da apri, imam dojam da ovdje na forumu svi pricamo otprilike o istoj kolicini ucenja s djecom
samo to drugacije tumacimo
 |
|||
|
|
|||
da apri, imam dojam da ovdje na forumu svi pricamo otprilike o istoj kolicini ucenja s djecom
samo to drugacije tumacimo
Posljednje uređivanje od hibiskus : 16.02.2012. at 11:35
Dobro kaže Zdenka. Kod A. se taj produženo boravak pomalo osipao, nisu sva djeca mogla raditi na taj način.
Ja bih ipak prvo pokušala s učiteljicama identificirati u čemu je problem. Možda je ona dobra, a više se pažnje posvećuje djeci kojoj teže ide, ili nešto slično, pa treba samo skrenuti pažnju učiteljici da ne radi koliko treba u boravku?
Ako je ipak makneš iz boravka, tako ćeš imati neki input gdje je zapelo koji ti može koristiti i u njenom radu doma.
Mislim da si na dobrom tragu!hibiskus prvotno napisa
da apri, imam dojam da ovdje na forumu svi pricamo otprilike o istoj kolicini ucenja s djecom
samo to drugacije tumacimo
Ja si ne mogu zamisliti da bi pisala zadaću S DJETETOM, ali nadzirem redovito (još uvijek). Je li to premalo ili previše, teško je reći... Za starijeg (sada petaša) često nisam znala ni koje gradivo rade jer taj je potpuno samostalan i odgovoran, a uz mlađeg se moram više angažirati jer ne nauči u školi, pa prvo moram ja pogledati o čemu se radi (ako primijetim rupe) pa sam htjela-nehtjela više u tome koje gradivo radi.
Nekome treba više poticaja s jedne strane (kreativne - moj stariji uvijek pita mlađega što da napiše u sastavku) ili organizacijske (moj mlađi nikad, ali nikad nema pojma koja je smjena u školi ili u koliko sati je solfeggio). Ali kad se sve zbroji i oduzme, imam dojam da manje radim sa starijim jer za njegovo gradivo JA moram uložiti manje truda. Ono što njemu ne ide, ja mu mogu pomoći odmah, a mali ima iste slijepe točke kao i ja pa se moram dobro potruditi oko toga.
I tako, uz djecu vidim sebe u ogledalu (i mislim si "jao, kako li je mom tati bilo kad je otkrio da ne znam tablicu množenja u 3. razredu...") Ista stvar!
Možda malo OT, ali voljela bih čuti što su to po vama dobre ocjene, a što loše? Meni su i odličan i vrlo dobar i dobar, jako dobre ocijene. Pogotovo kada se radi o usvojenom znanju, ali zbog sporosti ili dekoncentracije na ponekom ispitu bude rezultat nešto slabiji. Gledam i razmišljam, evo pisali ije i je, 13/13 odličan, 12/13 vrlo dobar, 11/13 dobar i tako dalje. Slično je i s drugim predmetima. Pa to su nijanse! Trojka zato što je pogriješio na dva mjesta, pa to nije vrijedno spomena, ne znam, možda griješim! Kada je kod kuće vježbao jedan dan je bilo bez greške, a drugi dan iste riječi, a grešaka "ko u prići"...
Kod nas je u imeniku šaroliko, prevladavaju petice, ali nađe se i četvorki i trojki, a njegova učiteljica je puna pohvala, a to je meni, iskreno i najvažnije. Gradivo prati, ne zaostaje, aktivan je, surađuje... Uvijek se trudim da bude dobra suradnja s učiteljicom i da imamo otvoreni razgovor. Naravno, da je drugačije kada se gradivo gomila, dijete ne razumije, zaostaje, povlači se, odbija suradnju tada se treba angažirati i razmišljati o alternativama kao što Roza spominje.
Mojoj kćeri je sve iznad dva sjajno! Jedan i dva, to joj se baš ne sviđa, a ovi drugi brojčići su OK.
ja sam tu sva jadna
O. još nije dobila ocjenu ispod petice, ali kad priča, i trojka je pregenijalna ocjena.
ok, ne pokušavam je razuvjeravati, ali joj govorim da, ako je ocjena doista pokazatelj znanja, onda trojka pokazuje da nešto nije dobro savladano.
ona, dakle, nema ambicija ganjati dobre ocjene, a ove sada su joj, bojim se, rezultat ne nekog učenja nego dobrog predznanja.
to još funkcionira sada, ali se bojim što će biti u višim razredima.
jer ona nije tip koji čačka, proučava...
Ja još nemam školarca, ali meni trojka nije jako dobra ocjena. Jako dobra ocjena je petica, četvorka je ok. Trojka je "nisam se dovoljno potrudila".
Sad, pitanje je kriterija. Ako je 11/13 trojka što je onda dvojka i jedinica?
A da se možda tvoja kćer i moj mlađi sin nisu negdje upoznali i razmijenili mišljenja??? Dva je malo fuj, jedinicu još nije dobio, a trojka je ok (a ja dobijem noru pamet jer MENI trojka nije dobra ocjena, to znači da si mogao i bolje, a ne da ne razumiješ gradivo...Četvorke su meni prihvatljive.) Inače, moj sin uvijek zna koliko su dobila druga djeca, koliko je bilo dvojki iz npr. matematike, pa mi to stavlja na nos (a ja onda maltretiram učiteljicu da vidim kako ide drugoj djeci, tj. da vidim gdje je moj sin u široj slici). Ne bih trebala biti nezadovoljna, ali okolina je daleko od toga da bude motivirajuća. Ovaj moj genijalac nema se s kim natjecati jer je s tim svojim ne baš briljantnim uspjehom dosta visoko među boljima. Znam u čemu je problem (zove se dosada) pa sam se prestala jako žderati. Bumo vidli u petom razredu... he he he...
ja sam isto sokirana strogim kriterijima u ocjenjivanju.
kao nije potrebno znati citati i pisati prije skole, a onda im odmah nakon praznika da poveci diktat gdje se za 1 gresku dobiva cetvorka.
cini mi se da smo mi imali mogucnost napraviti par gresaka u testu i dobiti odlican.
da se moju curu pita sto je dobra ocjena, u 1. polugodistu bi rekla da je super sve sto nije jedan. sada kad su pocele ocjene u obzir joj dolaze samo petice. za sada ih dobiva, ne znam sto ce biti kad dobije losiju ocjenu.
najiskrenije, ja ne prihvacam trojku kao dobru ocjenu u nizim razredima. ne bi joj prigovarala da pocne redat trojke, ali bi dobro prionula na ucenje, a iz mene bi valjda neverbalno vristalo da sa tim nisam zadovoljna.
Upravo to, u nižim razredima, govorim o prvom i drugom razredu, to su nijanse, pogotovo kod ovakvog ocjenjivanja. Od kako su krenuli u drugi razred učiteljica im stalno govori da je i dobar (3) jako dobra ocjena i da ne očajavaju zbog toga, ali uz malo više vježbe (truda) biti će i bolje ocjene. S time se slažem! Takav pristup imamo i mi. Od kada je dobio trojku, iz matematike, iz gradiva za koje je bio 100% siguran, više nemamo problema s vježbanjem kod kuće. 5 zadataka dnevno stvarno nije nikakav problem.
Željela sam da se malo zaustavimo i razmislimo što je to loša ocjena. Naravno da nije dobro da iz nekog predmeta to budu trojke ili dvojke u kontinuitetu to onda više nije dobra ocjena, ako me razumijete.
ja isto ovako mislim. i o ocjenama i o kriterijima.
a o boravku imam generalno negativno misljenje tako da tu nisam od neke pomoci jer nisam objektivna.
I ja sam, prije nego mi je dijete krenulo u školu, imala ne baš sjajno mišljenje o boravku, a to je bilo potaknuto prije svega vlastitim iskustvom (meni je u boravku bilo grozno i jedva sam dočekala da ne moram više provoditi cijeli dan u školi). Ali svjesna sam da je za mog sina, takvog kakav jest, boravak u prvom razredu puno bolji izbor nego da zadaće piše doma. Jedino što mora raditi kod kuće je engleski, i oko toga redovito imamo natezanje jer su mu zadaće "glupe" i "dosadne", a u boravku sve napravi bez riječi prigovora i još stigne crtati i igrati se. Drugim riječima, imam dojam da je samostalniji u školi u boravku, nego da je kod kuće. Što se tiče razvijanja radnih navika, njih mu nastojim razviti kroz druge vrste zadataka.
Meni je još friško govoriti o ocjenama, Janko ima tek dvije četvorke i tri petice. Ja zadovoljna. On bi, čini mi se, bio zadovoljniji da ima sve 5, ali kaj ću mu ja, zna zakaj je dobio 4. Ne zato kaj ne zna, nego zato kaj mu se žuri.
Sad čekamo prve prave testove.
Moje kolegice koje imaju stariju djecu (srednjoškolci) samo odmahuju rukom i govore "vidjet ćeš da će ti trojka biti super odlična ocjena, čekaj, tek je to drugi razred!" I stvarno zar se kriteriji tako mijenjaju? Valjda! Svjesna sam da sada gradi temelje i upravo zbog toga nikako da nađem onu zlatnu sredinu!
Posljednje uređivanje od VGmama : 16.02.2012. at 12:58
sva to ovisi. kod mene, ako dobije trojku, pa čak i četvorku, a nije ni pogledao gradivo - ja nisam zadovoljna
kad je makar pola sata učio, a dobio trojku ili četvorku - onda možemo razgovarati o nijansama
s time da su ovo stvarno strogi kriteriji, naši jesu strogi, al opet ne baš tako strogi.
ali moj j je pregenijalan što se toga tiče. sa svojim teorijama - ajde, reci mi kako se ove brojčane ocjene zovu. pa ako se zove - dobar, kako to može biti loše? i kako može značiti da ne smijem sad u park nego moram učiti?
moj j je kao aprina, samo nije kod njega predznanje nego koncentracija na nastavi. a čim to nije dosta, što mu se sad (u stvari od trećeg razreda) dešava s prirodom i hrvatskim, onda nije petica.
i htjela sam dodati, da nije uopće loše malo s njima učiti. ko zna kako se zove prvi, a kako zadnji hrvatski kralj, tko su bili trpimirovići, a tko arpadovići? zdenku ne pitam
Nama je učiteljica na roditeljskom pričala o ocjenama. I kao što im ime kaže nedovoljan, dovoljan, dobar, vrlo dobar i izvrstan.
Dakle, dovoljan je tek toliko da se kaže da je ocjena prolazna. Dobrih ima puno (gledajući generalno), a vrlo dobar je puno bolje od dobrog i takvih ima manje, a pogotovo izvrstan - takvi su rijetki. A pogotovo da je netko izvrstan iz svega, to je praktički nemoguće.
Ali, nitko od njih učitelja se ne usudi zapravo ocjenjivati pravo stanje stvari jer se dijete neće moći nigdje upisati ni u srednju ni na faks. I zato ima zapravo puno više vrlo dobrih i izvrsnih nego što bi trebalo.
po meni se trojke iz srednje skole ne daju usporedjivati sa trojkama iz nizih razreda osnovne.
Tako i ja mislim, s time da moja procjena ocjene ovisi i o sposobnostima djeteta. Kod jednog djeteta su mi četvorke super, a kod drugog ne, jer uz minimalno truda može imati petice. Trojke mi nisu mile. Za kriterije isto često mislim da su prestrogi.
Ocjene su mi važne za praćenje djeteta, ali nisu mi na prvome mjestu - sad su mi prioritet radne navike i motivacija za učenje. Kad to imaju, ocjene će doći same po sebi. Osim toga, to su vrijednosti za život, ne samo za školu.
Rad umjesto djeteta nije pomoć nego teška odmoć koja se na kraju jako skupo plaća. Tako se djeca uče neradu, neodgovornosti i nepoštenju. Nijednom svom djetetu nisam nikada napisala ni izdiktirala nikakvu zadaću ni lektiru ni bilo što za školu ili aktivnosti. Izravnu pomoć pružam samo kad rade plakate, a sin i PP prezentacije, ali samo u tehničkom dijelu. Dogodilo se da je dva dana prije kraja polugodišta kćerina učiteljica poručila da ona nije napravila plakat iz prirode i, ako plakat ne donese za ta dva dana imat će nižu ocjenu. Naizgled jedino rješenje je bilo da netko od nas roditelja napravi plakat, ali to nisam htjela ni po cijenu da dobije lošiju ocjenu. Napisala sam pismo učiteljici da za dva dana plakat možemo napraviti jedino mi, a mi to ne želimo. Zamolila sam za odgodu uz obećanje da će B. donijeti plakat na prvi dan nastave kako bi ga mogla napraviti sama, uz nužnu pomoć. Tako je i bilo, a ocjenu je dobila onu koju je zaslužila neovisno o plakatu.
zato naša učiteljica ne zadaje plakate.
kae da su u bivšim generacijama plakate mahom izrađivali roditelji, a da to nije poanta.
zato oni plakate izrađuju u školi, zajednički.
meni se to čini ok.
prije je napraviti plakat bio - izazov.
danas samo ukucaš u računalo i isprintaš.
Moguće je. Za nešto si talentirana a ostalo nadoknadiš trudom.
Dobra ocjena mi je ona koja pokazuje njen maksimum,ona ispod se sastoji od dobroga i onoga što bi mogla bolje ili u konačnici ne bi.
Što se tiče nje, ona se polako razvijala u prihvaćanju ocjene koja nije pet jer je uglavnom uvijek 5. U početku je čak imala poriv da ju obriše jer joj se ne sviđa
Nedavno je dobila jednu četvorku uz pojašnjenje zašto pa smo se mogli malo i dotaći toga što se sve ocjenjuje.
Mislim da je i sad izazov - vidjela sam koliko su moja djeca naučila sastavljajući tekst za svoje plakate i odabirući fotografije i potpise pod njima.
Moji su obojica radili plakate, u četvrtom razredu. To nikada nije bio rad pojedinca nego grupni rad + rok od 2 tjedna. Dobili su i jasne upute, što tko treba obraditi (npr. ljudsko tijelo - organi za disanje, plakat je radilo njih četvoro). Taj sam plakat vidjela jer su ga radili kod nas doma, druge nisam jer se radilo kod druge djece. Često rade i u knjižnici jer tamo je isto omogućen pristup internetu + printeru, a imaju na raspolaganju i animatore na dječjemkoji s voljom pomažu oko literature.
Plakate smo mi radili samo u prvom razredu, na razini što je voće, a što povrće.
Što se ppt prezentacija tiče, moj stariji sin pomaže mlađem bratu, a mi smo svoju tehničku logistiku odradili davno, tako da su nas djeca u dosta "caka" prešišala
Mlađi sin se dugo "švercao" uz brata tj. ugnjavi njega da mu bude tehnička podrška, ali i on zna dovoljno za izradu plakata.
Inače, učiteljica bolje ocjenjuje plakate koji su rukom crtani i pisani nego ako se samo prilijepe sličice s interneta, ali do tog zaključka su djeca morala doći sama, metodom pokušaja i promašaja.
Iz iskustva znam da su ti ppt materijali više nego dragocjena pomoć pri učenju i koristimo to godinama, ali sad sam već izgubila iz vida što su klinci sve napravili. Znam da su nedavno impresionirali baku i dedu s nekom svojom prezentacijom.
Puno ovisi o učiteljici u boravku, takvo je naše iskustvo.
Neke su imale raspašoj u boravku, zadaće uvijek nenapisane, djeca luduju, samo što sa lustera ne vise, one jedva čekaju da mi dođemo po njih jer se ne znaju nositi sa time. Još ti obavezno svaki dan ispričaju koliko su bili nemogući...
Druge brzo uvedu reda, piše se zadaća, dodatni radni listovi, vježbe, čitaju se priče, osmišljavaju kreativne radionice, djeca suradljiva i zadovoljna, svi nas nasmijani dočekaju.
Tako da bih se složila sa A70V, ne ovisi sve samo o djetetu, učiteljica u boravku isto ima veliki utjecaj na to koliko će dijete školskih obaveza u boravku odraditi.
Što se tiče učenja sa djetetom, slažem se sa većinom,
tu sam da pregledam zadaću, pomognem ako zapne,
moj stariji najviše voli da ga ispitam kada završi sa učenjem, to mu puno znači.
Jedna psihologinja mi je rekla da je za djecu, naročito u višim razredima, dobro da im pomognemo sa organizacijom i strukturom učenja.
Primjer organizacije: danas ima za zadaću napisati sastav iz hrvatskog jezika, naučiti povijest za sutrašnji ispit i nacrtati nešto iz prirode.
Ne počinje se nikada sa najlakšim, niti sa najtežih zadatkom, već sa srednje zahtjevnim.
Dakle, u ovom slučaju bi prvo napisao sastav iz HJ za zagrijavanje, onda bi učio za ispit, a na kraju, kada je već umoran bi nacrtao to što treba.
Struktura je jako bitna za učenje predmeta u kojemu imaju puno gradiva za savladati.
Bitno je da ne rasipaju previše energije na detalje, već da se pokušaju koncentrirati na to da iz pročitanog teksta izvuku najbitnije podatke, pa ih zapišu, najbolje u obliku neke sheme, podjele.
Kada to nauče, puno će lakše savladavati gradivo.
moja se uvijek najprije dohvati matematike za zagrijavanje ili nečega što joj je zanimljivo
A ovaj težinski princip je recimo primjenjiv na lektiru. Najprije ide lakši dio, onda teži i na kraju crtež.
Posljednje uređivanje od larmama : 16.02.2012. at 14:57
Većina ovakvih topica na kraju se svede na razilaženje u stavu treba ili ne treba učiti s djetetom. Pod ovim "učiti" ne smatram da ja učim umjesto njega, niti da pišem umjesto njega zadaću, lektiru itd.
Ono što smatram učenjem s djetetom jest da ja slušam kako on čita naglas ako vježba čitanje i da ga korigiram, ako ima napisati lektiru onda kontroliram dok piše i ukazujem mu na pogreške (ponekad krivo shvati pitanje ili nezna pronaći primjer u tekstu), ako vježba pisanje slova onda mu ukažem ako je nešto krivo napisano (obično na kraju reda ode sve kao da je pijano), ako je matematika onda pregledam je li točno riješio (donosi neriješene listiće iz boravka). Ako za glazbeni mora naučiti napamet tekst pjesmice koja ima pet kitica onda pjeva naglas da ga ja čujem, ne pjeva sam sebi u svojoj sobi.
Ne znam tko bi to umjesto roditelja trebao napraviti. Zanima me, mame koje tvrde da apsolutno ništa od toga ne rade i da djeca moraju to sama savladati, što radite kad dođete u školu i vidite trojke, dvojke, lektiru svu crvenu, kad petkom donese kući bilježnice u kojima je puno ispravaka i primjedbi ... da li samo lupite kaznu tj. ukinite povlastice i očekujete da dijete od 7 godina samo shvati što je pogrješilo. MIslite li da je jedino metoda vlastite pogreške ona ispravna?
Meni stvarno nije jasno kako to funkcionira. Pošalješ dijete nek samo napiše lektiru i nauči pjesmicu ili kako se piše 10 riječi iz engleskog. Dođeš do njega i pitaš jel to napravilo. Kaže klinca "da", ti prihvatiš i ništa ne kontroliraš i odete na sanjkanje i ujutro u školu. On dođe doma i kaže minus iz pjesmice jer nije znao sve riječi, lektira crvena. Ti kažeš onda nema crtića, kompa blat, truć...i čekaš da sam to ispravi, nauči. I što onda. Nema povlastica dok to ne riješi, ispravi ...
Ja sam u razgovoru s učiteljicom samo saznala da je on spor, da mu odlutaju misli, da je živahan ... i da one nemaju vremena objašnjavati svakom djetetu ponaosob što mu nije jasno. I zato ja radim S njim, ne UMJESTO njega.
Mene u mojem poslu kontroliraju različitim metodama zato da se posao napravi što kvalitetnije pa ne vidim zašto ja ne bih kontrolirala kako i što radi moje dijete i ako vidim da treba onda mu u tome pomogla. On većinu puta nezna da radi krivo pa me niti nemože pitati da mu objasnim.
Ipak imam osjećaj da sve one mame koje nikada ne rade s djecom (osim na njihov upit) i smatraju da je dijete odgovorno za svoje ocjene i znanje da se nikada nisu susrele s većim poteškoćama u učenju, a vjerojatno niti još s panikom upisa u zgb. gimnazije.
Ma nemaju dvojke i trojke niti crvenu lektiru nego sve same petice, u tome je stvar.
Nije niti moja mama sa mnom morala učiti, niti me kontrolirala - eventualno urednost na početku prvog razreda, ali tu ionako nije bilo lijeka.
Ja sam svom djetetu recimo trebala pojasniti da kad u školi dobije test okrene i drugu stranicu, da vidi ima li još koji zadatak
hahahahahahahaJa sam svom djetetu recimo trebala pojasniti da kad u školi dobije test okrene i drugu stranicu, da vidi ima li još koji zadatak
super je!
Eh Mima, pa to i kažem - ako ima četvorke i petice, ako nema crvene biljžnice onda nema potrebe raditi s djetetom.
Moje dijete ima trojke i ima crvene bilježnice i njega to ne briga ali mene da i zato radim s njim.
A ovo s drugom stranom, to se još uvijek dogodi mojem najvećem a često i da zaboravi prekontrolirati na kraju testa iz matematike, sav sretan preda test i izađe ranije sa sata ... kad ono četvorka jer je krivo zbrojio. Al taj puca visoko pa mu je ta četvorka sramota.
mislila sam da neću, al ipak hoću, vrit i onaj topik jesmo li kakvi se predstavljamo
dakle, ja skrušeno priznajem da sam tijekom ova 4 razreda, nekoliko puta popustila pritisku i:
- jednom u nedjelju u 11 navečer rezala sat od kartona. ko me zna, zna koliko mi je to teško palo.
- jednom napisala sastavak u ponedjeljak u sedam ujutro
- jednom u nedjelju između pol noći i jedan ujutro, nakon tri tjedna praznika, pisala pismo prijatelju
- jednom čitala naglas zadnje stranice lektire jer se najednom sjetio da je lektira - ups, sutra.
eto. mam mi je lakše. sve mi bilo neugodno ovaj topik otvarat
Ja kod svoje vidim hrvatski kao nešto što bi da sam mama profesorica hrvatskog itekako više pritisnula
cvijeta vidim da smo se poklopili sa smjerom u odgovorima
Neka si se ti nama cvijeto ispovijedila,
sad će ti Pinguica dati oprost, pa si mirna.
Ja nisam svojima nikada ništa napisala jer se bojim da bi im se svidjelo,
rezala, lijepila, slagala jesam, puno puta.
Slagala od slagati, ne od lagati.
Hoću i ja oprost:
- starijem sam tražila neke odgovore iz radne iz povijesti, al nisam takla olovku majke mi, stavila mu post it
- starijem rezala karton skalpelom za likovni, nijesam mu dala da to sam radi
- starijem sklepala dvije pjesmice z ahrvatski daavno jer me čemer uhvatio od njegovih pokušaja, baš je jadno bilo
- s ovim srednjim sam jednom bojala, ona radna iz prirode, Eureka. e pa imalo je dvije veeelike strane za obojati, grad -ulice, trgovine, auti...svaki bojao jednu stranu preko sat vremena. Nisam shvatila svrhu te zadaće.
I lektiru još uvijek prođem s velikim neka pitanja jer vidim da skroz fula kontekst, ono, baba šumom deda drumom. A iz lektire dobije sam ocjenu, ne dobije objašnjenje zašto trojka i profa nema vremena za dodatna pitanja i objašnjavanja. I nemože se samo tako kod nje na informacije ako to nije razrednica
Svaka ti čast, Cvijeto, na iskrenosti.
U nas je produljeni boravak još novost, a ima ga samo katolička škola malo izvan grada.
Dok smo mi na poslu, moj sin je na produljenom u babe i dide. Koliko ga oni moraju nagovarati da radi i koliko mu pomažu, znam malo i ne želim više znati. Besplatnoj radnoj snazi možeš prigovarati samo do određene granice
Kad je kući, on radi za stolom u blagovaonici sam, zasad ništa ne pita (prvi je razred), kad završi, pregledam mu. Inače mu ide dobro.
Sad nije bilo škole desetak dana zbog vremena pa sam mu dala svaki dan da nešto napiše i pročita, da ne ispadne iz štosa. Nije mu uvijek po volji, ali nema TV i igrica dok ne odradi svoje.
idem otvoriti topik o psovanju pred djecom
pa da i ja ispovijedam grijehe
nadmašit će mi post po stranicama i onaj topic o kućnome poodu
ja ne psujem al imam gastritis
MM psuje ogavno al je zdrav ko dren
pih!
ja sam mislila da se to podrazumijeva
mene nijedno nije zaobišlo.
pokušat ću ne psovati samo između 17 i 21, nego cijeli dan.
možda pomogne.
Uf, ja psujem, a MM pi.zdi na to! Klinci su na sreću na njega.
baš mi je drago da nisam jedina (što se psovanja tiče).
a zadaće za sad rade sami, ali tek smo počeli sa školom
kao učiteljica rado bi da ima više roditelja koji uče s djecom, jer i djeca prosječnih sposobnosti ne mogu ponekad sve sami, a kamo li oni kojima usvajanje gradiva ide teže ili pak imaju kakav poremećaj (pažnje, disleksiju ...)
a nemoj zaboraviti i da vices
nemam djecu u boravku ali citam sta me sve ceka na jesen
pa tko je vidio tiho psovati?!a nemoj zaboraviti i da vices
kad se uspijem iskontrolirati, onda psujem šapćući (ili u jastuk)
a kad ne, onda se i derem i psujem
grozno
mislim da bi bilo bolje da, štajaznam, pušim
Kao iskusna mama sa puno razreda iza sebe, potpisujem ovo. Mora im se pomoći, pokazati, naučiti. Uglavnom ne umjesto djece, nego uz djecu. Ali, nekad kako kaže Cvijeta, moraš i napraviti umjesto njih. Rijetko, ali to nije kraj svijeta.
Škola nije najvažnija na svijetu. Važno je znanje, a ako je dijete preumorno, zaboravilo je nešto, tu smo mi roditelji da pomognemo. Isto tako, ako vidimo da može samo, treba ga pustiti i samo biti u toku.
Ne mogu razumjeti da bi netko djetetu koje traži pomoć, rekao: "Ne, to je tvoj posao!" Pa, dijete i sve u vezi njega je mamin posao. I tatin.
moj sin je sada drugi srednje. U osnovnoj školi uvijek odlikaš, al ja to zovem "šareni odlikaš", pa u toku godine bilo svega od 1-5!
evo da vam se pohvalim da je moj sinko 4 na školskom natjecanju u matematici....
sam se prijavio, obavijestio nas da nema škole taj i taj dan jer ide na natjecanje, odradio natjecanje i jučer stigao s rezultatima
ja sam ostala iznenađena na zadatke koje su dobili...nema šanse da bi znala riješiti iti jedan :D
moj je drugi
hbg, kad se već hvalimo
a mogao je i puno bolje da je bio više koncentriran i da mu je više bilo stalo, doma ih je sve riješio. zadaci za 4. razred su bili prejednostavni.
brane, da učiš s njim tu i tamo, itekako bi ih znala riješiti
Posljednje uređivanje od cvijeta73 : 17.02.2012. at 10:23
E sad, cvijeto,...
A baš smo te hvalili...
mislim da ti ovo nije trebalo...ali eto...nema veze....
brane, da učiš s njim tu i tamo, itekako bi ih znala riješiti
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
