Leonisa, s ovim što si napisala se posve slažem.
Samo sam reagirala na savjete kojima topic (pogotovo na početku) vrvi, a koji mi se čine prilično površnima (za ovu konkretnu situaciju).
 |
|||
|
|
|||
Leonisa, s ovim što si napisala se posve slažem.
Samo sam reagirala na savjete kojima topic (pogotovo na početku) vrvi, a koji mi se čine prilično površnima (za ovu konkretnu situaciju).
bila ja sretna-tuzna,placljiva-nasmijana,vristim ili sutim,mirna ili pizdim nikad nije dobro i ama bas nista ne djeluje...
Posljednje uređivanje od lidać2 : 23.02.2012. at 12:39
ja ne znam šta bi još dodala na sve ove postove osim što mogu potpisat Anemonu-ti pišeš točno što ja mislim, i ja se polako vadim iz takve situacije (+ još MM ima mamu koja sve radi umjesto njega, pusti ja ću, a živi kat iznad nas)
lidać2, ti najbolje znaš svoju situaciju i znaš što bi najbolje djelovalo
ipak mislim da je najbitnije da popričaš s MM iskreno o svojim osjećajima, možda samo prolazite kroz fazu koja će proći sama od sebe
Stvarno mi je žao što se tako osjećaš. I ovo što si napisala da ništa ne djeluje, samo me navodi na to da je gomila naših savjeta "aerobik, šetnja.." krivi. Oprosti što ću to tako napisati, ali mislim da ti treba mir, trenutak da staneš i razmisliš, kao da se vrtiš u krugu "ovo ne valja, ovo ne valja, ovo ne valja". Znaš da mi niti jedna nećemo popustiti i reći da zbilja ništa ne možeš napraviti
Mislim da je super da si otvorila temu nakon što si danima to vrtila sama sa sobom, i ja sam to par puta napravila... a mislila sam da sad "ugasiš komp i ne slušap nas više" - dobila si stvarno jako puno savjeta, pa bi ti možda trebalo da središ misli od "anemona je rekla ovo, a bubilo ono...".
I već sam napisala, ja bi stvarno nazvala neki telefon za psihološku pomoć. Nisu to tamo neka "stručna psihološka/psihijatrijska čudovišta" koja će ti citirati popularnu stručnu literaturu. Ljudi su od krvi i mesa koji te slušaju i kažu ti dvije-tri pametne. Mene su svaki put uspjeli umiriti i pomoći mi da si posložim neke stvari u glavi.
i ja se nadam da je tako...duboko se nadam...astral prvotno napisa
napocetku nase veze koja je trajala tek 9mj mm je otisao raditi u njemacku ,nije ga bilo 5mj.
tada smo jos bili doslovno pubertetlije i NITKO ama bas NITKO nije vjerovao kako cemo se cekati bez da cemo imati ista s nekim drugim...
no SVI su pogrijesili cekali smo se!!!
u ovoj moj krizi se dosta puta toga rado sjetim i to mi da onu malu nadu da ce sve proc i opet biti ok...
iako sam se dovela u ovakvu situaciji u kakvoj jesam...
samo da odgovorim svim onima koji me salju psihijatru-psihologu ...mislite da bi mogla samo tako nekome laganini u 4 oka govoriti o svom zivotu ,pa cak i preko telefona?
Posljednje uređivanje od lidać2 : 23.02.2012. at 12:51
Mislim da bi se iznenadila koliko bi toga mogla reči.
Dođeš, sjedneš, pričaš, plačeš, smiješ se i boli te briga, jer te osoba uopće ne poznaje, dakle nema glume i uvijenosti. Kažeš što ti je na duši, a osoba te sluša i pomaže ti.
Ne daju oni instant rješenja, ali ti uvidiš problem s drugog kuta i onda si spremna mijenjati.
Puno toga si rekla nama ovdje
A viđu ti ove Anemone što je mudra
Sanja, skontale smo se, mislim bar.
Bit je u malim koracima i promjeni, prvom sebe, a onda i ljudi i odnosa oko sebe.
i pri svemu tome je važno da se Lidać počne (opet) osjećati dobro sama sa sobom.
Lidać, možeš ti to, sretno
A da li ti imas osjecaj da on misli da ga djeca ne vole?
Da li mu je tesko kad dijete trazi mamu, a on je tu?
To sam primjetila da se dogadja u mnogim obiteljima. I primjetila sam da mame pri svadjama teatralno uzimaju djecu, stiscu ih u narucju i izlaze iz sobe.
Onda nije ni cudo da vam mladja uletava cim ti se tm pokusa pribliziti. Ona te brani od njega jer je osjetila da te on uzrujava. To je jako losa navika i toga se treba kloniti. Djeci nije mjesto u bracnim svadjama.
Da li komentiras kako ih je obukao, sta im je dao jesti i kad? Pred njima? Nece ti ni jedan muskarac to priznati, ali u tim trenutcima im puca srce. Ponizavas ga i udaljavas od vlastite djece.
Bar meni tako izgleda kad gledam teatar u svojoj okolini.
vidis ovo mi NIKADA nije palo na pamet...
malena stalno cvili,dere,place i mamika kada sam ja u blizini ...tati tu i tamo ako malo ode...
a cim se ja maknem iz vidika to malo cudo postane savrseno djete...bez svega ovoga sto sam nabrojala...
sto se tice oblacenja hranjena i svega toga to samo ja radim jer djete vristi ako ja to ne radim ...osim tu i tamo ako obuce nakon kupanca...ali nikad ga nisam kritizirala...
vecu curu ne uklapam u odg.jer ona vec sve sama radi i oko nje nema bas nekog posla...
Lidać2 ja nikako NE mislim da ti trebaš stručnu pomoć!
Istojim izatoga.
Danas je najlakše naljepiti na nekoga da je psihički,emocionalno ili ino nestabilan i treba odmahkod stručnjaka.
Zato što pere, opsesivno mete, pegla ilišta tija znam...
Ma kakvi bakarači...
Hajde koja ovdje nema neki svoj "tik" i neku svoju opsesiju?
Pa nećemo radi vješanja veša po strukturi i veličini zvati psihiča i pitati ga "što nije u redu samnom?" Dajte,takvo što rade Ameri jer im se nakon cjelodnevnog buljenja u hranu i komp zavrti pa ne znaju više što bi...I ja vješam veš po špagi i biram da su mi kvačice u boji i čarape uredno jedna do druge na štriku, pa?
Jaka si ti,ženo, imaš 2 djece pa ti si snažnija nego što to sama misliš samo tu snagu moraš sama pronaći, u sebi. Majka si, žena, domaćica...Nemaš svoj ispušni ventil, a TM ga ima i to te frustrira.
Nađi nešto negdje i daj si lufta, mozak na pašu, udahni zrak punim plučima i zagrli život jer je samo jedan
mayato, mislim da imaš potpuno krivo, puno predrasuda mišljenje o psiholozima.
Nemam ja uopće loše mišljenje o psiholozima i stručnjacima, dapače, poštujem, meni je samo žao da se etiketira žena kojoj samo očito fali ispušni ventil.
Malo slobode,malo druženja, a ne neki antidepresivi koje i previše olako prepisuju, čak i doktori opće prakse, što znam iz vlastitog iskustva.
Umjesto da prepišu malo komfora, šetnjicu uz jezero, bicikl isl.
Mayato, a tko govori o antidepresivima?
Tko govori o etiketiranju?
Da li znaš kako izgleda "terapija" kod psihologa, koju ovdje spominjemo?
Izgleda doslovno na način da dođeš i kažeš što ti je na duši i kroz razgovor (jednak kakav radimo tu na forumu) dođe se do rješenja problema.
Samo s razlikom što stručna osoba vrlo brzo pikne u bit problema, za razliku od nas ovdje koji tapkamo u mraku.
X
nitko ne priča o antidepresivima. često je i samo razgovor dovoljan.
i još jedan potpis na zadnji Anemonin post
Da dodam: jedino si ti ovdje etiketirala i to cijelu struku kao osobe koje dijele antidepresive šakom i kapom.
ja samo mogu rec da je tipkanje jedno a razgovor sasvim drugo...
tipkanjem mogu rec apsolutno sve a razgovorom bi mozda neke stvari i presutila,jer ja sam takva...
i što tamo u povjerenju možeš opisati cijelu situaciju
Vjeruj mi, ne bi. Zato su te osobe stručne. Nije isto razgovor ti i ja oči u oči i razgovor ti i psiholog oči u oči.
Neću o ostalom jer su cure već sve rekle, ali mislim da ovo nije dobro.
Nije dobro za njihov odnos. Dijete treba vidjeti da se i na oca može osloniti, da nije on samo za igranje.
Pa nek vrišti. Prestat će s vremenom.
Znam da nitko ne priča o antidepresivima, to sam ja dodala.
Ja sam samo rekla da nisam za to da se traži stručna pomoć ako zista nije nužna.
Ajde onda definiraj kad je to pomoč nužna.
Čitam vas od kad je otvorena tema, ali sada sam odlučila i napisati par riječi. Lidač, u stanju u kakvom se sama nalaziš, nalaze se i mnoge majke koje danima samo brinu o svojoj djeci, urednosti kuće, kuhanju jela, peglanju veša, i ostalim "dužnostima" koje nas spopadnu, ili koje si same nametnemo.
Prije dva dana imala sam ispad dernjave i galame, jer sam već izgubila zadnji atom strpljenja, jer me srednje dijete "ubilo u pojam" radi slatkiša. U početku sam mu lijepo objašnjavala da više ne može, da je pojeo dosta, a on se samo nastavljao derati, onda me muž (vratio se s posla) pitao zašto mu više ne dam - i tu sam pukla, jer sam u tom trenu u svojoj glavi zamislila kako preispituje moju odluku, kako nemam njegovu podršku, sinek je to skužio, počeo još jače urlati, počela sam urlati i ja... da je slučajno netko iz socijalne službe bio u blizini, imao bi posla. Nastala je odurna atmosfera u kući, ja sam doslovno izgubila volju za životom, totalni kaos i totalna depresija.... To su trenuci kada se osjećam da bi se najradije zavukla u neku rupu i da bi mojoj djeci bilo bolje bez mene.
To su trenuci koji te bace na koljena, no upravo radi svoje djece, radi braka i radi muža, moraš biti svjesna svog ponašanja, razloga svojeg ponašanja, i prekinuti obrasce takvog ponašanja. Ne dozvoliti si da se uvučeš u takvo raspoloženje.
Dan nakon tih scena, to jutro, nakon što sam odvezla dijete u školu i vrtić, sa svojim najmlađim djetetom odlučila sam otići u Zgb., u katedralu. Nisam neki vjernik, tj. ne idem na mise, ali taj trenutak, tih možda pola sata koliko je malecka bila mirna, značilo mi je puno. Doslovno sam doživjela duhovnu obnovu i dobila snagu za dalje.
Kada tebi dođe teško, i misliš da je sve beznadno, moraš naći neki ritual koji će ti pomoći da dođeš u pozitivno stanje, da možeš početi normalno funkcionirati.
Nađi sreću u sitnicama.
Godinama sam imala pauzu od čitanja knjiga, i sada sam se napokon ponovno učlanila u knjižnicu i počela sam ponovno čitati. Navečer, prije spavanja, uspijem se na taj način malo odmoriti od stalnog "mamakanja".
Obična šetnja s djecom u nekom prirodnom ambijentu, kroz neki park ili šumu (ne znam iz kojeg dijela grada si) može te malo obnoviti.
Kažem obnoviti, jer se upravo o tome i radi - skupiti i fizičke i mentalne snage za nastaviti dan.
Ne znam koliko ti to ima smisla...
I btw., mislim da si u dosta lošem psihičkom stanju kada kažeš da je smrtni slučaj u obitelji znak da ti je mjesto u kući. Nadam se da vidiš besmisao u toj misli.
Ma zašto da ide kod psihologa?
Zbog čega?
zato što sumnja da ju muž vara?
Zato što se malo pogubila u vrtlogu života i obveza što je normalno, sama je rekla da je mlada i sama je rekla da joj je lakše ovdje na forumu nego kod potpunog neznanca oči u oči?
Što sam ja to krivo napisala da me tako pereš?
I ja mislim da si skroz u krivu mayato. Možda ju je netko i proglasio "nestabilnom", ali ja sam joj savjetovala telefonski razgovor sa stručnjakom jer je sama nekoliko puta rekla da ne zna više što da radi... gle ovo:
bila ja sretna-tuzna,placljiva-nasmijana,vristim ili sutim,mirna ili pizdim nikad nije dobro i ama bas nista ne djeluje...
U toj situaciji, kad više ne znaš kud bi, i ne vidiš šumu od drveća, može pomoći da popričaš s nekim objektivnim, tko te ne poznaje i tko će ti s odmakom savjetovati par stvari. Ja sam to 3 puta u životu napravila i sva 3 puta me spasilo od plakanja danima u mojoj tamnoj čahuri.
Ali s druge strane, mogu razumjeti i da nekome nije privlačna takva vrsta pomoći. I psiholozi i ljudi koji ih zovu/odlaze k njima su najnormalniji ljudi – a ne neki poremećeni mračnjaci. Ne mali broj puta sam se iznenadila kad bi upoznala neke menadžere, ljude na visokim pozicijama i sl. koji su izuzetno smireni, realni u svim poslovnim, ali i životnim problemima – pa se čudila, gle kako su samo mudri - i svaki put sam saznala da se nisu rodili s tim, nego ili čitaju stručnu literaturu, literaturu za samopomoć, idu kod psihologa, na terapije - smatraju to sasvim normalnim radom na sebi. Ne mislim da bi svatko to trebao raditi, ali ako «ama baš ništa ne djeluje» kako jedan telefonski razgovor može odmoći?
Naravno, ako ti to nije nimalo ugodno, naravno da ne može.
U što ste brze!
imala sam jedne prilike razgovarati sa psihijatrom jedno dva-tri puta dok sam isla u srednju...
ne nisam bila luda,jedna teska situacija me bacila na dno zbog koje sam zavrsila cak i u bolnici...
razgovor je bio doslovno ovakav
on -muci li te sto
ja-ne
on-pa zasto si ovdje
ja-neznam
onda je nastavio blebetati nesto od mene nije dobio ni rijeci...jer se nije ni trudio nesto izvuc...
tada su me kljukali tabletama a na kraju sam se sama digla...
Mayato, mogu ti ja odgovoriti?
Ružno si i nepotrebno etiketirala jednu struku.
Ako ima mogućnost potražiti stručnu pomoć, zašto ne?
Po meni je sve bolje od ne poduzimanja ničega.
Eto,
ja sam takvu situaciju imala sdr. opće praksei 1 godinu pila antidepresive...i sama odlučila prestati piti i sama se digla...
Ljubim te
X
Edit: meni je nužna kad se čovjek nađe u situaciji koju ne može sam riješiti, nesretan je i ne zna kako dalje.
na kraju je i on odustao od toga i kada mu kazem da je obuce x puta mi zna rec "kaj bas moram i sl."
Evo, mom mužu ovo užasno smeta.
S tim da naša djeca doslovno zaprdivaju, pa nekad traže mamu, nekad tatu, za istu stvar...
Zato se sad dogovorimo, npr. izmjenjujemo se za uspavljivanje, jednu večer muž, jednu ja. I ako ih tu večer tata uspavljuje onda je tata i točka, mogu kmečat i negodovat, ali ja sam tu večer slobodna i gotovo. I obratno.
jedno loše iskustvo s psihologom ne znači da su svi takvi
dobro priznajem moja NAJVECA pogreska je sto sam ja ama bas SVE u vezi djece preuzela i nemogu sada samo tako muzu uvaliti ih za uspavljivanje,hranjene ,kupanje i sl....jer em sto on za to nema nikakvu volju jer zna da ja to sve radim i zna kakv ce djeca biti ako on krene ,em su se djeca vec u potpunosti naviknula da sam za sve to ja glavna...
a da si išla k jednom jedinom automehaničaru koji ne valja, da li nikad više ne bi dala popraviti auto?
Ali ona sama ne želi i zazire i iz njezinog se predzadnjeg post-avidi da zna da ima snagu u sebi i da želi tu snagu aktivirati.
Isprike zbog ružnog etiketiranja struke, možda pretjerah, ali malo sam se zapalila
I u čemu je problem?
Reci: Da li ja baš moram? Da dragi mužu, moraš i danas i slijedećih 5 godina.
onda trebam biti vidovita i znat kome da odem a da se samnom ne spdra,koluta ocima i sl. nego normalno razgovara...
Naravno kad ne mora.
Moj utopijski savjet bi bio (u svijetu viška novaca) da si uplatiš vikend wellnes program, a oni nek se snalaze.
I snašli bi se.
Pretpostavljam da nećeš, ali samo razmisli što bi u tome svemu bio strašno? Ništa.
psiholog bi trebao biti kao dobar prijatelj, samo jos iskreniji i objektivniji ( a valjda i malo iskusniji). i jedino tko misli da su emocionalno nestabilni oni koji trebaju prijatelje, onda moze mislit isto i za one koji odlaze psihologu.
Moraš shvatiti da su trebale godine da dođete do ovog stanja, ništa se ne mijenja preko noći, ali kako su se naviknule, tako će se i odviknuti.
ne moraš biti vidovita. traži preporuku
to možeš i preko foruma pitati
mayato, nisi ništa krivo napisala, nego Anemona vjerovatno misli da psiholog ili psihijatar nije osoba kod koje idu samo bolesnici nego osoba s kojom možeš iskreno razgovarati i koja ima znanje da ti da stručan savjet i pomogne riješiti problem.
ja osobno bi odlazak na razgovor sa stručnom osobom stavila na zadnje mjesto jer mislim da mi ne bi rekao ništa šta ja već sama ne znam-ali to sam ja
prvo bi sama pokušala riješit sebi u glavi što ja zapravo želim od života, od djece, od muža...pa onda krenuala u realizaciju toga
ali najteže od svega je upravo to-shvatiti što želim
X
Lijepo si to napisala anka!To su trenuci koji te bace na koljena, no upravo radi svoje djece, radi braka i radi muža, moraš biti svjesna svog ponašanja, razloga svojeg ponašanja, i prekinuti obrasce takvog ponašanja. Ne dozvoliti si da se uvučeš u takvo raspoloženje.
Svako se mora obnavljati, na svoj način. MM je to hodanje kroz prirodu, meni rekreacija sa curama, ali svako mora imati nešto odvojeno od ostalih, neku samo svoju stvar. Pa bila ona šminkanje, čitanje knjige pred spavanje, gledanje krimi serija do pola, ležanje u kadi.
Jeste da se sve teže obnavljaš kako stariš, ali šta je tu je. I jedino što mogu potvrditi da imam isto tako teška stanja, ja to zovem ljenost, kad ne znam šta bih dalje. A onda opet me nešto pokrene i hop, smijem se i veselim.
Hvala što si napisala ono što sam ja mislila, ali su pomeni odmah drvlje ikamenje,vjerovatno jer me ne poznaju i jer sam relativno nova na forumu.
Ja ne mislim da kod stručnjaka idu samo bolesnici, ali ako osoba treba prijatelja barem ih je ovdje sva sila...
Eto...
shvatit češ, daj si malo vremena
da se osvrnem na ovo...mi smo jednom prilikom bili kod vrtickog psihologa radi djetetove adaptacije. i atko u razgovoru smo dosli do toga da je usla u fazu samo mama. ako smo nas dvoje u stanu, samo mama. znaci i kad ju on uzme da joj opere zube ona cendra i place za mamom. naravno to je stvaralo nervozu.
sto je najbolje MM je spomenuo to.
onda je psihologica rekla da djete radi kako je naucilo. mama je napravila gresku da je uvijek tu i na rasplaganju i cini sve. tatu je izgurala i dijete naravno da trazi mamu. mama je postala djetetov rob sto utjece i na njene zivce i cjelokupnu atmosferu doma. neka se mama makne (ne doslovno, nego neka ne reagira) a neka se tata vise ukljuci. kad dijete zove mamu da joj obrise dupe, neka ode tata. i zaista, malo po malo, pocela je zvati i traziti njega. jos uvijek vise trazi mene, ali sasvim normalno njih dvoje funkcioniraju i kad sam ja u blizini. inace su nam prije vikendi bili katastrofalni. kad bi svi troje bili doma, ona bi se povampirila. ja bi ispaljivala na zivce, a MM se povlacio u svoj svijet.
sto se tice psihologa, ima ih, danas, hvala bogu, toliko razlicitih da si valjda svatko moze naci metodu/tehniku koja mu odgovara. ponekad oni izgledaju doslovno kao da cakulate na kavi. s tim da ti pricas, on te samo vodi. cak ni ne daje savjete jer je ponekad dovoljno samo izgovoriti i osvjestiti.
misljenja sam da bio svatko trebao imati svog terapeuta, ne jer je bolestan vec jer je to jedan ispusni ventil. bas kao i vrecu za boxsamo sto smo jos uvijek narod s previse predrasuda...
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom