Citiraj jelena.O prvotno napisa Vidi poruku
bar na tom satu djeca ne čuju ništa loše, nego mogu ćut samo dobro.
Ovo je tipičan argument koji svako toliko čujem sa strane vjernika kojima je ok da djeca idu na vjeronauk u školi. U redu, ako se oni s time slažu, ali kako možete znati da je nama "s druge strane" ok ono što se sluša na tom satu?
Kao deklarirani ateist smatram većinu vjeronaučnih sadržaja posve neprikladnim za moje dijete. Ako je nekom drugom to prihvatljivo, u redu, ali nemojte me uvjeravati da će ondje čuti "samo dobro". Jer za nas to ima sasvim drugo značenje. Ne pada mi na pamet miješati se u tuđi svjetonazor i uvjeravati vjernike da boga nema, ali s kojim pravom se onda moje dijete mora doslovce od prvog dana škole opravdavati zašto ne ide na vjeronauk i da ga gledaju kao čudnovatog kljunaša zato što ne vjeruje u boga? Ako se na sva zvona propagira tolerancija (jedan od pojmova kojeg su danas ljudima puna usta, iako mnogi ne razumiju što se pod tim podrazumijeva), naučimo djecu onda da toleriraju različite u vjeri i ne-vjerovanju, a ne da se djeca tužakaju učiteljici zato što "A. i B. ne vjeruju u boga".
Na sreću, mi smo našu, u početku ne baš dobru situaciju, uspješno riješili, zahvaljujući prije svega razumnoj učiteljici (usprkos ravnatelju vrlo neraspoloženom za suradnju). Nismo morali poduzimati neke drastične korake prema školi (osim razgovora s učiteljicom, i ponovnog razgovora), zato se i nisam htjela javljati na prvi post u ovoj temi (a i MM je bio izričito protiv ), ali problem postoji, i ne može ga se negirati tvrdnjom da će na tom satu djeca čuti "samo dobro".