osjećam da mi se tijelo lagano počinje pripremati.

ne znam kako vama drugima, ali dođe mi da si nabavim čepiće za uha jer svaka baba odjednom ima savjet, i priču s poroda koja je naravno horor. pa jel ljudi baš moraju biti toliko pesimistični?
ne želim slušati o tome koga su reanimirali, koliko je ko imao šavova i koliko su ragada imali po cicama.
osobito mi ide na živce kad velim da namjeravam zahtjevati neke stvari na porodu, onda me žene gledaju kao da nisam normalna, i ide rečenica: "budeš ti vidjela kad dođeš njima u ruke, malo si umislila neke stvari."
vajda je ljudima dosadno u životu. inače jedva čekam da rodim i zagrlim svoju curicu. ništa mi drugo nije važno, i baš sam nekako puna optimizma i poleta.
