imali smo situacije i imamo ih stalno kad nešto ne ide...onda razgovaramo o prednostima ako se to nauči i manama ako se ne naučivertex prvotno napisa
evo ovaj tren, moje mlađe dijete ne zna spojiti dva pisana slova...i ne ide mu...treći put briše i treći put ponovno piše..."mama pokaži mi" pokažem mu i on dalje uči ivježba sam ne sjedim mu nad glavom i ne gledam šta i kako radi...ako smatra da je ok to što je napravio ok je....a ako smatra da nije ok (strašno su realni oba) traži pomoć da napravi bolje...
slažem se u potpunosti...Ovaj drugi dio se događa, ali slažeš li se da to nije vrsta roditeljskog sudjelovanja o kakvoj smo pisali ovdje?
prije cca 2 tjedna sam imala raspravu s dvije mame...
ona u 11h treba biti na poslu...."nisam stigla oprat kosu jer sam s njim pisala prirodu, ajme kako će on naučit ono gradivo šta će danas bit, ajme jadno moje dite" ona se misli kako će on usvojiti gradivo...
ja sam mislila da je riječ o djetetu od 1-4r ... a to je u biti dripac od 16 godina....i ona s njim piše domaći iz biologije....
ta druga mama i ja joj govorimo da bi ga morala pustiti da to sam malo rješava jer je zove svaki sat vremena na mobtel kako će i šta će i on njoj preko mobitela priča neku lekciju....
to su mi krajnosti o kojima govorim...
ima roditelja koji svo svoje vrijeme nakon posla posvećuju učeći s djecom i koji dolaze dan prije ispita/kontrolnih da im učiteljica kaže šta će biti u kontrolnom....
ima svega....
mislim da mi malo previše vežemo djecu uz sebe i smatramo da "ništa ne mogu bez nas"...oni mogu sve...oni mogu puno više nego mi to želimo sebi priznati...samo se bojimo te nagle separacije, tog osjećaja da nas naše dijete više ne treba kao nekad....
svaka čast roditeljima koji imaju volje/želje/mogućnosti/snage nakon cijelodnevnog posla sjesti i učutu s djecom....
 |
|||
Odgovori s citatom