Meni osobno je jako teško kad se nađem u takvoj situaciji, jer ne znam što bi rekla, i kako, jer iako se to događa nekom mom dragom nikad ne znaš kako netko reagira i funkcionira u takvoj situaciji. Nismo svi jednaki, neko voli da ga se ništa ne pita ni ne ispituje, netko voli svoju bol podijeliti sa drugima, i mislim da je najbolje kad osoba kojoj se to događa sama kaže što joj odgovara.
Ja sam prije cca 2 g. bila u istoj situaciji kada je dijete (dobiveno nakon 10 g. borbe) moje drage prijateljice i kume završilo u bolnici i doktori su mu davali 30% šanse da preživi, nisam znala što da im kažem i
kako da se ponesem. Zamolila sam ju da mi kaže što im najviše odgovara i kako im možemo pomoć, i da smo uvijek tu za njih, 24 h na dan, i da može zvati u bilo koje doba dana i noći i mi ćemo napraviti sve što možemo. Ja sam prepustila kontakte njoj onda kad njima odgovara, jer me zamolila da ju ne zovem jer se boje kad zazvoni telefon da im javljaju iz bolnice da se deslilo najgore, sve smo radili onako kako je njima odgovaralo, i kako su se oni osjećali. Srećom njihova priča je imala sretan kraj.
Zato sam mišljenja ako sam s nekime tako dobra, onda ću mu/joj reći gle, ne znam što da kažem, što da napravim, ti mi reci što bi želio/ljela i na koji način vam možemo dati podršku i pomoć. Znam da to "Uz tebe smo" nekome zvuči kao prazna fraza, ali ja kad to kažem, stvarno tako i mislim, i kažem, gle, ne bi htjela biti naporna i gnjaviti vas, znam da vam je teško u vašoj boli ali molim te reci nam kako vam možemo pomoći i što bi željeli da napravimo.