mi smo imali neugodna iskustva s jednom curicom koja je inače problematičnija. pokušala je zabraniti drugim curicama da se igraju sa zxujom jer "ona ne vjeruje u boga". na svu sreću, druge curice, zxujine frendice iz razreda, nisu pristale na takvu prljavu rabotu i otpilile malu nasilnicu. sve je izašlo na vidjelo kad se mala nasilnica okomila na pogrešnu curicu čiji su roditelji malo veće face od nas /kod nas u bosni se veli: namjeri se lila na halila / i brzo bi pozvan općeučenički sastanak na kojem je isplivao i incident vjerske netrpeljivosti prema našem djetetu. sljedećih dana na nastavi je onda uslijedila i lekcija o (vjerskoj) toleranciji i o tome da svatko može vjerovati u što hoće a bome i pismena isprika od dotične djevojčice.

ivarice, ovo vaše iskustvo s prvom pričesti je zanimljivo. upamtit ću

inače, dala bih dobronamjeran savjet svim roditeljima koji se lome oko upisa djeteta na vjeronauk... ako se vi nećete boriti za prava vaše djece, a tko bi trebao? nečiji drugi roditelj? nečija tuđa dječja pleća? kakav uzor dajete djetetu ako ga šaljete da sluša nešto što se kosi s vašim svjetonazorom? da bude kuš pred (vjerskim ili bilo čijim) nasrtajima? kako da dijete ima povjerenja u vas kad postajete suučesnik u njegovoj diskriminaciji?

a kakav tek (pozitivan) uzor dajete djetetu ako ga podučite vašim uvjerenjima i stavovima (zašto ne?) i zajedno s njim prođete životnu školu borbe za pravo na vlastite stavove. ne učite djecu podaničkom mentalitetu. već dva roditelja i dvoje djece u jednom paru mijenja stvar.

do the right thing