vidiš, nisam ti sve odogovrila.
neko vrijeme iza poroda uopće nisam kontala dal sam imala tranziciju dok nisam skontala da je to onih cca 20min prije izgona, kad sam tlila na sve četri, zbog "klete" sudbe svoje, lol
u to neko vrijeme, vjerojatno nešto rpije izgona, sam se mrvu pokakila
no nisam imala osjećaj pritiska na dabelo crijevo (što na bolničkom porodu jesam osjetila, pa mi je primalja rekla da rađam, lol, dok sam ja mislila da ću izvršit nuždu i bilo me sram). bila sam na sve četiri i sam se pomaknula u stranu i nastavila tulit dalje, lol

to je tranzicija, jer sam se glasala, jer mi je bilo "ne mogu više Isuse...neeeeeemreeeeem"

što se tiskanja tiče, mislila sam da sam luda. em što sam doma, lol, em što mi je došlo da ja nemrem pomoć dijetetu da se rodi. naime, uopće nisam imala poriv za tiskanjem, a da sam i tila tiskat, nisam mogla, jer sam se osjećala izmožedno i preslabo za tiskanje.

ipak, shvatila sam da je beba krenula kad sam osjetila da mi glavica radi neš što osjećam. dakle, gura se niz vrat maternice na početak porodnog kanala.
e tad mi je bilo - fala Bogu, kooooonačno (reko bi čovjek ko da je bilo satima, a ne dvadesetak minuta)
to računam ko prvi trud
pa taj drugi kad sam kontala da bi tiskanjem možda mogla kompenizirat popuštanje truda i ipak istjerat glavicu van, al nisam "marila". jednostavno nisam mogla, a nit osjećala da bi trebala.
pa treći, rodila se glava
četvrti, rodilo se tijelo

da. beba je sama silazila pod naletima stiskanja, jedino i samo, maternice
i meni zvuči dobro, jer sam veeeeećinom čula da moraš tiskat il neš rodit
iako sam negdje čitala i o tom porivu za tiskanjem..
u više navrata sam kontala, pa di je taj poriv, kak ću znat da ga imam, trebam li tiskat, pa zaključak - sad ni nemrem tiskat jer nemam snage....i tak sam mislila da ja neš "zadržavam", u onim minutama tranzicije, i da nemrem rodit jer ne pomažem ditetu da se rodi...
kad li me maternica iznenadila, monćno iznenadila