Moja je prve dvije imala boravak, prve godine na nivou razreda, a druge godine su ih podijelili na tri dijela i svaki dio je završio u drugom razredu na boravku.
Tu mi je bilo zanimljivo pratiti funkcioniranje njih 6 naspram razreda u koji su dopali. Obično su imali više zadaće nego taj razred no kako su bili u manjini to su ozbiljno shvatili i dobili su veliku dozu samostalnosti. Mama jedne djevojčice je jako bila zadovljna kako se njena trgnula u manjoj grupi jer ju je povukao ostatak.
Sad je treći razred i nema više boravka, zadaću piše dok nas nema doma, ponekad nešto ostavi da joj mi pognemo no to su sitnice.
A u većini slučajeva ni ne želi da joj mi pregledavamo bilježnice jer će morati ispravljati pravopisne pogreške
Pa onda ostavim njoj na dušu, nek se drugi dan crveni bilježnica. Nakon toga se nakratko trgne i pozove me da joj pregledam.
Zapravo sam najviše uključena u pisanje lektire jer ju piše za vikend no i tu se postavljam kao pratioc i inzistiram da ona uvijek nađe odgovor i ako ga ne uspije naći ne želim da napiše moj. Zašto bi se ja sramotila

Ja ove niže razrede kod onih koji nemaju problema kod usvajanja gradiva shvaćam kao period u kojem oni moraju naučiti preuzeti inicijativu. I tek nakon dužeg razdoblja silazne putanje i nemogućnosti da sami krenu ka boljem bi se više uključivala.
Naravno tu ne govorim o tome da ne primjećujem da li je ta putanja pozitivna ili negativna, kroz svakodnevne aktivnosti i razgovore vidim u kom se smjeru krećemo. Isto tako sam zainteresirana za ono što rade u školi i svaki njen detalj koji mi spomene daje mi sliku o tome na koji ju način doživljava.