Da si mene upoznala negdje, bilo gdje, isto bi stekla dojam o "couldn't care less" stavu, kao i o većini muškaraca i žena koji znaju osnove društvenog ponašanja, elementarnog takta, a i nemaju potrebu, želju ni namjeru svoje najintimnije doživljaje (usjekli se oni u svijest ovako ili onako) iznositi otvoreno, iskreno pred bilo kime i zamarati ljude koji nisu u istom filmu.
Nema tog formalnog ili neformalnog susreta gdje sam išla ispredati priče o svom porodu, a naročito ne iznositi detalje tamo gdje tomu nije mjesto, na kavici, roštilju, sa ženama ili muškarcima koje , isto kao i mene, zanima milijun drugih tema.
Neću sigurno trudnici u prvoj trudnoći pričati horore, tko me pita, ako želi, može dobiti detalje, ali to je stvar takta da pričaš tamo gdje te se pita, gdje je auditorij prijemčiv za to, klasika, imaš pravo vrijeme i pravo mjesto, kao što je ovo na ovoj temi ili nekoj drugoj. Tu smo "pozvani" da se prisjećamo i pričamo.
No, da je to nešto iznimno bitno u životu žena može se naslutiti kad negdje krene priča o tome pa skužiš da baba koja je rodila prije 40 godina zna do u detalje kad joj je koja babica došla, pa šta je rekla ova, pa šta ona..., milijun malih sitnih detaljčića koji se duboko, duboko usjeku u mozak, nekome ostanu jedni, nekome drugi, više ili manje važni , mnogi se pogube, ali vidiš da je ostalo puno jakih dojmova i tragovi, o kojima, naravno, nitko niti priča niti ih izvlači svaki dan, čak ih mnogi žele zakopati i zaboraviti.
Naročito im ne pada na pamet proglašavati ih "događajem života".
To je prejak izraz, a ujedno i totalni klišej, koji koriste zvijezde i zvjezdice kad se preseravaju u intervjuu za Gloriju pa izjave
"Ah, najuzvišeniji događaj mog života je rođenje mog sina Luke" (ma nemoj, a meni su moja djeca bezveznjaci, oni za me nisu događaji).
Tako da, dojam i priče iz okoline su jedno, a kad zagrebeš ispod površine, vidiš da je to prolazan, ali vrlo značajan događaj za koji je naprosto šteta što ga, zbog muke, jada i koječega, mnoge žene žele zaboraviti.