Samo da dodam da mnoge fantastično uljepšane priče s poroda ovdje na Rodi imaju vjerovatno mnogo za dodati ovako recimo blago nesmotrenim odlukama prvorotki koje se uzdaju u boga i muža i neasistirani porod doma. Jer tu se dosta nacifra,što od toga što se zaboravi što je bilo,što zato jer i želimo zaboraviti,a dio i jer smo euforične zbog sretnog završetka.
Porod koliko god lijep u sretnoj konačnici bio je bolno,teško i mukotrpno iskustvo,a većinu vremena nisi u blaženom stanju sreće jer stiže beba već misliš da ćeš umrijeti,želiš umrijeti ili želiš da te ubiju-ali tad je već stvarno kraj,i to ja često kažem kao savjet kolegicama-kada misliš da ćeš sad stvarno umrijeti najčešće je porod blizu. Većinu vremena si misliš: Koji mi je vrag bio?!?Jel meni baš tako strašno trebalo to dijete??? Vrlo daleko od romantike koju poslije osjećaš.A tada kad vikneš pomoć! i dotrči netko i uradi nešto ili samo postoji opcija da netko dotrči-to je za mene bilo vrlo utješno.
Savjet pokretačici teme-ako si ti prvorotka,muž neiskusan,nikad porod vidio,niti ti skupa sa njim,nemate nikoga tko bi vas porodio-možda da si ipak malo bolje o tome razmisliš. Ipak po bolnicama više nije kolinje,većinom,ja imam dva divna iskustva iz Vinogradske. Kad rodiš jedno,stekneš iskustvo itd rađaj ih doma koliko želiš.
Kao zdravstveni radnik mogu samo dodati da ljudi zaista svašta misle,a najčešće da će nešto magično proći "samo od sebe".