moj sin je sada drugi srednje. U osnovnoj školi uvijek odlikaš, al ja to zovem "šareni odlikaš", pa u toku godine bilo svega od 1-5! Međutim, uvijek uključen u sve i svašta, uvijek hiljadu i jedna aktivnost na njegovu inicijativu, natjecanja iz svega i svačega. On je to sve skupa shvaćao kao izazov. Nastavnici su ga hvalili. Meni je nekako najvažnije bilo da je pristojan prema starijima. Učila s njim nisam nikad, kontrolirala samo u nižim razredima, poslije niti to. nekako sam uvjerenja da dijete mora samo shvatiti da su to njegove ocjene, a da sam ja negdje davno završila školu . Eto ga sad u srednjoj školi, jest da nije odlikaš nego čvrsta četvorka, bavi se sportom i još nešto svira pa onda i glumi. Uglavnom uvijek je angažiran u školi nečime. Jako se ljuti kad se petljamo u njegovo učenje ili vanškolske aktivnosti. Čini nam se da je aktivnosti previše jer se brinemo zbog pripreme za maturu. No on je zadovoljan! Veli moja mlađa kćer, "ma pusti ga vidiš da pjeva pod tušem!"