ja se slažem s apri i martom i to je i moj pristup. osim što volim učiti s J, to mi je omiljena zajednička aktivnost pa iz tog razloga znamo zajedno učiti. plus što on ima odlične ocjene s jako jako malo truda, radne navike nula bodova, cjelodnevni razred je i nemaju uopće zadaća, niti za vikend. dovoljno mu je što pohvata na nastavi, a na nastavi je pažljiv i puno pohvata

ali slažem se i s mimom.

i zato za bilo koji pristup je najvažnije stvarno dobro procijeniti svoje dijete.

ima djece koja znaš da su pametna i da mogu, al im se neda. totalno neambiciozni. na nastavi razmišljaju o totalno desetim stvarima i ništa im ne uđe u glavu. ništa. propuh totalni
mali od moje kolegice bi doslovno imao dvojke, od prvog razreda nadalje, da svaki dan ne uči s njim. svaki dan. sad je sedmi razred. opcija je pustiti ga, pustiti loše ocjene, a djeca se za čas svrstaju u loše i potpuno im je svejedno - i to je to. i, onda, kad dođe pameti, obično je kasno.
u bližoj okolini imam još takvih primjera.

i iako sam imala tvrd stav da pametnom djetetu ne treba pomoć, uz svakodnevni kontakt s njom - ja sam ga promijenila. neka djeca jednostavno trebaju jedan na jedan.