Slusaju li vas vasa djeca?

[tatek]

I? Slusaju li vas vasa djeca?

(pod time mislim da li vas aktivno slusaju tj. cuju i razumiju sto im govorite i, nakon toga, da li vas zaista i POslusaju i ucine to sto im kazete)

Meni povremeno ide na zivce to sto puno toga moram 10 puta ponoviti da dopre do Vedranova mozga i jos 10 puta da on ucini to sto treba.
Npr. treba obuci cipele, a on za to vrijeme tucka nogama o ormaric, premece nesto po dzepovima, grize nokte, vrti glavom, pjevucka i radi sve drugo osim onog sto se ocekuje od njega. I to je jos OK, jer se tu ocito radi samo o ne-koncentraciji na to sto treba napraviti. Gore je kad se radi o ocitoj opstrukciji pa se duri i najmerno nece to napraviti. A toga isto bude ...

Npr. jucer je navecer proveo pola sata u kupaoni peruci zube (citaj: igrajuci se sa vodom i sapunicom u umivaoniku) i nikako se nije zelio skinuti i uci u kadu sto inace rutinski radi prije kupanja. Ja sam cekao i cekao, no nikako da krene ... i onda su bile dvije mogucnosti: ili mu poceti pricati neku pricu i usput mu malo pomoci da se pocne skidati .... ili zaprijetiti da cu ga istusirati takvog obucenog. Jucer sam bio umoran i bas mi se nije dalo pricati pricu za skidanje,a on je naravno bio tvrdoglav i zavrsio je istusiran u odjeci sto je povuklo cmizdrenje i prkos s njegove strane, a i ja se nisam bas najbolje osjecao nakon toga.

Inace mi nije neki problem smisliti prigodnu pricicu za bilo koju aktivnost - od oblacenja (svaki dan ujutro ide neka nova pricica uz koju se zajedno oblacimo), do klope i bilo cega drugoga i to je jedan jedini nacin da ga se npr. izvuce iz prkosnih stanja, otpora i slicnoga ... no, ne svidja mi se to sto i za puno takvih banalnih aktivnosti ja moram trositi svoje vrijeme.
Vec se vidim kako mu smisljam pricu za pisanje skolske zadace u skoli ili brijanje prije odlaska na posao
"Bio jednom medic Fredi koji se nije volio brijati, a to je jako smetalo njegovu medvjedicu jer ju je pikalo po licu kad joj je davao pusu prije odlaska na posao ..."

Znam da strucnjaci savjetuju da se sa djecom ne upusta u "igre moci" tipa "Ajde sad ti napravi x, inace ce biti ..." na sto obicno slijedi "e, bas necu ...". To rezultira otporom i sukobima i na kraju smo obadva u bedu. No, nisam bas siguran ni da li je najbolje tako puno toga zamatati u celofan neke price ... ni u vrticu mu nitko ne prica pricu kad treba nesto napraviti niti ga osobno posebno tretira i, zaista, nekad (ne uvijek, ali cesce nego kod ostalih) bude problema sa tim.

Kako vi to rjesavate?
Slusaju li vas kad im nesto kazete sto trebaju cuti?
Da li ispunjavaju svoje obaveze bez x podsjecanja?

[aleta]

Slusaju li vas kad im nesto kazete sto trebaju cuti?

Ne.

Da li ispunjavaju svoje obaveze bez x podsjecanja?

Ne.
To ti je tako i gotovo.

[tatek]

Slusaju li vas kad im nesto kazete sto trebaju cuti?

Ne.

Da li ispunjavaju svoje obaveze bez x podsjecanja?

Ne.
To ti je tako i gotovo.

Ocekivao sam ovakve odgovore ...

Sad me jos samo zanima kak onda funckionirate u okrutnom svakodnevnom zivotu gdje se ipak mora stici na posao, u vrtic, jesti, pospremiti stol, ne tuci brata/sestru ili razbacivati knjige ili satima gledati TV, gdje treba na kraju dana prati zube, spavati ...? :/

[tatek]

Slusaju li vas kad im nesto kazete sto trebaju cuti?

Ne.

Da li ispunjavaju svoje obaveze bez x podsjecanja?

Ne.
To ti je tako i gotovo.

Ocekivao sam ovakve odgovore ...

Sad me jos samo zanima kak onda funckionirate u okrutnom svakodnevnom zivotu gdje se ipak mora stici na posao, u vrtic, jesti, pospremiti stol, ne tuci brata/sestru ili razbacivati knjige ili satima gledati TV, gdje treba na kraju dana prati zube, spavati ...? :/

[Fidji]

Ja se uvijek tješim da poslušnost nije karakterna crta koju želim razvijati kod svog djeteta.

[Bubica]

ne čuje/sluša, naravno rijetko kada odbija učiniti stvari baš iz ljutnje i inata, on to izvodi malo suptilnije...

Kad imam živaca ponovim molbu desetak puta, kada sam od volje krenem zajedno s njim obaviti "to nešto", uglavnom onda on sam dovrši posao. Ne pričam priče, nisam baš obdarena za to.....Kada jakooo nemam živaca onda dreknem i u sekundi me čuje

Neku nedjelju smo ostavili B da se sam obuče ujutro, testirali smo koliko je raspršen, sto puta je krenuo u sobu se obući i uvijek našao neku novu igračku i zaigrao se- u 16 sati još je uvijek bio u piđami

No, npr. ovaj vaš događaj iz kupaone - ja sam u stanju zaprijetiti da ću ga otuširati obučenoga, Bornu bi to potaklo da se skine, ali ja u stvari to stvarno nikada ne bi učinila. Mislim da je to ipak preponižavajuće i predrastično za njih, ipak su oni malci čije samopoštovanje treba njegovati.

[tatek]

ne čuje/sluša, naravno rijetko kada odbija učiniti stvari baš iz ljutnje i inata, on to izvodi malo suptilnije...

Kad imam živaca ponovim molbu desetak puta, kada sam od volje krenem zajedno s njim obaviti "to nešto", uglavnom onda on sam dovrši posao. Ne pričam priče, nisam baš obdarena za to.....Kada jakooo nemam živaca onda dreknem i u sekundi me čuje

Neku nedjelju smo ostavili B da se sam obuče ujutro, testirali smo koliko je raspršen, sto puta je krenuo u sobu se obući i uvijek našao neku novu igračku i zaigrao se- u 16 sati još je uvijek bio u piđami

No, npr. ovaj vaš događaj iz kupaone - ja sam u stanju zaprijetiti da ću ga otuširati obučenoga, Bornu bi to potaklo da se skine, ali ja u stvari to stvarno nikada ne bi učinila. Mislim da je to ipak preponižavajuće i predrastično za njih, ipak su oni malci čije samopoštovanje treba njegovati.

Vidis, ti ipak imas metodu (dreknes pa te poslusa) koju mozes primjeniti kad zagusti ili je hitno. Mi nemamo - kad ja dreknem (ili MZ - inace oboje jako rijetko vicemo) on samo pojaca otpor (i psihicki, ali i fizicki, ako se radi o necem takvom - nema sanse nit da ga takvog dobijes da se sam skine, ali niti da na silu skines sa njega). E, onda ja (kad je to moguce - ima dosta slucajeva kad nije) krenem putem koji se cesto savjetuje: "dajte da osjete posljedice svojih postupaka". Ako se ne skines u razumnom vremenu, e onda ces se tusirati obucen. A bilo je i slucajeva kad je u pidzami izlazio na parkiraliste ...

Ni ja ne volim takve drasticne metode i vrlo rijetko ih upotrebljavam, ali zaista ima slucajeva kad nemam drugog izlaza (jucer nije bas bila takva frka, ali bio sam zaista umorrrrrrrraaaaaannnn). A volio bih kad bi on razumio da se nekad moze zafrkavati, a nekad ne ... vec sam pokusao uvesti kljucnu rijec "ozbiljno" tj. kad ja kazem da je nesto zaista "ozbiljno" (a to ne upotrebljavam cesto) tad to treba napraviti odmah.

Sad sam se bas sjetio jednog drasticnog primjera iz zivota - zajasi Vedran MZ (ili cak sestricu si :shock: ) na glavu i prijeti da ce ih srusiti na ledja i ne popusta iako mu kazemo da je dosta toga i da je opasno. Sam ne zeli dolje, skinuti ga ne mogu nikakvom silom (drzi se za kosu), a ne mogu ga ni pustiti da osjeti moguce posljedice (npr. neciji pad na tjeme i ozljedu ili nedajboze nesto gore). Tad jedino pricica pomaze ... i onda trebam tako zajapuren i ljut smisliti nesto sto ce mladog gospodina udobrovoljiti i zainteresirati.
Znam da ovo pokazuje manjak discipline (ni nama nije cilj odgajati djecu u strahopostovanju roditelja - ali POSTOVANJU da), no ne dogadja se cesto ... ali se povremeno desava, na zalost. :/

[Bubica]

ocito ocekuje ono sto najcešće i dobije - tvoj očekuje pričicu jer zna da si ti tada posvećen potpuno njemu i trudiš se oko njega. Moj uglavnom očekuje da ja sama učinim ono što od njega tražim (mamin jedinac ) i ništa ga ne ferma...Ta moja deračina jeste taj čas djelotvorna ali u konačnici - ništa. Sada se to svodi često na to da imam osjećaj da on moje "mirnimtonomizrečenemolbe" uopće ne ferma jer zna da je ozbiljno tek kada dreknem...

znam, naravno, i ja za te preporuke da djeca trebaju osjetiti posljedice svojeg ponašanja, i ja sam često pomišljala odvesti ga u piđami u vrtić jer se nikako nije davao obići ujutro, ali zapravo sve su to preagresivne metode, i po meni, previše štetne za njihovo samopouzdanje.

Što se tiče kupanja B se jako voli kupati (toćati u kadi) i za njega bi kazna bila kada bih ga otuširala (dakle, u tvom slučaju ja bih ga skinula i onda otuširala, tome bi se vjerojatno opirao, pa je bolje ova koja slijedi: ) i još veća kada bih odlučila da zbog njegova ponašanja nema kupanja. I to su isto posljedice, samo malo manje drastične...

[tatek]

ocito ocekuje ono sto najcešće i dobije - tvoj očekuje pričicu jer zna da si ti tada posvećen potpuno njemu i trudiš se oko njega.

Da, mislim da je to "final truth" cijele price.
A kako je uz njega i sestra koja isto trazi svoje vrijeme kod roditelja, a onda i roditelji imaju nekih svojih poslova uz zabavu s djecom, a jos bi se, vidi vraga, ti isti roditelji tu i tamo odmorili koju minuticu od te zahtjevne djecice.

Mislim da se Vedran zaista ne bi smio tuziti na svoje vrijeme sa roditeljima (ni po kolicini ni po sadrzajnosti), no u zivotu je ocito tako da onaj tko ima uvijek zeli jos i vise ... :/

[sandraf]

ne slusa.

drago mi je da nisam sama.

nekad pali moljakanje i "ajdeee, meni za ljubav", ako dreknem on razvuce "sto vices, cujem te", ali definitivno najucinkovitije u zadnje vrijeme: "ako ne _______(ubaci glagol po zelji) - bacam preko balkona ninju kornjacu/spidermana/actionmana/viteza..." (vec ovisno o dnevnom afinitetu).

problem rijesen.

[tatek]

ne slusa.

drago mi je da nisam sama.

nekad pali moljakanje i "ajdeee, meni za ljubav", ako dreknem on razvuce "sto vices, cujem te", ali definitivno najucinkovitije u zadnje vrijeme: "ako ne _______(ubaci glagol po zelji) - bacam preko balkona ninju kornjacu/spidermana/actionmana/viteza..." (vec ovisno o dnevnom afinitetu).

problem rijesen.

I? Da li je koja figurica vec odletjela?
Kod nas je vec nekoliko (ukljucivsi viteza Vladeka). I usprkos tome nije bilo popustanja s njegove strane, nego samo jos vise prkosa.
A kad ne zeli cuti nesto onda isto replicira nesto tipa "sto vices" ili poklopi usi rukama. Ili, najnovija fora (ne znam otkuda mu), pljuje ... pa sam prije 3 dana i ja dobio jedan "projektil" ravno u lice. E, kad onda nije dobio po guzi ...

Ma, nije on uvijek takav, ali ponekad ga zaista zapili ... A onda je ipak lakse ispricati neku pricicu nego se upustiti u odmjeravanje snaga ... (no comment)

[sandraf]

.. I? Da li je koja figurica vec odletjela?
Kod nas je vec nekoliko (ukljucivsi viteza Vladeka). I usprkos tome nije bilo popustanja s njegove strane, nego samo jos vise prkosa.

ne, nije! kod nas je to jos uvijek doista ucinkovita metoda, ni ne razmisljam dublje o neposlusnosti otkad sam je (ne tako davno) otkrila.

i mi imamo vladeka, santisa i rascusa, odlicna stvar! sad smo u fazi figurica. u naravi se svaka neposlusnost moze prekinuti prijedlogom - ajd', ja cu biti spiderman (moj omiljeni), a ti budi vladek.

i pocetak igre nam je UVIJEK: (on kao vitez dubokim strasnim glasom upita) - tko se skriva iza moga dvorca...?

[Brunda]

Tatek, što volim tvoje postove.
Između tvojeg i mojeg sineka je 2,5 godine razlike ali ja u tvojem taaaako prepoznajem Svena.

Vidis, ti ipak imas metodu (dreknes pa te poslusa) koju mozes primjeniti kad zagusti ili je hitno. Mi nemamo - kad ja dreknem (ili MZ - inace oboje jako rijetko vicemo) on samo pojaca otpor (i psihicki, ali i fizicki, ako se radi o necem takvom - nema sanse nit da ga takvog dobijes da se sam skine, ali niti da na silu skines sa njega).

Kod nas je vec nekoliko (ukljucivsi viteza Vladeka). I usprkos tome nije bilo popustanja s njegove strane, nego samo jos vise prkosa.
A kad ne zeli cuti nesto onda isto replicira nesto tipa "sto vices" ili poklopi usi rukama. Ili, najnovija fora (ne znam otkuda mu), pljuje ...

Identično.
Ili mi na moju ljutnju odgovara vikanjem: Vidiš, i ja znam vikati... i ja znam biti ljut. I opet po svom.
U zadnje vrijeme se ponaša kao ravnopravan sa nama, bez ikakvog respekta. Sve je natezanje, a kad nam pukne film (sve češće) opet ne pomaže jer se postavlja na nas na isti način.
A kada prijetnje sprovedemo u djelo i ne pustimo ga npr. susjedu, ili mu sakrijem igračku, onda počinje histeriziranje koje splasne kada vidi da nema odaziva. Ali tada nastaje umiljavanje i "dobijanje" na spiku. Ne popustimo mu, ali niti on ne napravi ono što se od njega tražilo.
U svakom slučaju, vrtimo se u krug, svađamo (što mi je najgore jer se spuštamo na njegov nivo koji on koristi), ucjenjujemo i sl. a u konačnici nikakvog pozitivnog rezultata.

Odgovor na pitanje s početka, da, u većini slučajeva nas čuje ali isto tako i ignorira (dok se sve ne zahukta i počnu frcati iskre).
Kako to riješiti stvarno više ne znam i sve si više razmišljam svratiti opet do psihologa :/

[Brunda]

A vidiš sandraf, kod nas ne pali ta metoda. Kod nas uvijek dođe do bacanja (tj. skrivanja jer mi je žao baciti, ali on misli da je bačeno) jer na prijetnje uopće ne reagira. Ustvari reagira, ali tako da nam odgovara da će on onda naći/uzeti/pobjeći/pa čak i lupiti nas. A kada dođe do bacanja igračke onda nastaje sveopća dernjava i tuča. Odmah vadi svoje improvizirane mačeve/nunčake/noževe i kreće u napad

[tatek]

Tatek, što volim tvoje postove.

Hvala!

Između tvojeg i mojeg sineka je 2,5 godine razlike ali ja u tvojem taaaako prepoznajem Svena.

Velkam to d klab!
I mi se isto druzimo s psiholozima kad nam pukne film - malo kod Tanje Sever u PC Medvescak (korisno), malo kod vrticke psihologice (isto korisno), pa malo pricamo sa vrtickim tetama koje su jako dobre ... ali na kraju opet mi imamo tog malog tvrdoglavca ... pardon, tog naseg dragog sineka, na brizi.
Malo se igramo, malo ljutimo ... a roditeljski zivci ce valjda izdrzati.
Ja vec bio na Autogenom treningu, a MZ ce vrlo skoro.


[

[Bubica]

Ili mi na moju ljutnju odgovara vikanjem: Vidiš, i ja znam vikati... i ja znam biti ljut. I opet po svom.

ali, meni je ovo super...poslušajte samo svoju djeci u nemojte vikati na njih. Premalo vas poznajem da bi mogla reći što pali ali vjerujem da ako trezvene glave promislimo svatko od nas će se sjetiti što ustvari pali kod njegovih klinaca. To ne znači da smo uvijek fit to i promjenjivati, ali, boze mili, nitko nije savrsen

Ja mogu reći da kod mene pali jedino to da ne ocekujem previse. I stvarno mogu razumijeti da mu se neda spremati igracke iza sebe jr se ne da niti meni...i kao sto mi nismo uvijek fit, nisu nit oni. Zato ja, kada nas se ne da obome spremati igracke - ili ih ne spremamo nego samo napravimo rupe da mozemo hodati ili sjednemo pa ih, neveljko, spremamo zajedno...

[Brunda]

Slažem se Bubica da ih moramo slušati. I meni je grozno kad on to kaže ili kad me počne oponašati. Jer ponekad tek tada osjetim neki klik i pomislim: Bože, pa ja se tako ponašam!
Ali isto tako mi stvarno ne tražimo puno od njega i on je jaaako komotno dijete. Ne uzbuđujem se previše oko toga, ali ponekad kada očekujem ono osnovno dobijamo ovakve reakcije.
I moram priznati i da me jako smeta to nepoštivanje nas kao roditelja (bez obzira što je još mali - ali jaako dobro razumije šta se smije a šta ne) i takve reakcije na nas.
Možda je to kod njega i zato što imam osjećaj da sada nadoknađuje motorički razvoj koji mu je bio uskraćen zadnjih mjeseci (pa je strahovito živ i duracell je mala beba za njega), ali to opet nije opravdanje za neke stvari.

[mamma san]

A vidiš sandraf, kod nas ne pali ta metoda. Kod nas uvijek dođe do bacanja (tj. skrivanja jer mi je žao baciti, ali on misli da je bačeno) jer na prijetnje uopće ne reagira. Ustvari reagira, ali tako da nam odgovara da će on onda naći/uzeti/pobjeći/pa čak i lupiti nas. A kada dođe do bacanja igračke onda nastaje sveopća dernjava i tuča. Odmah vadi svoje improvizirane mačeve/nunčake/noževe i kreće u napad

Moj sin je super mali, ali negdje se uvijek pronalazim u tatekovim topicima...mislim da će i Lovro Vendranovim i Svenovim putem...

Brunda, ne ljuti se, ali na zadnju rečenicu sam opala sa stolca od smijeha!! Ma, obožavam Svenčija!

[Brunda]

Mamma san, i ja bih opala da nije moje dijete. Ovako padam od muke (ili njegovog napada). I ne ljutim se , zašto, pa i tebe to izgleda čeka

[Mukica]

ne znam kaj da velim
opce ne znam

al ja sam oskaru neki dan na sitne komadice isjeckala novi novcati spiderman kostim

rekla sam mu na kraju: "Oskar, poslusaj me inace cu ti na sitne komadice isjeckat spiderman kostim..." u nadi da ce me ZAISTA POSLUSAT jer je SILNO ZELIO taj kostim
i rekla sam to ne namjervajuci ga ZAPRAVO isjeckat

a on je reko e pa dobro, bas NECU, isjeckaj ga...
pa smo se gledali u oci 10 sekundi... ja sam rekla, ovo ti je zadnja sansa.. BIRAJ... oces me poslusat ili cu rezat...

nista.. suti on... ja cekam jos koju sekundu u nadi da ce se on IPAK okrenut, otic u sobu i pospremit sve sto je razmetao iz ormara trazec ineku majcu, pa poslje toga zmazanim cipelama hodao po tome i odnjet to u kupaonu, ali nis

pa sam ja rekla.. O.K. - mogao si birati (misla sam si hebemti.. sad cu nasjeckat 100 kn na sitne komade.. e jesam luda)

i uzela sam skare
uzela sam kostim
i STVARNO sam ga narezala

onda je otisao u sobu i u suzama pobirao stvari i nosi ih u kupaonu
ja sam se osjecala jadno
on se osjecao jadno
svi smo se osjecali jadno
bilo je grrrrrrozzzzzzzzzzno

al NISAM VISE ZNALA KAJ DA NAPRAVIM


znam kaj cete rec
1.mogla samotic s njim u sobu dato pospremimo zajedno i tak je i bilo na pocetku.. dosli smo u sobu, ja sam pobirala robu, a on je nasao neku slikovnicu pa je listao... rekoh mu pomazem ti, a ti me zezas i gledas sad slikovnicu...ajmoto nabrzaka pobrat pa ces poslje gledat slikovnicu... pa NEEEEDAAAAAMI IIIIIIIII SE pospremat

pa ne da se nic meni oskar, al ti si razmetao pa mi malo pomogni
pa bas NECU. pospremi si sama

:shock: :shock:

dalje znate kaj je bilo

[Brunda]

Joj, Muki, točno znam kak se osjećaš.
Ali ja prije nego što zaprijetim (a i uvjerena sam da me ionako neće poslušati) prvo dooobro razmislim s čim ću zaprijetiti i čega mi je najmanje žao a da njemu ipak nešto znači

[Bubica]

upravo to!

ja se opet vraćam na paralelu koju sam već koristila ali meni u ovakvim situacijama uvijek pomaže: da li bi mužu razrezala novu košulju u nekoj svađi, ili prijateljici, mami...U takvim situacijama uvijek nađemo ovaj ili onaj način da izađemo iz svađe, ali nikada (ipak) ne koristimo ovako drastične poteze. Nad djecom koristimo jednostavno iz osjećaja moći...

I nemojte misliti da je moj klinac neko lako odgojivo dijete,

A vidiš sandraf, kod nas ne pali ta metoda. Kod nas uvijek dođe do bacanja (tj. skrivanja jer mi je žao baciti, ali on misli da je bačeno) jer na prijetnje uopće ne reagira. Ustvari reagira, ali tako da nam odgovara da će on onda naći/uzeti/pobjeći/pa čak i lupiti nas. A kada dođe do bacanja igračke onda nastaje sveopća dernjava i tuča. Odmah vadi svoje improvizirane mačeve/nunčake/noževe i kreće u napad

sve ovo i on radi, i radio je kada je bio i manji ali ja to jednostavno ne tumačim kao izraz njegovog nepoštivanja nego jednostavno njegov način da mi pokaže što o svemu misli i kako se ne slaže s onim što ja u tom trenu govorim (s MM je još žešći, ali vjerujem samo zato što je on prema njemu žešći).

Ja duboko vjerujem ja djeca, po defaultu, poštuju i vole svoje roditelje i da žele ugoditi roditeljevim očekivanjima. Ako to nama ne izgleda tako onda trabe razmisliti što u toj komunikaciji ne valja, da li dijetetu možda šaljemo u različitim trenucima različite poruke, možda previše očekujemo od njih, možda...

Možda se nekome čini da filozofiram a ne nudim konkretna rešenja, ono "što učiniti tada i tada..." ali ima jedan pravac u psihologiji, kognitivno bihevioralni koji govori kako su kružno povezane emocije, vjerovanja (kognicije) i ponašanja. Pa, u skladu s time, ukoliko promijenimo u tim situacijama misaoni sklop, vjerovanja ili očekivanja prema djetetu promijeniit će se i naše ponašanje, tj. naći ćemo načina da izađemo na kraj sa krizama, manjim i većim...

[dijanam]

Moj A. je toliko kooperativan i toliko zeljan ugoditi svima oko sebe (a ne, nije to moje umijece odgoja-to se tako rodi!) da smo MM i ja odahnulu kad je konacno poceo pokazivati malo zdravog protesta. I to tek nedavno, oko 6-e. U toj ljutnji cak i baci nesto ili jako lupne, pa se onda nas dvoje sakrivamo da ne vidi kako se smijemo.

[mamatanja]

Tatek,točno znam o čemu pričaš!!
Naravno da NE slušaju i naravno da NE poslušaju!!
Kad ih nešto lijepo zamolim,tipa,ajmo dečki prije večere malo te igračke porediti svak vrti glavu na svoju stranu,baš nešto zanimljivo gledaju na telki ili me (najćešće) uopće ne doživljavaju!!!
Zatim slijedi još 5,7,10 pta ponavljanje iste molbe od normalnog do sve jačeg glasa,a na kraju kad "puknem" zaurlam onda me tek spaze da sam u sobi i da im nekaj govorim!!!
To me izluđuje već duže vrijeme jer uz njih dvojicu bi onda stalno trebala urlati,a to nije rješenje!!
Prijetnje su jedno vrijeme palile,no otkad su me sprohaktali da to sigurno neću napraviti(recimo baciti omiljene ninđe kroz balkon ili partvišem pokupiti igračke i baciti ih u vreću za smeće)ni na to ne trzaju!
Čak sam neki dan čula Luku kak je tješio Bornu u sobi nakon jednog takvog "incidenta" kak mu govori:"Ma to ti se mama samo zeza i plaši te ,tak da bi ti pokupio legače!!"
Mislim ono nemreš vjerovati!!
Sad su se već i urotili protiv nas!!
A najviše me smeta Lukino ponašanje kad se počne frajerisati kao ono mi smo tu negdje u istom rangu - jednaki!!
Ni ja ne želim strahopoštovanje od djeteta,ali poštivati me bogme moraju!!
Ma kad se samo sjetim sebe negdje tam na početku osnovnjaka - pa nije mi padalo na pamet suprotstaviti se starcima sa ovim famoznim NEĆU ili ić sa njima raspravljati oko toga jel se zubi trebaju prati,igračke pospremiti i kaj i koliko će se jesti!!!
A bili su fenomenalni prema meni i nadasve tolerantni i nikakve presije nikada nije bilo!!
Neznam il se djeca rađaju sve pametnija i zrelija il smo negdje na početku odgoja debelo fulali!!!
A nije moguće da smo baš svi fulali - nemam pojma!!!

[Bubica]

Ma kad se samo sjetim sebe negdje tam na početku osnovnjaka - pa nije mi padalo na pamet suprotstaviti se starcima sa ovim famoznim NEĆU ili ić sa njima raspravljati oko toga jel se zubi trebaju prati,igračke pospremiti i kaj i koliko će se jesti!!!

Ozbiljno :?

Ja sam se uvijek suprostavljala a bila sam skroz OK dijete, super u školi, mislim, nikada nisam bila prava buntovnica ali uvijek sam imala koju za reć, pogotovo doma...

[tatek]

Ah, kaj da velim na sve ovo - sve smo rekli i (skoro) svima nam je isto. :/ Tocno mi je poznat taj osjecaj, mukica, kad si rezala taj kostim i kak ste se svi poslije osjecali. U zadnje vrijeme izbjegavamo taj pristup i zbilja se nesto bolje osjecamo. Lani na Interliberu smo kupili jednu knjigu (ubi me ako se sad djecam naslova, pogledat cu doma) koja daje zanimljiv prikaz problema komunikacije roditelj-dijete i daje dobre prijedloge za unaprijedjenje.
Glavna stvar je da se dijete prestane gadjati "ti-porukama" (tipa "opet si ovakav" ili "sto to radis") i da se izbjegavaju "zasto-recenice" (sto automatski izaziva povlacenje u obrambeni stav i izaziva otpor), a da se ide sa "ja-porukama" (tipa "ja sam ljut jer si napravio to i to" ili "zelio bih da napravis xy"). Isto tako, spominje se ono sto je i Bubica spomenula - zamislite da umjesto sa vasim klincem pricate sa frendom ili npr. vasim kolegom s posla ili doktoricom.
Stvar je dosta dobra i ima svoje efekte - ne bih rekao da me Vedran puno vise slusa, ali definitivno ima nesto manje otpora i puno manje situacija u kojima se SVI lose osjecamo. Ako nista drugo, sad mu kazem TOCNO sto osjecam i nesto mi je lakse.
A kad krene kriza, onda pocinjemo sa pricicama ...

Mene isto nervira to sto se primjecuje pomanjkanje postovanja prema roditeljima (kod nas to jos nije kronicno), ali cim se on odvazio jednom pljunuti mi u lice i pljusnuti me punom rukom (mislim da su oba slucaja ispala jaca nego sto je on htio, ali opet ... 8) ) tu nije sve kak treba. Zelio bih da kad ja kazem da je nesto OZBILJNO (to sam vec rekao, zelim uvesti tu kljucnu rijec koja ce se spominjati samo kad je bas hitno,a li ad se tad upale svi klikeri u njegovoj glavi i da se krene u akciju inace ....) da se tad to tako i tretira.

Meni je malo tesko rasudjivati kak bi odgoj koji dovodi do takvog stanja discipline u stvari trebao izgledati jer ja kao mali nisam smio ni "a" reci protiv starog inace bi me nalemao sibom (k'o malog) ili se durio tjednima i tako izludjivao cijelu obitelj (kad sam bio veci). I, naravno, sad vjerojatno malo previse naginjem na tolerantnu stranu, jer kod mene preteze ne ponavljanje obrazaca iz roditeljskog doma, vec bas suprotno.

Kaj se tice bacanja igracaka, jedna frendica ima bolji pristup (koji jos nismo isprobali) da se igracke maknu na tjedan dana kao kazna. Ne uniste se, ali ipak nisu raspolozive.
A nesto slicno bih, bogami, napravio i frendu da mi ne ispostuje neki dogovor - ako mi npr. ne vrati knjige ili CDove godinu dana iako mi trebaju, e onda nece vise dobiti slijedeci put druge.

[tatek]

Ma kad se samo sjetim sebe negdje tam na početku osnovnjaka - pa nije mi padalo na pamet suprotstaviti se starcima sa ovim famoznim NEĆU ili ić sa njima raspravljati oko toga jel se zubi trebaju prati,igračke pospremiti i kaj i koliko će se jesti!!!

Ozbiljno :?

Ja sam se uvijek suprostavljala a bila sam skroz OK dijete, super u školi, mislim, nikada nisam bila prava buntovnica ali uvijek sam imala koju za reć, pogotovo doma...

Uf - da sam slucajno rekao starome "NECU" nisam siguran da bih prosao bez posjeta bolnici ... a isto nije bilo razloga za neku frku, i skola i sve ostalo je bilo k'o u bajci.

"Ne mogu" je bio odgovor koji sam cesto rabio umjesto "necu" ... jos kad bi uz to pao neki dobro smisljen razlog ... dugo mi je trebalo da se odviknem tog izmotavanja.
Sestra mi je puno vise upotrebljavala taj famozni "necu" i onda je dobivala lonce jezikove juhe (umjesto sibe kad nije bila decko) pa je onda zbrisala iz roditeljskog doma cim se ukazala prilika i to preko 5 granica i sad joj je najmrza stvar na svijetu posjet roditeljskoj kuci jednom godisnje. (a i meni je bila muka otici tamo dok je stari bio ziv)
A to je ono sto nikako ne bih htio da se desi s mojim klincima.

[Zorana]

Meni se nekad cini da mi kao roditelji previse ocekujemo od djece. ne komentiram sad Mukicinu situaciju, nego pricam opcenito. Meni je nekako NEZAMISLIVO da se dijete necemu ne usudi suprostaviti samo zato jer dolazi od nekoga veceg, starijeg, jaceg itd. I cini mi se da mi nekad zaboravimo gledati nasu djecu kao jednakopravne osobe, bez obzira sto je rijec o osobi staroj "samo" tri, pet ili petnaest godina.
Mislim da treba itekako cijeniti, da ne kazem poticati, djecju potrebu za razvijanjem kritickog misljenja, osjecaja za "stvarnost" i zelje da se nesto napravi onako kako oni misle da treba.
Ne govorim sada o tome da dijete treba pustiti da radi sto hoce pod svaku cijenu, kad ugrozava vlastitu sigurnost, ide preko odredjenih granica koje mi kao osobe imamo postavljene itd.
Ali, ne vidim zasto bi bila vaznija npr. nasa zelja da negdje idemo od djecje da ne ide. Ili zasto je vaznija moja zelja da dijete obuce crvenu majicu od njezine da obuce bijelu.
O stvarima tipa odlazak u krevet i pranje zubi vazi u biti isto, ali ako polazimo od toga da je to vec nesto o cemu se "nece sa djetetom raspravljati", mislim da je onda itekako vazno s djetetom razgovarati i objasnjavati zasto je to bitno. A ne da ispadne situacija da se nesto mora zato sto smo mi tako rekli. I gotovo.
Mozda da malo vise gledamo na to zasto dijete radi upravo to sto radi?
Znaci Mukice, zasto tvoj Oskar nece da pospremi sobu? Koliko je tebi vazno da on to pospremi? A koliko je njemu? Kako bi se mogli dogovoriti da i ti i on budete koliko toliko zadovoljni, a da na kraju nema suza ni izrezanih kostima?
Mislim, ja i sebe pitam iste stvari barem deset puta dnevno u slicnim situacijama. Pa mi donekle pomogne kad se spustim na pod, na djecji nivo i promatram malo svijet iz djecje perspektive. I onda zamisljam kako je to sigurno grozno i kako bi mene uzasno ljutilo da pod svaku cijenu moram napraviti nesto. SAmo zato sto nemam snage suprostaviti se.
Mislim da bi se i tu medju nama naslo sigurno puno onih koji se sjecaju osjecaja nemoci i bijesa pred roditeljskom ljutnjom i zahtjevima tipa: mora se jer ja tako kazem.

[tatek]

Naravno, treba stvari pogledati i iz djecje perspektive (a i nase iskrene - da li zaista ON/ONA to mora napraviti).
Ali ima dosta stvari u zivotu koje se ipak moraju napraviti ako ne zelimo da nam ode zivot u kaos.
U mojoj firmi je klizno radno vrijeme, ali ipak ne mogu doci na posao u 9h i doci po njega u 16h. Vlak u 14:10 krece bas tad, a ne jos i pola sata i sat vremena kasnije. U krevet se ide u pidzami i sa opranim zubima, a ne u prljavim hlacama i s bananom u ruci. Mjesecno se na igracke i djecje knjige moze potrositi x kuna, ali ne moze 3, 4 ili 5 puta toliko.
Zivot je pun situacija "ako ... tad". Neke izgledaju vazne (a mozda nisu), a neke ne. No, realan zivot bez njih je nemoguc. I mislim da je bitno da i roditelji i djeca skuze koje su vazne, a koje nisu.

[Bubica]

Unaprijed se ispicavam ako sam previse osobna, ali ajmo tvoj primjer uzeti samo kao primjer, tj. metaforu...

Meni je malo tesko rasudjivati kak bi odgoj koji dovodi do takvog stanja discipline u stvari trebao izgledati jer ja kao mali nisam smio ni "a" reci protiv starog inace bi me nalemao sibom (k'o malog) ili se durio tjednima i tako izludjivao cijelu obitelj (kad sam bio veci). I, naravno, sad vjerojatno malo previse naginjem na tolerantnu stranu, jer kod mene preteze ne ponavljanje obrazaca iz roditeljskog doma, vec bas suprotno.

na ovome bi puno mogao raditi, ti zelis biti tolerantan ali opet te "povrijedi" ukoliko dijete kaze NEĆU jer si ipak usvojio obrazac da djeca ne smiju roditeljima govoriti neću i da je to izraz nepoštovanja. I koliko svjesno želiš biti tolerantan toliko ti ovaj obrazac to onemogućava na podsvjesnoj razini.

Ako si dozvoliš restrukturaciju toga što znači djetetovo NEĆU, ako si dozvoliš povjerovati da djetetovo NEĆU nema nikakve veze sa time koliko te dijete voli i poštuje, ako vjeruješ da te on stvarno poštuje jakooo onda ćeš moći pripisati tome NEĆU neko drugo značenje: dijete je umorno, dan mu je jako strukturiran, mozda je poluvirozan, mozda se sada stvarno lijepo igra ili je stvarno dobar crtić na TV-u.

Ja uvijek pomislim da je moje dijete 9 sati dnevno u vrtiću u kojem je sve strukturirano, u kojem nema puno prostora za manevriranje. Kada dođe doma oni zaslužuju malo slobodniji ritam. Iato tako vjerujem da se bune i govore NEĆU upravoi nama a ne tetama u vrtiću jer su sigurni u našu ljubav, jer vjeruju da im mi nećemo toliko zamjeriti/ignoriratri ih kao one, jer smo njihovi

[marta]

ja igracke koje klinci razvuku negdje gdje im jaaako nije mjesto, i onda ih ne zele spremiti, pokupim i vratim tek za tjedan dana. upozorim ih na to i uglavnom pali. pitam ih hoce li oni spremiti ili cu ja pospremiti na tjedan dana. obicno izaberu da oni spreme.

al isto treba 20 puta reci da se obuku, ili svuku, ili ooperu zube, ruke, lice... to su jednostavno dosadne stvari. a deracina, na to uopce ne trzaju, mislim kad se oni deru a ja ih molim da se stisaju. je, je stisaju sa na ravno 3 sekunde. i onda po starom. sto glasnije to bolje...

[ivana7997]

a te dosadne stvari mogu postati zabavne... npr. igracke se skupljaju tako da ja drzim kutiju a oni gadjaju, jedan po jedan, pa tko ce vise i tocnije

skidaju se tko ce brze, pa tko ce brze odnijeti prljavu robu u kantu za prljavo...
goli smiju jos malo divljati, jer to jako vole. pa ako se ne zele odmah skidati, divljanje ce biti krace...

ako pocne neko natezanje, ne da im se, ne zele, i sl, ja odem u kupaonicu i kazem da ih tamo cekam. u sobama ostane samo malo svjetlo uz koje se nista ne da raditi, telka je ugasena, nigdje nicega, stvarno je vrijeme za tusiranac. i gotovo uvijek dodju...

nekad kazu da su jako umorni i da se ne zele tusirati. onda se samo presvuku u pidjame.

imam srece, rijetko se dogodi da ih obojicu uhvati zuta minuta, i uglavnom jedan drugoga povuku na dogovor i uobicajenu rutinu..
ako se jako otmu i pocne zezancija i sl, uzmem fotic pa ih snimam, pa ajde sad ti malo izvodi, pa ajde sad ti... pa sad da vidim kak ulazis u kadu, pa ajde sad kak se tusiras... tak, nadmudrujemo se.

[tatek]

Unaprijed se ispicavam ako sam previse osobna, ali ajmo tvoj primjer uzeti samo kao primjer, tj. metaforu...

Meni je malo tesko rasudjivati kak bi odgoj koji dovodi do takvog stanja discipline u stvari trebao izgledati jer ja kao mali nisam smio ni "a" reci protiv starog inace bi me nalemao sibom (k'o malog) ili se durio tjednima i tako izludjivao cijelu obitelj (kad sam bio veci). I, naravno, sad vjerojatno malo previse naginjem na tolerantnu stranu, jer kod mene preteze ne ponavljanje obrazaca iz roditeljskog doma, vec bas suprotno.

na ovome bi puno mogao raditi, ti zelis biti tolerantan ali opet te "povrijedi" ukoliko dijete kaze NEĆU jer si ipak usvojio obrazac da djeca ne smiju roditeljima govoriti neću i da je to izraz nepoštovanja. I koliko svjesno želiš biti tolerantan toliko ti ovaj obrazac to onemogućava na podsvjesnoj razini.

S ovime se potpuno slazem i toga sam svjestan. Nisam strucna osoba (a i njima je vjerojatno tesko reci za sebe same u slicnim slucajevima) koliko utjece na mene to prijasnje iskustvo (a sigurno utjece dosta), ali svjestan sam toga utjecaja i uzimam ga ozbiljno u obzir.
Mozda neki put cak i previse razmisljam o tome pa bi spontaniji odgovor bio bolji.

Ako si dozvoliš restrukturaciju toga što znači djetetovo NEĆU, ako si dozvoliš povjerovati da djetetovo NEĆU nema nikakve veze sa time koliko te dijete voli i poštuje, ako vjeruješ da te on stvarno poštuje jakooo onda ćeš moći pripisati tome NEĆU neko drugo značenje: dijete je umorno, dan mu je jako strukturiran, mozda je poluvirozan, mozda se sada stvarno lijepo igra ili je stvarno dobar crtić na TV-u.

Jes, sve to treba uzeti u obzir ... no opet ostanu oni slucajevi kad se zaista MORA reagirati i kad ne prihvacam "necu" kao odgovor. Ti me slucajevi zanimaju.
Kad on vuce Zrinku za kosu i kaze "e bas je necu pustiti".
Jer mi moramo u vrtic nekad i kad se on bas lijepo zaigra - danasnji primjer: poceo je citati knjigu pred polazak. Procitao sam mu dva poglavlja (iako bih radije da smo odmah krenuli), no nije bilo sanse da mu procitam cijelu knjigu sto je on zelio, jer bih onda dosao na posao u pola 10.
A kad je umoran i ne da mu se skidati odjecu za kupanje opet to ipak treba napraviti bas zato da bi se odmorio. I ne samo da on to nekad ne zeli sam napraviti, nego ne da ni da mu mi pomognemo/skinemo ga. :/
A najvise ne volim kad pocne nas maltretirati, gnjaviti Zrinku, bacati stvari uokolo iz dosade/umora/obijesti i "necu" kao odgovor na molbu da prestane s time zaista ne mogu tolerirati ni po kojem pravilu. Sila ne dolazi u obzir, dakle ostaje samo odvlacenje paznje tim pricicama. Volim ih inace pricati, ali radije onako iz gusta i veselja, a ne iz nuzde, jer bih volio da i on sam shvati gdje je granica ciji prelazak ne mozemo tolerirati.

Ja uvijek pomislim da je moje dijete 9 sati dnevno u vrtiću u kojem je sve strukturirano, u kojem nema puno prostora za manevriranje. Kada dođe doma oni zaslužuju malo slobodniji ritam. Iato tako vjerujem da se bune i govore NEĆU upravoi nama a ne tetama u vrtiću jer su sigurni u našu ljubav, jer vjeruju da im mi nećemo toliko zamjeriti/ignoriratri ih kao one, jer smo njihovi

Mi (i Vedran) imamo srecu da su mu tete jako dobre, voli ih (i one njega, i drugu djecu) i mislim da ne pretjeruju sa strukturiranjem. Drago mi je da su mu tete najdraze osobe odmah iza nas i jedne bake.

[truba]

mi smo se u vrtiću igrali usisavača. čistili smo sve pred sobom i to nam je bilo zabavno.
još se toga sjećam

[MajaMajica]

Slusaju li vas kad im nesto kazete sto trebaju cuti?

da

Da li ispunjavaju svoje obaveze bez x podsjecanja?

da
To ti je tako i gotovo.

[tatek]

a te dosadne stvari mogu postati zabavne... npr. igracke se skupljaju tako da ja drzim kutiju a oni gadjaju, jedan po jedan, pa tko ce vise i tocnije

skidaju se tko ce brze, pa tko ce brze odnijeti prljavu robu u kantu za prljavo...
goli smiju jos malo divljati, jer to jako vole. pa ako se ne zele odmah skidati, divljanje ce biti krace...

ako pocne neko natezanje, ne da im se, ne zele, i sl, ja odem u kupaonicu i kazem da ih tamo cekam. u sobama ostane samo malo svjetlo uz koje se nista ne da raditi, telka je ugasena, nigdje nicega, stvarno je vrijeme za tusiranac. i gotovo uvijek dodju...

nekad kazu da su jako umorni i da se ne zele tusirati. onda se samo presvuku u pidjame.

imam srece, rijetko se dogodi da ih obojicu uhvati zuta minuta, i uglavnom jedan drugoga povuku na dogovor i uobicajenu rutinu..
ako se jako otmu i pocne zezancija i sl, uzmem fotic pa ih snimam, pa ajde sad ti malo izvodi, pa ajde sad ti... pa sad da vidim kak ulazis u kadu, pa ajde sad kak se tusiras... tak, nadmudrujemo se.

hehehehehe, tocno tako je i kod nas doma vecinu vremena (to ja isto podrazumijevam pod "pricica", kad roditelj smislja pozadinu .
Da nema toga ne znam kak bi funkcionirali ... a ja si sanjam dan kad necu morati iz svakog veceg poslica raditi kazaliste.

[Bubica]

Jes, sve to treba uzeti u obzir ... no opet ostanu oni slucajevi kad se zaista MORA reagirati i kad ne prihvacam "necu" kao odgovor. Ti me slucajevi zanimaju.
Kad on vuce Zrinku za kosu i kaze "e bas je necu pustiti".
Jer mi moramo u vrtic nekad i kad se on bas lijepo zaigra - danasnji primjer: poceo je citati knjigu pred polazak. Procitao sam mu dva poglavlja (iako bih radije da smo odmah krenuli), no nije bilo sanse da mu procitam cijelu knjigu sto je on zelio, jer bih onda dosao na posao u pola 10.
A kad je umoran i ne da mu se skidati odjecu za kupanje opet to ipak treba napraviti bas zato da bi se odmorio. I ne samo da on to nekad ne zeli sam napraviti, nego ne da ni da mu mi pomognemo/skinemo ga.

Kada se mora, onda se mora, to uopće nije upitno. Pa i kazniti ali primjereno, bez puno gubljenja živaca i s vjerom u sebe da znamo što radimo.

[ivana7997]

a ja si sanjam dan kad necu morati iz svakog veceg poslica raditi kazaliste

ma ja se bojim da ce to doci i brze nego sto mislimo.. pa cemo mi htjeti kazaliste, a kao odgovor dobivati .. ma daaaajj, pusti me na miru

[davorka]

Ljudi, a jel vas klinci gotovo svakodnevno časte sa: ti si glupača, ne volim te i sličnim epitetima.
Meni je to grozno čuti, znam da ne misle ozbiljno i da je to njihov način da iskažu ljutnju , neslaganje i takve stvari ali ipak...
Uvijek im kažem da je to jako ružno, da oni sigurno isto ne bi voljeli da im ja i tata govorimo takve riječi, da me to žalosti, ako su ljuti nek mi kažu da su ljuti i zašto i da ćemo riješiti. I nakon silnih razgovora i upozorenja, Oliver kaže da bi on u 21.30 gledao po ne znam koji put Ninje kornjače, a ja velim da više ne može jer se moramo ići tuširati a njegov odgovor je : e onda te ne volim, glupača si.
Ne moram ni reći da se muž i ja nikad ne častimo takvim riječima.

[yaya]

Zorana :D A na ovom mjestu želim citirati Malog princa "Odrasli su zaista čudna stvorenja"
Kod nas uvijek pali ono budi cool....ok, želiš me isprovocirati, ali neću si to dopustiti, pa kad vidim da me i dalje pika i traži nešto što bi me izbacilo, jednostavno se na neke vrijeme odmaknem od nje prije nego mi dođe ono Gotovo uvijek upali, pa je već nakon nekoliko minuta ponovno u mom zagrljaju.
Naravno da je tu itekeko bitno koliko su roditelji taj dan umorni te koliko snage imaju za eventualnu borbu s djetetovim inatom, uostalom zašto bi se neprestano borili s djecom. Ok nećeš to sada napraviti, napravi kasnije,..Osim toga moramo razumjeti da i djeca ponekad imaju loš dan pa ako ih već tretiramo kao sebi ravne, moramo im dopustiti da se ni njima zaista nekad nešto neda napraviti.
No imali smo i mi faze kad je Sonja zaista bila nepodnošljiva, pa na svako naše molim te napravi to i to ona bi vikala NEĆU ili jednostavno nije čula niti nakon 100-tog molim te... Pljuvanje, šutanje, čupanje i ostalo da ni ne spominjem, ali smo to uspjeli ublažiti onom kućicom i ljepljenjem cvijetića za svaki mirno riješeni konflikt. Vizualan i opipljiv dokaz njezinog dobrog ponašanja joj je jako bitan tako da je s ponosom svaki dan prebrojavala cvijetiće.
Sad je kućica pospremljena u onu kutiju uspomena na djetinjstvo, ali imamo drugu metodu. Jednostavno joj postavimo takvu molbu na koju nemože dati odgovor NEĆU. Recimo umjesto "molim te pospremi sobu", ja je pitam "želiš li pospremiti sobu sada ili malo kasnije?", ili "želiš li danas obući crvenu ili bijelu majicu?", "želiš li jesti špagete ili rižu?", i uvijek pali jer je ona "odlučila" što i kada napraviti

[tatek]

Ljudi, a jel vas klinci gotovo svakodnevno časte sa: ti si glupača, ne volim te i sličnim epitetima.
Meni je to grozno čuti, znam da ne misle ozbiljno i da je to njihov način da iskažu ljutnju , neslaganje i takve stvari ali ipak...
Uvijek im kažem da je to jako ružno, da oni sigurno isto ne bi voljeli da im ja i tata govorimo takve riječi, da me to žalosti, ako su ljuti nek mi kažu da su ljuti i zašto i da ćemo riješiti. I nakon silnih razgovora i upozorenja, Oliver kaže da bi on u 21.30 gledao po ne znam koji put Ninje kornjače, a ja velim da više ne može jer se moramo ići tuširati a njegov odgovor je : e onda te ne volim, glupača si.
Ne moram ni reći da se muž i ja nikad ne častimo takvim riječima.

Mi smo imali nekoliko takvih slucajeva i isto tako smo reagirali kao i vi i zasad nas Vedran ne gnjavi puno s time ... no, vidjet cemo sto ce jos biti. Kod djece je kolektiv (ovdje vrticka grupa) jaka stvar tako da cemo jos stosta uz njih dobiti od tamo (a i vec je svasta do sada i stiglo - ima na Forumu vec jedna tema o tome).

[Bubica]

još nas ne časti pogrdnim imenima, na to ću vjerojatno biti dosta osjetljiva (iako, kada se sjetim kako smo se ja i brat "častili" i čudili se što viči na nas kada to uopće nisu "prave " psovke :shock: ). Najveću uvredu koju mi servira: "tebe je baš briga za sve..." i "dobro, onda ti više neću biti sin".
Preživim to, malo porazgovaramo i sve pet.

U stravi, sada kada razmišljam, B je dosta osjetljiv na naše emocije. Stvarno može prepoznati kada nas povrijedi i odmah se krene ispričavati, spontano. To ne znači da neće to isto ponovno ponoviti, ali već puno znači što uopće prepoznaje sam kada pretjera...

[yaya]

Ljudi, a jel vas klinci gotovo svakodnevno časte sa: ti si glupača, ne volim te i sličnim epitetima.

Gotovo svakodnevno, sve dok nismo nekoliko puta pogledali "Potraga za Nemom". Ona rečenica kada Nemo kaže tati "Mrzim te" joj je jako smetala i svaki put me pitala "Mama zašto je on tako ružno rekao tati?" pa smo s nestrpljenjem svaki put čekali dio kad Nemo kaže "Tata ne mrzim te" i tad je jaaakoo sretna. Čak i sad kad joj izleti "glupačo ili ne volim te" u trenu se sjeti Nema i sa smješkom i pusicom mi kaže "Mama ja ti to ne mislim" i tad sam ja jaaaakooo sretna.

[Brunda]

Jednostavno joj postavimo takvu molbu na koju nemože dati odgovor NEĆU. Recimo umjesto "molim te pospremi sobu", ja je pitam "želiš li pospremiti sobu sada ili malo kasnije?", ili "želiš li danas obući crvenu ili bijelu majicu?", "želiš li jesti špagete ili rižu?", i uvijek pali jer je ona "odlučila" što i kada napraviti

I mi pokušavamo tako, ali bez obzira što on izabere i mi se toga držimo, kad dođe do toga da to treba napraviti/pojesti neće. Onda ga podsjetim na dogovor a on se samo nasmije i kaže: Jesam te zeznuo?!
A što se tiče izjava poput: Idiotina, tenkre, ubit ću te i sl., ima ih. Mene to jako pogađa i svaki put mu skrenem pažnju na to, pitam ga zašto je to rekao i da li uopće zna šta to znači. Na kraju se složimo da je to ružno i sam mi kaže oprosti i neću to više govoriti. Ali slijedeći put u ljutnji opet ispočetka. Iako moram priznati da u zadnje vrijeme nakon što mu u afektu tako nešto izleti, štrecne se i izvlači kao da je to rekao nekoj svojoj igrački. Čak i tada mu kažem da to nije lijepo govoriti nikome, pa ni igrački jer su to ružne riječi.

[tatek]

..."želiš li danas obući crvenu ili bijelu majicu?", "želiš li jesti špagete ili rižu?", i uvijek pali jer je ona "odlučila" što i kada napraviti

Kod nas dogovori pale ako ih MZ i ja mozemo kontrolirati. Ima tu dosta otpora, ali mi ostajemo cvrsti i na kraju se dogovor ispostuje do kraja i nadam se da mu je to naputak za ubuduce da vidi da tu nema mrdanja.
Npr. kad smo kupili veliki smetlarski kamion igracku nakon 100 navaljivanja tad smo sklopili ugovor da slijedeca 3 mjeseca nema drugih igracaka (knjige, kinder jaja i sl. su izuzeti). Uskoro ce 3 tjedna isteci i vec je par puta pitao da li su prosla 3 mjeseca i zasto moramo bas tako dugo cekati.
A za rucak - ako ne pojede ono sto je rekao nema nista drugo za jesti do termina slijedeceg obroka (izuzetak voce).

Kad dogovor ne mozemo osobno kontrolirati (vrtic, bake) tad se dogovor povremeno izvrda, no moram reci da i tu pokazuje dosta svijesti. Recimo, kad su bile "in" kazne da ne smije jesti cokoladu tad je cesto pitao nas kad mu je baka ponudila cokoladu "Jel smijem sad jesti?".

A rijec "oprosti" strasno tesko prelazi njegove usne - cujemo je mozda 1-2 puta mjesecno, iako bi bilo razloga i za cescu upotrebu. Mislim da ju nije nikad upotrijebio kad smo ga podsjetili da bi se trebao nekome izvinuti (cisti otpor), zatim kad on misli da je u pravu (jaaaako cesto) ili kad je nije u pravu, ali ga je sram toga ili pak kad vidi da nije u pravu, ali ne zeli da ispadne da je nesto skrivio. Dakle, preostaju ona 2-3 slucaja kad je nesto ucinio sasvim slucajno, a ispalo je lose (npr. gurnuo sestru - za razliku od onih 72 druga slucaja kad ju je gurnuo namjerno i nije se ispricao).
Ne znam otkud to, jer u njegovoj okolini smo svi vrlo fini i ta rijec se cuje vrlo cesto.

[mamazika]

Ahhhhhhh bolna točka...
Ne slušaju, naravno. Ponekad upali trgovina (ako-onda), ali često puta i ne. Obično ide 3 puta tiho, 3 puta glasno i 3 puta urlajući. Onda se udostoje pogledati što to mama hoće. I sve su sličniji u tome, usprkos 3 godine razlike.
Od finih metoda nekad pali "ako odmah ne obavimo to i to, nećemo stići ovo i ono "(obično se radi o kupanju i čitanju priča prije spavanja). Definitivno pali "tko će prije" ali to ne možeš primijeniti na sve. Recimo nikad to ne kažem kod jela, ali se zna da ako ne pojedu nema slatkiša.
Kad sam jako ljuta (to pali kod mlađeg) igračke idu u zatvor, tj. visoki zatvoreni ormar.
Za obračune starijeg nad mlađim sam zaprijetila da ću ja njemu napraviti to što on radi bratu. Lupala nisam, ni skakala po njemu jer ipak imam puno previše kila, ali vukla za kosu bogme jesam (veliki vuče malog i ne pušta, ja ga povučem (nakon oglušivanja na molbu) i da vidiš kako mu je jasno da mora pustiti). Sad je već mlađi prilično obrambeno sposoban, uskoro će 4. Moram priznati da su meni te bratske tučnjave totalna koma i sasvim nepojmljiva stvar, i MM i ja smo bili jedinci i s nikim tko nam je bio drag se nismo tukli (ja se bar nadam da su si dragi, iako padaju izjave "onda ti nisam više brat" ).
Pospremanje sobe je bolna točka, ali sad imaju svaki svoju pa nek uživaju u neredu. Kad nam je baš dosta, zaprijetimo bacanjem, pa se ipak prione na posao (a ponešto se hvala bogu i baci, ali dogovorno).
Kod nas ne pali "hoćeš sad ili poslije", ili bude poslije pa nikad, ili odmah neću.
Jedino nas sad zbog kabelske zagušuju crtići. Mislim da ću odprogramirati kanal, moram iskoristiti neko ljepše vrijeme. Kad smo se preselili bili smo 2 tjedna bez tv-a i nikom ništa. Video i dvd još nismo smontirali.

[Mejra's mommy]

Kada Mejra npr. nece da obuce cipele a moramo hitno van onda je obicno zbunim nekim pitanjem. Npr. "znas li Mejra ko nas ceka vani/znas li gdje idemo?"

Danas neda bratu flasicu. On jadan sav uplakan. I naravno pricala sam Ahmedu sta je (velika) seka Mejra radila dok je on spavao. Ona sva happy sto pricam o njoj. Tako da sam brbljala (o njoj) dok je braco ruco.

MM to ide na zivce. On bi da ona poslusa i fertig... Muskarci i strpljenje!

[Matilda]

Moja M je inače vrlo prilagodljiva, uglavnom posluša, nikad me nije zabrinjavala svojim povremenim neposlusnoštima ili ispadima cendranja.
Ali zadnjih dva tjedna ratujemo oko poslušnosti.
Inače zapamtila sam i da je prošle godine u ovo doba (baš na polovici do rođendana) imala žutu minutu.
Jednostavno je nešto lupi, postaje nemoguća i to traje kojih mjesec, mjesec i pol i onda je sve opet dobro.

Nije u ostatku godine uvijek idealno, ali je lakše nagovorim, ne doživljavam njene tantre kao stresne. Ali sada, dođe mi da pobjegnem na kraj svijeta.

Evo, njena soba je 3 dana izgledala kao da je bomba pala. Izvrnula je dvije velike kutije igračaka po cijeloj sobi i uopće nas nije poslušala kad smo joj rekli da mora pospremiti sve natrag. Ni uz pomoć, ni uz ILI/ILI, niti pali KADA/ONDA. Rekla sam joj da ću igračke uzeti jer ne vodi brigu o njima.

Vikend je provela kod bake, ja sam igračke strpala u kutiju i sakrila ih. Sad kad dođe, igrački nema (samo te koje je ostavila nepospremljene, ali s njima se najviše igra). Baš me zanima kako će reagirati.

Rekla sam si da ću svaki dan vraćati jednu po jednu bebu, ali samo ako se bude ponašala kak se spada.

Ni ja ne želim totalno poslušno dijete, i ono mora imati svoje JA, važno je da se znaju koje su granice (postavlja ih roditelj), da sve bude sporazumno i da obje strane budu zadovoljne (a za to su potrebni obostrani kompromisi).

[mamazika]

Ovo mi se čini dobra ideja. Svakako nam javi kako je prošlo.