdenka2]

Nismo svi isti i dobro da je tako. Netko uredno slijedi pravila, netko ih uvijek želi mijenjati. Netko je miran netko nemiran. Netko se nosi s frustracijama izmišljanjem, a netko ih šutki trpi. Poanta je u tome da prvo treba svoje dijete prihvatiti takvo kakvo je i učiti ga prihvaća sebe, a i različitost drugih. Nije svako "zlo" za zlo.

[Penny Lane]

Makita, dvije godine su prošle, kako je dečko sada? Kakav je u školi? Društveno? Oduševila sam se kad sam naišla na tvoj post (iako je jako star) jer mi se čini da sada prolazim nešto vrlo slično sa svojim sinom. Napunio je 6 godina i stalno je u u nekom svom svijetu, mašta, "smišlja nove epizode", trči gore - dolje po stanu i radi vrlo čudne pokrete rukama (nekako isprepliće prste, ježim se kad to vidim), a kad ga pitam što to znači kaže nešto što misli da će mi se svidjeti, tipa "to radim kad sam sretan" ili "tako se bolje koncentriram" ili "ne radim ništa što se ne smije"... Nema gotovo nikakvo društvo, u vrtiću smo imali groooooznu promjenu "teta", nestala su stara pravila i red i nastupilo razdoblje totalnog kaosa, buke, galame i nerada - on je imao prilicno burnu reakciju i vecinu smo godine proveli doma, a kad je kriza prosla pokazalo se da ne voli prckanje s kockicama i auticima, a nista ozbiljnije od toga mu se nije nudilo. No nastranu to, dogodine (kad bude imao 7 godina i 4 mjeseca) krece u skolu i iako se potajno nadam da ce mu se skola svidjeti jer je puna pravila i reda i jer je vrlo bistar i znatizeljan, voljela bih da mu bude bolje i u društvenom smislu, da nauci izaci iz svoje glave i suociti se sa svijetom oko sebe, da nadje negdje malo vise hrabrosti (gotovo panicno se boji svake promjene...) i tako...
Ono, divan je, divan, divan, ali se u zadnje vrijeme sve vise osjeti neka frustracija s moje strane jer "nije kao drugi" i mislim da tu nesigurnost prenosim i na njega. No, eto, sama sam sebi sve rekla. Ipak, postaje li bolje s vremenom?

[trampolina]

Kako mi je samo promakla ova tema...

Mogu potpisati gotovo svaku makitinu riječ.

Ne bih previše detaljizirala jer će mi djeca vrlo brzo postati informatički pismenija od mene

Kod nas se pokazalo da je to svojevrsna kompenzacija nedostatka određenih društvenih (pa i emocionalnih) alata, uz nemogućnost apstrakcije na jednom području i pretjerane apstrakcije na drugom.

Ono što smo odlučili je drviti po ovom lošijem ne bi li se izjednačili (neprimjetno, naravno, jer ako skuže ode sve u kupus).

Ljudi moji, šta da kažem, kad je spontanost konačno proključala van to je bio trenutak za pamćenje. Rekla bi jedna gospođa, konačno je izvadio metlu iz guzice

[andiko]

Hm...meni se dijete iz naslovnog posta ne čini starmalo...samo introvertirano.

Moja nećakinja je starmalo dijete...promišlja o stvarima o kojima djeca ne razmišljaju.... Meni se trudi pomoći, jer kuži da imam troje male djece i da ih treba hendlat...ona je sva oko toga zabrinuta (ima 8 godina). Zamišljena sjedi za stolom (kad je imala 5-6 god) i izjavi kako ona misli da nije dovoljno dobra prema svima, a da ona ima sve, jer su prema njoj svi super.... i takve stvari. S kojima se klinci ne opterećuju. i nije uopće introvertirana. Voli društvo i omiljena je.

Moj sin je introvert i on mi više vuče na gornji opis. Najviše voli bit sam, iako nema problema sa sklapanjem prijateljstva. A isto tako je uvjerljivo najsporiji od svih. Meni to nije ništa zabrinjavajuće. Takav je..

[andiko]

Makita, dvije godine su prošle, kako je dečko sada? Kakav je u školi? Društveno? Oduševila sam se kad sam naišla na tvoj post (iako je jako star) jer mi se čini da sada prolazim nešto vrlo slično sa svojim sinom. Napunio je 6 godina i stalno je u u nekom svom svijetu, mašta, "smišlja nove epizode", trči gore - dolje po stanu i radi vrlo čudne pokrete rukama (nekako isprepliće prste, ježim se kad to vidim), a kad ga pitam što to znači kaže nešto što misli da će mi se svidjeti, tipa "to radim kad sam sretan" ili "tako se bolje koncentriram" ili "ne radim ništa što se ne smije"... Nema gotovo nikakvo društvo, u vrtiću smo imali groooooznu promjenu "teta", nestala su stara pravila i red i nastupilo razdoblje totalnog kaosa, buke, galame i nerada - on je imao prilicno burnu reakciju i vecinu smo godine proveli doma, a kad je kriza prosla pokazalo se da ne voli prckanje s kockicama i auticima, a nista ozbiljnije od toga mu se nije nudilo. No nastranu to, dogodine (kad bude imao 7 godina i 4 mjeseca) krece u skolu i iako se potajno nadam da ce mu se skola svidjeti jer je puna pravila i reda i jer je vrlo bistar i znatizeljan, voljela bih da mu bude bolje i u društvenom smislu, da nauci izaci iz svoje glave i suociti se sa svijetom oko sebe, da nadje negdje malo vise hrabrosti (gotovo panicno se boji svake promjene...) i tako...
Ono, divan je, divan, divan, ali se u zadnje vrijeme sve vise osjeti neka frustracija s moje strane jer "nije kao drugi" i mislim da tu nesigurnost prenosim i na njega. No, eto, sama sam sebi sve rekla. Ipak, postaje li bolje s vremenom?

Ja sam imala sličnih problema sa svojim, dok nisam sama sebi osvjestila da je jednostavno takav. Ne pokašavam ga (više) promijenit, ne tjeram ga da radi stvari koje ja želim. i sad fenomenalno funkcioniramo. Nisam se mogla nikako uskladit s njim, jer je introvert, a ja baš suprotno... I još k tome sam imala dva manja djeteta, pa sam bila malo tanka sa živcima...
MOj recimo ne želi ići prijateljima na rođendane. I to mi kaže. Ako ga odvedem, jer ja smatram da treba ići...jer je ovaj bio na njegovom... i sl., u stanju je preležat na podu dva sata dok ga prijatelji mole da se igra s njima. Sad ga lijepo pitam ... hoćeš-nećeš... U principu neće...lijepo se ljudima ispričam i ostanemo doma. Ili ekstrovertirana mama ode u shopping i svi sretni i zadovoljni...