Citiraj Felix prvotno napisa Vidi poruku
beti, oprosti ako se petljam tamo gdje mi nije mjesto, ali meni se cini da ti sebi jos nisi oprostila. a zaista se nemas za sto kriviti, uvjerena sam. ponekad se takve stvari dese, nije se moglo predvidjeti, nije se moglo sprijeciti i nitko nije kriv, niti ti niti lijecnici. neke bebe odluce otici prije nego su dosle, i koliko god medicina napredovala neke bebe se nece moci spasiti. trudnoca i porod su kao zivot, nema garancija.

jos jednom, jako mi je zao.
I ja potpisujem ovaj post!

beti zaista je i meni žao!

Nadodala bi, moja majka je izgubila troje djece, dvije blizanke (7. mj. trudnoće) i jednog dečka (6. mj. trudnoće). Bila je oba puta udaljena 5 minuta od rodilišta.
To su one situacije kad se jednostavno ništa ne može napraviti. Kad bebe odluče otići, kad to jednostavno tako bude. Nažalost!

Možda će ružno zvučati ali evo još nečeg - kad sam s prvom curom odlazila na vježbe priupitala sam svoju fizioterapeutkinju zašto se povećao toliko broj djece koja vježbaju.
Ona mi je ovako odgovorila. Danas se spašava sve što se može spasiti i radi se sve što se može napraviti.
Ona je živjela u jednom bosanskom gradu gdje je prva najbliža neonatologija bila Zagreb. Moralo se putovati tamo preko sat i pol.
Njene riječi su ovako zvučale: "onda što je bilo dobro preživjelo je, što nije bilo dobro nije preživjelo".
Zvuči surovo, zvuči nepravedno i svakako, ALI (uvijek postoji ono ALI).

Kad sam ulazila u prvi MPO postupak vodio mi ga je rođak i kazao mi da ponekad bez obzira na sve treba pustiti...jesam li spremna na to.
Znala sam što mi hoće reći, znala sam da mi govori da nekad tu malu točkicu treba pustiti i ne spašavati, jer krajnji ishod možda i neće biti dobar.
Složila sam se s njim...u neku ruku, uvijek je realnost teško prihvatiti.

Porod - asocijacija je na veliku bol, s krajnjim lijepim ishodom. Kod nekih žena nije tako, kod nekih žena je to bol koja nikad ne prestaje.