Dakle , naše iskustvo...
Upisali smo M. na vjeronauk u prvom razredu jer nije bilo nikakve druge opcije osim da on sjedi za vrijeme sata sa učiteljicom u zbornici. Obzirom na njegove specifične učeničke potrebe i tadašnji raspored sa vjeronaukom u sredini satnice činilo se kao bolja opcija.
Sve je bilo više manje korektno do trećeg razreda kada se ide na župni vjeronauk i prvu pričest. Naša škola djeli dvorište sa crkvom i vjerojatno češće nego u drugim školama svećenici dolaze u školu na razne priredbe i sl.
M. jedini iz razreda nije išao na pričest . Vjeroučiteljica je bila prilično korektna, nije morao učiti molitve kao prvopričesnici i sl. , ali djeca i klima su postali nevjerojatni. Počeli su ga provocirati da je čudak jer jedini ne ide na pričest. Ništa od toga nisam znala, on malo priča, a učiteljica me nije obavijestila. Kada sam na kraju saznala, pitala sam učiteljicu (razrednu učiteljicu, ne vjeroučiteljicu) koja mi je rekla da je ona fino razredu objasnila da on može ići na pričest kad odraste i kad se bude ženio.
Meni bi se taj incident činio kao dobra prilika za govor o različiosti u vjerama, različitosti u vjerovanju ili različitosti općenito, a ne izvođenju na pravi put jednom u životu...
Jedino što sam mogla napraviti je reći da je vjera naša privatna obiteljska stvar i ispisati ga sa vjeronauka (na što je učiteljica rekla da bi ga djeca mogla provaocirati i dalje jer NEĆE ide na vjeronauk za razliku od drugih
 |
|||
