Nakon 2 porodjaja u sibenskom rodilistu, treci put smo se bez previse dvoumljenja odlucili za Rijeku. Otisli smo desetak dana prije termina, za svaki slucaj, ipak nam je to trece dijete.
Trebalo nam je 2-3 dana da se priviknemo na mali stan koji je usput bio nevjerojatno cist i uredan sto nas je odmah bacilo u kratkotrajnu depresiju. Jer imamo dva malca koji definitivno nemaju osjecaj za sofe boje bijele kave...

Uglavnom smo dane provodili setkajuci se sto po Rijeci sto naokolo. Pravi godisnji odmor. Sve smo obisli, Trsat, Icice, Opatiju, Lovran, Pulu, Rijeku... Po noci bih imala kontrakcije, ni bolne ni bezbolne, 2-3 zaredom, taman bih se ponadala i onda bi sve stalo i ja bih nastavila spavati.

Zatim sam u ponedjeljak popodne pocela povracati. Prvo sam pomislila, to je to, al kako sam povracala sve vise, a do navecer mi je i temperatura narasla, zakljucila sam da vjerojatno imam neku zelucanu virozu i da mi nikako ne bi odgovaralo da moram roditi u takvom stanju.
Uglavnom, priblizila se i noc, MM je stavio klince na spavanje, a ja sam se pokusavala ugrijati na sofi (boje bijele kave, jelte). Onda je MM kao otisao ugrijati krevet, al kako je usput posao u carstvo snova, ja sam ostala na kaucu. Pa sam osjetila jedan trud, pa nakon nekog vremena jos jedan. Al bili su mi kratki i vise neugodni nego bolni, pa ih nisam uzimala za ozbiljno.

Kad su postali nekako redovni, probudila sam muza i rekla mu da se obuce. Tri puta je pitao zasto i jel bas mora, pa se obukao i zaspao na sofi. A ja sam setkala oko taburea i razmisljala jel to to ili mozda ipak nije. Pa sam slala sms-ove bratu, koji eto slucajno, ali vrlo handy, ima curu u Rijeci, da bude spreman doci cuvati Andru i Lovru jer cu mozda ici roditi, a mozda i necu. Onda mi je poceo curiti cep pa sam definitivno odlucila da je to ipak to. Mislim da je bila ponoc i da je upravo te noci bila mjeseceva mijena. MM je otisao po brata, jos uvijek smo mislili, neka dodje za svaki slucaj pa nek prespava na sofi ako sve stane. Ja sam nastavila setati i u trudovima koji su postajali malo bolniji ali jos uvijek neredoviti plesati po stanu. Trbusni ples je zakon, kad dignes laktove u visinu grudi, osjetis naglo olaksanje.

Kad su se vratili, malo sam prilegla. Izmedju trudova sam spavala, a u trudovima mi je muz masirao kriza. Bratu je bilo skroz smijesno kako mogu zaspati istog trenutka kad trud prodje.

Kad su bili na nekih 8-10 minuta, otisla sam pod tus. Sad mislim da je to bio najvazniji potez veceri. Pod tusem je bilo izvrsno, nisam se nikako mogla natjerati van. A kad sam izasla kontrakcije su se javljale svake minute. Pokusala sam napipati grlic maternice, ali nisam mogla, pa sam zakljucila da sam sigurno dosta otvorena. Al jos uvijek nisam bila uvjerena da su to bas ono skroz pravi trudovi.

Uglavnom lajtmotiv mojih porodjaja je to da ne znam jesul pravi ol su lazni... Vjerojatno ne bih skuzila ni da idem rodit jos tri puta...

Nakon nekog vremena MM je skuzio da su te kontrakcije fakat blizu i da bi trebalo krenuti. Pa smo otisli u rodiliste. Koje je bilo prepuno. Sestra u prijemu je svaku stvar pitala 2 puta da bude sigurna. I nju sam uvjeravala, ma je, trudovi su mi cesti, al prekratko traju... Pregledala me je neka mladjahna doktorica ili specijalizantica i rekla sve u jednom dahu, 6-7 cm, kada je slobodna, al ne znam hocemo li uspjeti napuniti, ajte vi gore.
I onda sam gore cupkala oko kade dok je primalja Andrea provjeravala toplinu vode. Upozorila me je da u kadi mogu biti 1,5 do 2 sata, objasnjavala mi moguce polozaje i napravila jedan kratki ctg. Rekla sam joj da ne zelim nikakve intervencije, ona je samo kimnula, kao moze, dok god je sve u redu. Falabogu, nisam saznala sta to znaci, «sve u redu». Tu negdje je dosao i MM i ja sam konacno usla u kadu. U vodi je bilo vrlo ugodno, iznenadilo me je to bez obzira na ono prethodno uzivanje pod tusem. Kako je kada gotovo pa bazen, moze se skroz uroniti u vodu i onda su svi pokreti puno laksi i ugodniji. A i bolovi su nekako drugaciji. U npr. trecem trudu je pukao vodenjak i sve je postalo intenzivnije. Skinuli smo i ctg, jer stvarno smeta. Uglavnom sam bila u cucnju pokusavajuci opustiti dno zdjelice, ali mi nije u potpunosti uspjevalo. Ne znam jesu li prosle 3 stvari na radiju, kad kaze Andrea, evo sad ce to. Mislim da sam ju pogledala ko da je sisla s uma. I skuzi me zena i kaze pa popipaj, glavica je tu. Wooooow, koji osjecaj. Mozda najljepsa stvar u cijelom porodjaju. Zapravo ne mogu se odluciti izmedju toga i trenutka kad nas je Vid pogledao iz vode.

Dalje je stvar isla ovako, 1 ili 2 truda sam tiskala, a onda se sljedecih 3-4-5 odmarala, tiskajuci tek koliko sam morala. I onda opet 1-2 truda tiskanja. Nemam pojma koliko je to trajalo. Uopce nemam osjecaj za vrijeme, al ono sto znam je da me je puklo onih 15 minuta ocaja i rekla sam «ja cu sad malo plakati nad sobom». MM je bio spreman i pripremljen na to pa me je uvjeravao da je sve u redu i da cemo uskoro vidjeti bebu.

Inace babica me uopce nije dirala. Samo muz, njemu sam naredjivala, daj stisni tu, drzi me, pomozi mi i sl. On je samo sutio i radio i to mi je bilo sasvim dovoljno. Bio mi je iza ledja cijelo vrijeme, drzao ispod pazuha ili masirao kriza. Osim izgonu, tad se stalno navirivao da vidi sve. Babica je tu i tamo poslusala otkucaje sondom od ctg-a, i par puta mi je predlozila promjenu polozaja. I cesto je izlazila van. Bila je odlicna, diskretna i totalno kooperativna.

Nakon jedno 2-3 ciklusa tiskanja i odmaranja Andrea je rekla, idemo, sad tiskaj do kraja. Nisam sigurna jel trajalo 1 ili 2 truda, i Vid je bio vani. Prvo mi je rekla da probam staviti bradu na prsa, al mi to nikako nije odgovaralo. Mislim da joj je to bilo malo cudno al nije nis komentirala. Ja sam nastavila onako kako mi je bilo ugodno.
Bez epiziotomije, osjeti se sve, izgon glavice, okretanje bebe, izlazak tijela, nogu. Jedino sto me je uistinu boljelo je rastezanje oziljka od prethodnih epiziotomija. Istovremeno sam osjecala i strah da ce to popucati jer mi je doista sav osjecaj bola i neugode bio koncentriran na tom jednom mjestu. I taj strah me je malo kocio.

Bebonja je jos bio dijelom u meni kad mi je rekla Andrea, pogledaj i kad sam pogledala, iz vode su me gledale plave ocice. Jos jedan woooow.
Odmah mi ga je dala na grudi. Pupkovinu je MM prerezao nakon jedno desetak minuta, nismo cak niti morali traziti da ju puste. Onda su ispustili vodu iz kade i dok sam rodila posteljicu, Vida je pregledala pedijatrica. Druga primalja koja je dosla nakon poroda, pregledala je posteljicu pitala me je zelim li ju vidjeti. Naravno da sam ju isprevrtala, nevjerojatan organ, totalno nepravedno zanemaren.
Na samom kraju je bila prisutna i doktorica, ali nije nista radila. Samo je stajala na vratima i kasnije pregledala taj stari oziljak od epi, koji je doista napukao, ali samo za dva vanjska sava. Uz bebu od 4150g, piece of cake...
Sve u svemu, u kadi sam bila jedno sat vremena. U rodilistu sveukupno 2 i pol. Daklem, savrsen tajming. Preporucam.

Ono sto me se dojmilo kasnije je totalno kulturan odnos prema zenama. Nema vizite, nitko ne urla «skidaj gace», posjete su normalno u sobama, svi ljubazni, kad nesto pitas, svi ti pristojno odgovaraju... Ona sto mi se nije svidjelo je nekoliko sestara s pedijatrije koje su prilicno grube s bebama i imaju onaj neki stav da znaju bolje od majke... Al nekako mi se cinida je to opcenito bolest vecine ili cak svih pedijatrijskih odjela u Hrvata.

E da, jedna zanimljivost, svu trojicu sam rodila u utorak.