makita, dobro da si napisala ovaj zadnji post, jer mi je tek sad jasno što te muči.
Samo, ja takvo dijete nikako ne bih nazvala "starmalo" On se naprosto čvrsto drži zadanih pravila i nema fleksibilnosti koju drugi u toj dobi razvijaju (a neki se s njom rode ).
Mogu zamisliti o čemu pričaš, nije ni moj sin daleko od toga. Doduše, nije baš tako čvrst karakter da bi prvo složio svoje stvari, a tek onda izjurio van ali isto tako se često drži pravila ko pijan plota i ponekad ga to frustrira - ponekad ne, jer je uvjeren da je on u pravu.
Na tvom mjestu, ja ga ne bih pokušavala ispravljati, jer bi ga to samo zbunilo. Pokušaj mu, možda, u njegov sređen način razmišljanja uvesti "natuknice", međustupnjeve. Uvesti mu nekakvu "listu prioriteta". Vjerojatno bi se u tome lakše snašao.
Nešto kao, npr., u redu je da si tražio kantu za smeće, ali ako je ne nađeš, spremi bočicu u torbu, bacit ćeš je doma. Važnije je pojesti sendvič.

Kad se čudi kako neki drugi zaobilaze pravila, pojasniti mu da to i nije uvijek tako strogo, da se neke stvari mogu tolerirati, neke ne. Usporediti s njemu otprije poznatim situacijama, da si to lakše predoči.
Uglavnom, uvesti "podstupnjeve" u njegovu poslušnost.
Ja bih tako. Iako, ponavljam, nemamo identično iskustvo, ali slično, to da.

Mojem sinu npr. nikako nije jasno zašto druga djeca izmišljaju (da ne kažem lažu, jer to i nisu laži, nego fantazije). On i dalje slijepo vjeruje svemu štogod mu netko ispriča, jer u njegovom svijetu svi govore istinu. Sad smo došli do toga da ga podsjetimo na ranije situacije, skrenemo mu pažnju što je od toga apsolutno nemoguće, pa sad i sam malo-pomalo razlučuje tuđe priče koje bi mogle biti istinite od čistih dječačkih fantazija. Ali do toga nije mogao doći sam, nego uz našu pomoć.