 |
|||
nisam marta, ali ću ti probat objasnitiana.m prvotno napisa
marta de malo pojasni ovi s homeopatijom..ak ti se da naravno...
na moj način
odavno kad nekom nije dobro, kažu daj mu vode i šećera
promješaš žličicu šećera u po čaše vode
daš uznemirenoj osobi da popije
i bude mu kao bolje
danas se cukar u vodi zove homeopatija
Mene je MM uspio svojim ignoriranjem mojih bijesnih ispada stabilizirati (ja bih vikala, lupala, bacala okolo stvari, a on ni makac, ni A ni B). Postalo mi dosadno da se sama sa sobom svađam pa sam se polako počela mijenjati, počela se kontrolirati i prije nego što sam postala majkom i prije navršene 32 godine (sada 33). Istina, i danas me nekad znaju izbaciti iz takta, a tada isto kao i Koksy ostavim djecu MM kad dođe s posla, odem van na sat-dva ili se samo provozam uz omiljene taktove po kvartu i napunim baterije.
Shvatila sam da se nakon velike dernjave samo ja osjećam loše, a da me moji najbliži u takvom izdanju uopće ne doživljavaju ozbiljno.
Ovo je i meni bilo ključno. Velika dernjava mi uopće nije donjela olakšanje, nego još teže osjećaje. :govno:
Isto tako.
Ne želim vikati, mrzim to, ali kad tlak krene u visine i glas u operu, bubnjići me zabole i istog trena mislim u sebi ' O ne ponovno, uh'
Ma ustvari na kraju ispadne vrlo jednostavno, ali problem je tu glavu ostaviti hladnom. Te emocije koje navru zbog raznih situacija,
a ustvari radi se o djeci, njihovoj igri, želji, a mi u tom trenutku vidimo i želimo sasvim desete stvari...
Aleks
imam 31. god i znam se zaderati na curku, u zadnje vrijeme sve češće ali imam opravdanje-trudna sam i sve me boli i neda mi se ništa , a ona je puna pitanja i tvrdoglava i naporna...peru me hormoni...
ali isto tako se osjećam ko g...o poslije i obično to završi tako da se ja njoj ispričavam (jer mrzi kad neko na nju viče i odmah se rasplače) i ljubim je, grlim, i mrzim samu sebe zbog gubitka kontrole
Nisam za neku veliku deračinu ali malo deračine mislim da neće napravit nekakvu bogznakakvu štetu.U principu sve ovisi o karakteru.Ja sam vrlo temperamentna i sve što radim,radim s puno strasti...često sam u speedu i kad treba i kad ne treba,MM je čista suprotnost a naša malena (mix moga i njegovoga)ovisi o čemu se radi. Dakle,ne urlam za svaku sitnicu ali kad mi baš dođe podignem ton!
Tako i nju učim,je da je ona još dosta mala ali kad negoduje i izražava svoje nezadovoljstvo zbog nečega,ne sputavam,nego ju puštam da izrazi svoje emocije i dajem joj do znanja da je uredu da bude ljuta neko vrijeme.Naravno da sebi postavljam neke granice jer ne želim da oponaša baš onaj "gori" dio mene ali ne vidim ništa loše u tome da smo svi ponekad malo na svoju ruku ili krivu nogu ili što god.. Svaka čast "zen" mamama ali ja nisam taj tip.Srećom pa moja samokontrola još uvijek štima pa vičem rijetko ali iskreno volim tu živost kod sebe i volim takav tip ljudi,sve dok to ne prelazi u maltretiranje onih koji nas okružuju
.I da, imam skoro 34g i ne vidim neku razliku u nazad par godina.A i dijete mi je još malo,pa stignem jače poživčanit
p.s.još uvijek se sjećam riječi mog dede (možda je to i najbolji opis) "kad moja A hoda,zemlja se trese",to ja danas vidim u svom djetetu
Rijetko vičem, bar se meni čini da je to rijetko. Imam ih troje, 10, 2 i 1 godina i izbacuje me iz takta uvijek istih par stvari; igra stolicama na balkonu, odbijanje hodanja po stepenicama uz bacanje po istim, bezrazložno napadanje brata jer sam ljut, dosadno mi je... Uglavnom, pomaže mi da se odem umit u ostalim situacijama. Sama sam s njima većinu vremena i nemam neki osjećaj zatvorenosti u kuću i lijepo mi je. Ali eto gore nabrojane situacije, iako sam po prirodi smirena, ne znam riješiti bez vike. Voljela bih znati, ali iskreno ja nakon vikanja imam osjećaj olakšanja. I možda se zavaravam, ali zdravo je vikati kad si ljut. OK ja ne lupam vratima, niti im govorim ne znam kakve gadosti. Pa ja želim da oni nauče i da je mama samo čovjek. Ono mama nekad pop... i to je to.
Genijalan opis!nisam marta, ali ću ti probat objasniti
na moj način
odavno kad nekom nije dobro, kažu daj mu vode i šećera
promješaš žličicu šećera u po čaše vode
daš uznemirenoj osobi da popije
i bude mu kao bolje
danas se cukar u vodi zove homeopatija
casa
u potpunosti se slažem s tobom!
da nadodam,ok je izražavati emocije..nećemo baš razbijati oko sebe i učiti klince da se tako rješavaju problemi ali baš da ih učim da stalno moraju kontrolirat svoje emocije,nema šanse!
Ak niš drugo,nećemo imat čir na želucu
Mislim i ja da je viknuti na djecu povremeno zdravo.
Ali, pokretačica topica je napisala da najčešće viče noću kad je dijete budi, tako da mislim da nije toliko pitanje samokontrole i vikanja, koliko neispavanosti. Meni je san, nakon iskustva s prvim djetetom kojem sam pustila da mi se na glavu popne noću, postao sveta krava. Ne dam.
Naravno da je malo vikanja dobro, pa nismo roboti, ali ovdje se radi o urlanju bez kontrole.
Koliko sam ja shvatila,začetnica teme govori o tome da ju "huja ne hvata često" i da je u principu ok,ali kad ju uhvati onda se drugo jutro grize.
E pa nemoj se gristi,kao prvo ne hvata te često,kao drugo samim svojim postom dokazuješ sama sebi da si svjesna svog "problema" tako da mislim da spadaš u sasvim "normalnu" skupinu roditelja koji s vremena na vrijeme malo puknu.Prirodno je ponekad izgubiti kompas...ne djeluješ mi kao teži slučaj,nego ti se malo više umora nakupilo. Srećom pa i to prođe,pa opet malo dođe i tak ide..
po meni je malo povišeni glas s dobro biranim riječima skroz u redu, čak poželjan da dijete vidi da je i ljutnja sastavni dio života i shvati mamine granice, tipa: neću da diraš moje knjige!
bilo koja riječ koja ponižava djetetovo dostojanstvo mi nije prihvatljiva, čak i ako malo vrijeđa (jesi me čula kad ti 100 puta kažem?)
i to mi nije nužno povezano s decibelima
i nije mi normalno da dijete nikada ne vidi maminu/tatinu ljutnju, prisni odnosi uključuju i ljutnju i sreću i prije svega iskrenost u izražavanju osjećaja
i ja neki puta puknem
ovdje nije riječ o tome da se ponekad malo povisi ton i ukaže na neprihvatljivo ponašanje
žena pita kako da se smiri kad u po noći od umora i neispavanosti počne gubiti kontrolu pa viče i galami na dijete
i još potpisujem mame koje su rekle da bi ukinule dojenje noću
i ja bih probala ustrajati tjedan-dva i ukinula bih noćno dojenje
a kaj ako ukidanje dojenja ne rijesi problem, onda imas jos goru situaciju, dijete koje urla a nemres ga ni cicom smiriti
a kaj ako riješi?
ne možeš znati ako ne probaš, jel tako
Treba razlikovati vikanje od vikanja.
Vikanje nakon kojeg se osjećaš ok, jer znaš da je ajmo reči bilo potrebno, nije nikog "ozlijedilo", imalo je način i svrhu i u konačnici je postiglo rezultat je u redu, ali vikanje u kojem gubiš kontrolu, urlaš, lupaš vratima, namještajem, bacaš stvari i poslije se osjećaš kao govno, jer nisi napravila ništa, osim što te svi zbunjeno gledaju nije dobro i treba raditi na sebi.
Ja gledam drugačije. Osoba koja je otvorila ovu temu, več je otvarala temu (ako se ne varam) o prestanku noćnog dojenja koje joj je užasno iscrpljujuće i nije zadovoljna tom situacijom i onda smatram da situaciju treba mijenjati.
Ako dojenje više mami ne odgovara i čini više "štete" nego koristi, vrijeme je da se ukine.
Autorici je noćno dojenje frustracija i mislim da će se osjećati bolje kad ga ukine, bez obzira da li će dijete bolje spavati ili ne.
Barem će se odmaknuti fokus s mame i otvoriti prostor u koji se može ubaciti tata i razvijati svoje vještine uspavljivanja djeteta.
slažem se
ja sam isto najgora kad sam nenaspavana. A obično sam umorna jer je ona bolesna i doma je pa radim noću. Nakon par dana budem nad**ana do neba. Još ako i MD nešto nadodada. Vičem i svađam se. Ne lupam vratima. Bacam u smeće i škrgućem zubima (toliko da sam si odvalila dio plombe napravljene tog jutra, ali za to krivim zubaricu). Pokušavam se smiriti. Uveli smo bilježnicu s pravilima (ako može prihvaćati pravila u vrtiću, može i doma) u koju crtamo "pravilo ponašanja". Mene to malo umiri dok odem po bilježnicu i bojice, ona isto uzme predah.
Al, briga mene, ja sutra idem u psihološko savjetovalište. Možda me tamo "poprave"
blaženi san!
Posljednje uređivanje od astral : 20.02.2012. at 12:26
ovo je tako lijepo rečeno!
Apsolutno.
I da dodam - nikako da se načudim podcjenjivanju važnosti sna...
Možda dijete počne spavati s ukidanjem dojenja, ili onog noćnog, ali meni se čini da su mnoge žene, dakle ne govorim o autorici teme, iako možda vrijedi i za nju, ali ja to ne mogu znati, od strane svoje okoline uvjerene da je problem u dojenju. Nekako se često komentira da se dijete budi jer siše, pa onda žene pomisle da je to možda uistinu tako i na taj način im samo dojenje postane problem, iako je početni problem bio buđenje. Poznajem nekoliko mama koje su iz tog razloga prestale ddojiti djevu, ali djeca su se nastavila buditi. Osobno ne vidim neku prednost u tome da ne dojim ali se dijete i dalje budi. OK tata onda može uspavljivati po noći, ali ja bih se budila na plač i da ne moram dojiti, ono čula bih dijete i ne znam bih li se mogla samo prevaliti na drugu stranu dok ga mm uspavljuje. Imam troje djece i prvo se dvoje nije budilo noću iako su relativno dugo dojili, a treće se budi. I sad se i drugo povremeno budi iako ne doji dugo. Osobno vjerujem da su buđenje i dojenje dva odvojena problema i da ih kao takve treba i rješavati.
casa, svatko rdi svoje odabire.
I Anemona, ja se ne bih nikako mogla složiti s tvojom podjelom vikanja. Nažalost, mnogo ljudi bi reklo i da postoje batine nakon kojih se osjećaju ok, jer su i njih tukli, jer dijete nije teže ozlijeđeno i poslušalo ih je na kraju i batine nakon kojih se osjećaju kao govno jer je djetetu ostalo pet prstijuna licu, a ne na guzi, jer dijete nije poslušalo i jer su poislili da je dijete toliko zločesto a oni toliko nesposobni da ni batinama nisu postigli da se dijet pokori. Mislim da samo postoji vikanje kojim si izrazio svoju ljutnju bez da si ikog povrijedio i viaknje kojim si dijete povrijedio i ponizio.
Rekla si isto što i ja, ali drugim riječima, samo bih ja dodala ovo podebljano.
Da, slažemo se. Samo mi se čini da stvarno mnogo ljudi se osjeća ok nakon svačega. Možda sam pod dojmom mog izlaska u park danas, pa sori ak gnjavim....
Evo da se javim i ja kad se vec radi o necemu sto smo i mi prosli nedavno...
Moj sin ima isto koliko i autoricin, 26mj.
Dojila sam ga do 22,5mj i IZLUDILAAAA. Kad je vec napunio 1g bilo mi je svega dosta, i smetalo mi je strasno...ali on je bio ovisnik, i sisao 100 puta i ja nisam bila dosta jaka da mu to oduzmem..
Od rodjenja se budio po 15 i vise puta nocu i dojio, plakao, nosio se, ali 99% sisao....i naravno da ako u zivotu nije prespavao niti 1 noc, ako je svaki dan toliko budjenja (kad se 1 u par mjeseci dogodilo 2-3 budjenja ja i mm smo slavili) da je covjek nervozan, ok nakon 1g ili nesto kasnije vecinom je bilo oko 6-7-8 budjenja, i nije mene nerviralo moje dijete kao dijete, nego sam bila kronicno umorna i nenaspavana, jos uvijek se nisam oporavila od toga, ali nadam se da cu uskoro, idem na bolje i fizicki i psihicki
Da, san je jako vazan, i s drugim djetetom se nadam da necu napraviti takvu gresku i da cu ukinuti dojenje puno puno ranije ako me opet bude umaralo.. A s mojim sinom me umaralo od pocetka...zbog neprestanog dojenja i litara i litara tekucine koju sam popila dnevno sam u roku mjesec dana nakon poroda bila sam na kilazi jos manjoj od prije trudnoce...onda mi se to cinilo super naravno i nije mi palo na pamet da sam iscrpljena..
Evo sad ne dojimo vec 4mjeseca, i mogu ti reci da NAPOKON SPAVAMO, i da sam ja puno puno bolje, i puno manje zivcana, cak sam nabacila koju kilu ahhahaha.
I da, budi se on 1-2 puta po noci, ponekad cak niti jednom, to je jako rijetko ali desilo se par puta :D i ja to zovem SPAVANJE!! I nije mi se tesko tih 1 ili 2 puta dignut, i budem totalno smirena, a prije bi si kroz zube govorila ''oces spavati vise'' ili bi to pomislila svaku noc bezbroj puta kad bi me probudio plac....
Eto ako ti ista znaci, i ja sam za ukidanje dojenja, meni je pomoglo, stvarno nisam cesto nervozna od onda i svima nam je bolje od kad vise spava
Sretno!
Ne znam jesu li te samo svi ignorirali do sada ili jednostavno nisu pročitali tvoj post, ja ću samo dodati jednog smajlila....Čekaj....
he he, a i super su mi ovi tvoji postovi sa snijegom
i ja mogu puno tolerirati, ali kad pet puta moram ponoviti jednu te istu stvar, e onda stvarno zamračim, ali ono, zamračim
i tako se proderem da se i M. i MM stresu
totalno mi je bed zbog toga jer nekada stvarno jako zagalamim
no, čini se da je i to urodilo plodom jer ju sada nakon trećeg puta pogledam u oči i lijepo zamolim da me posluša jer se stvarno ne volim dereati na nju
to bude ono kao: Mašo, nemoj da mama poludi
i opsujem, o kako znam opsovati, MM se ljuti na to, ali nekada me baš briga
ne lupam ničim, ne udaram ništa, ali ni nisam taj tip
eh da, skužila sam da se najviše derem na nju kada sam ljuta na MM
kad sam to shvatila, prije nego što se proderem na dijete, proderem se na njega i mirna Bosna
šalim se, gledam da se ipak ne derem
udahnem, izdahnem
a kad mislim da ću ispiliti na mozak kad me milijunti puta pita Tko sam ja?, a ja ne znam je li Jurica, je li Mješalica ili je Luk Suzan, onda samo odem u sobu, kuhinju, kupaonicu nešto spremati...
čovječe, pa vi ste na četvrtoj stranici
meni se više nekako čini da je tvoje dijete u nekom ranom pubertetuMima, daj meni psihoanalizu moje
možda ti se čini prerano, ali simptomi su mi ti...
me ne znam, sad kad vas čitam, o tom urlanju, histeriziranju
slažem se s Rozom i Beti, treba se skulirati, stati na loptu i nastojati ne praviti veliku frku jer djeca stvarno ne rade ništa namjerno
evo, moja je jutros baš bila nervozna, počela je dramiti, bacati stvari, malo smo se svađali oko toga (što baciš na pod, uzet ću i dati drugoj djeci), a kad sam shvatila da bih mogla puknuti, uzela sam je u naručje, malo smo se pomazili, promiješala je sa mnom ručak, objasnila što moram napraviti i ona je otišla svojim putem... kad sam uhvatila vremena, sjela sam s njom i igrala se
naravno, puno je teže mamama koje rade, imaju više djece i sl.
nekada je to njihovo šašavo ponašanje gdje moraš sto puta ponoviti jednostavno skretanje pažnje, a onda se pitaš, zašto skreću pažnju - što im nedostaje?
- više vremena jedan na jedan?
- gladni, žedni, piškit, kakit?
- mažnje?
- više kontrole, manje kontrole?
i kao što Trampolina reče, kad osjetim da gubim kontrolu, onda sam kao ranjena zvijer - tada stanem, uzmem papir, stavim sve na papir, dogovorim se samom sobom i odmah je lakše, i da, to izlaženje izvan sebe, to bih trebala češće raditi
a san
malo mi je smiješno ono što je Ifi napisala, odnosno način na koji je napisala, ali je u pravu
no, ja si tu ne mogu pomoći
i ne znam kada će me doći glave ovo moje (ne)spavanje jer ja spavam ovako:
he he, ne znam od kojeg spavanja prvo da krenem
kod uspavljivanja navečer zaspem s njom na 2 sata - ustanem se i onda budem budna nekada do 4, 5... evo, sad je pola šest
onda odem spavati i spavamo uglavnom do 9
popodne ako sam preumorna (uglavnom se borim protiv sna) zaspem pored nje i odspavam tri sata, ali se najčešće ustanem nakon uspavljivanja, nešto radim i onda legnem poslije pored nje i odspavam pola do sat i pol
dakle, kad se sve zbroji, ja odspavam 6 sati, ali na tri puta
stvarnos e bojim trenutka kada ću platiti danak, odnosno noćak
nećete vjerovati, ali ja ovakve stvari (a i kod nas su česte kad smo nervozne i ona i ja) objasnim lošim vremenom
ono, ne moram ni gledati bio prognozu da znam da je loše, šta ja znam, tlakovi, hektopaskali
sinoć je ibla takva, toliko je divljala da sam ju uzela u ruke, rekla joj da prestane jer će ianče završiti na šivanju (toliko je divljala da se čudim kako nije tresnula glavom o nešto, razbila se o pod...), mrdala se dok smo čitale slikovnice, a i ja sam bila sva nervozna, ma užas živi
poslije mi frendica kaže da je i njezin mali bio takav
i ne može mi nitko reći da vrijeme nema takav utjecaj
cijelo vrijeme zaboravljam, i ja imam 32
da, hvala Bogu, najčešće mi se u glavi pojavi slika njezine face koju napravi kad se izderem na nju i onda se skuliram
jer mi stvarno bude žao kad dreknem (ok, ne bude to bezveze, ali glup je način)
i svaki puta kad znam da sam se derala, a mogla sam to izbjeći, stanem ispred nje i molim ju da mi oprosti, kažem joj zbog čega sam to napravila, ali da se ipak nisam tako smjela derati, ona mi oprosti i idemo dalje
isto radim i s MM
i on sa mnom
eto, cijeli dan se samo deremo i ispričavamo jedni drugima
SikaPika, a zašto tako malo i loše spavaš? Znam da si doma s djetetom, barem bi trebalo biti dosta vremena za dobru organizaciju.
Draga moja,nećete vjerovati, ali ja ovakve stvari (a i kod nas su česte kad smo nervozne i ona i ja) objasnim lošim vremenom
ono, ne moram ni gledati bio prognozu da znam da je loše, šta ja znam, tlakovi, hektopaskali
sinoć je ibla takva, toliko je divljala da sam ju uzela u ruke, rekla joj da prestane jer će ianče završiti na šivanju (toliko je divljala da se čudim kako nije tresnula glavom o nešto, razbila se o pod...), mrdala se dok smo čitale slikovnice, a i ja sam bila sva nervozna, ma užas živi
poslije mi frendica kaže da je i njezin mali bio takav
i ne može mi nitko reći da vrijeme nema takav utjecaj
cijelo vrijeme zaboravljam, i ja imam 32
i ja sam počela kriviti vrijeme...
Evo ona baš danas ujutro ko da je podivljala...Jučer smo imale predivan dan, a jutros, kako je zatoplilo, ona se pretvorila u malo grintavo čudovište...
Isto noćas nije baš spavala, a ujuto histerija i morala sam ju neplanski uspavati jer je bila katastrofa!
Inače nisam tip koji pati od loših biometeoroloških prilika, ali sve češće mi se čini da ipak ima tu nešto...
čitavo djetinjstvo sam se pitala zasto moja mama mrzi glasno sviranje radija, zašto pizdi kad odvrnem muziku na 220V, eto sad znam. a počelo je nekako stizat i mene.
inače i ja se derem i urličem i lupam vratima i šutnem nešto nogom, samo da se ne bi iskalila na maloj, pa onda naleti muž pa i on dobije po piksi često ni kriv ni dužan, sreća naša pa je od onih razumnijih. a ono ko tu nešto reće kak ti dijete od 2 godine može dignut tlak nema pojam kako djeca mogu biti različita (trinin primjer). moja mala je živo srebro u kojem se počinjem utapat čim ujutro otvori oči. to dijete nema pojma šta znači stati i odmoriti, a kako je brzo to nije moguće, ne to nije moguće da dijete od 2 godine može biti toliko brzo, nenormalno nešto. ma dok nisma napravila dva koraka i viknula neee, otvorila je vrata brzinom munje i hiro bacila tek otvoreni kilogram šećera po kuhinji, i naravno raznesla po ostatku stana. drži me pod strujom po čitave dane padam s nogu ne znam za sebe, samo sekundu sjednem na krevet evo je već na meni skače po meni, jaši, urla, skikće, grize me, čupa vrišti od sreće, ma kakvo ne, kakvo dosta, kakvo molim te, prestane tek kad dreknem, i to na svega dve minute i onda opet ako se ne maknem i počenm dalje vrludat po stanu ko suluda radeći bilo šta samo da ne jaši po meni jer kad radim nešto i onda radi sa mnom ama baš SVE, što opet znači da ništa ne napravim ali bar sam spašena čupanja, skakanja, grebanja itd... da sad ne nabrajam oni koji imaju takve male zvjeri znaju o čemu govorim. a manpulatorica kakve nema, ide mi popdone 4 sata u jaslice na igranje, e pa šta da velim kad tete kažu da mala igra igrice sa njima. kad mi netko veli da dijete od 2 godine ne zna manipularita ugrizla bi ga za uho. šta ne zna, zna točn što radi i zašto nešto radi. sreća jedino šta primjećujem da nije egoista, bar za sada, ali ko će ga znati šta će biti kasnije, imamo svega u familiji pa je svašta mogla i povući genetski, kao i ovu nevjerojatnu brzinu, to ima od mog tate, njega su zvali - Brzi čitav život, to mu je bio nadimak. tak da ono lako onima koji uz dvogodišnje dijete doma mogu čitat roman po sat, dva ili tri i to dok je dijete budno, ko moja susjeda, ah bože me oslobodi proći će jednom valjda i ova faza, jednom jednom...a do tad živce na klin.
moia, sad si me sjetila na moju nekadašnju taktiku, stariji sinko je bio neumoran na djelu i jeziku, istovremeno. Jedino što bi (eventualno) upalilo je ne da ga pratim, nego da mu namećem tempo. Znači, kako se probudimo tako ide akcija: pjevaj, pleši, skači, kuhaj, šetaj... i uz to konstantna priča. Tako smo preživljavali one teže dane, sad mi je sf da sam mogla uopće izdržati takav tempo.
Vičem jedino kad me ne čuje stariji u svojoj sobi, a meni se ne da ili ne mogu ić do njega, te kad vičem ne(!!!) manjem koji upravo pokušava svoju 500.-tu flamu s poda pojest, a ja sam na drugom kraju sobe i trčim ko Superman u njegovom smjeru. Nikad nisam zalupila vratima ili se derala na ikoga, pretpostavljam da imam ozbiljnih problema (di je Lastan kad ti treba).
mene najviše nervira savjet da se maknem i udahnem; al kak da se maknem ???? Kad je frka probala sam par puta bez obzira na urlaonu otići u drugu sobu i zatvoriti vrata pa nek se deru jer ću ih inače zgromiti ak se ne maknem. Ali ne pali iz 2 razloga:
1. Deru se sve više i vrište (1 ili obe) mamaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!
2. Ako je mlađa ta koja šizi starija dobiva slom živaca jer inače grozno reagira na buku i ne može podnijeti tu urlaonu tako da u konačnici i ona pošizi i od nemoći lupi malu ili viče meni nešto u stilu- Daj joj ili pusti je , nek prestane plakati.
Ovo pod br. 2. mi je općenito koma i molim ako netko ima sl. situaciju da podijeli pamet jer mi je teško malu odgajati dok starija "ne da" da mala više od 5 sek. plače. Ja vrlo dobro znam biti dosljedna u većini svakodnevnih situacija i mala ko djete od 2 g. lijeo pokušava izvojevati svoje plakanjem, a ja pteđem u ingnore mode i kad smo same ona relativno brzo odustane jer zna da neću popustiti, ali kad je tu seka odmah se problem napuše do boli jer starija ne podnosi, ali zaista ne podnosi njen plač i nikako u toj situaciji da shvatim kako je najbolje postupiti.
I samo da dodam da je dojam o tome koliko vičemo tj. koliko vičem prilično subjektivan.
Ja mislim da vičem prečesto (onako gadno da se ne mogu zaustaviti ipak prilično rijetko) i da dosta toga branim svojoj djeci i da od njih očekujem bazičnu poslušnost i pristojnost što ne primjećujem da radi većina mojih prijatelja pa mi dođe kao žao jer sam prestroga (sad bi mi se MM nacerio u facu).
A onda neki dan mi sestra kaže kakao je njena 15-godišnjakinja rekla kako teta (to bi bila ja) nikad ne viče na svoje cure i sve im da da rade
Dakle dosta je u oku promatrača.
Dvije su stvari na koje uvijek poludim i uzimam si to za pravo: !.kad hoće preći cestu be da me drže za ruku iako smo to ugl. super utrenirali i
2. kad skaču po krevet (jer to ne želim i jer je starija već 2 puta snimala CT glave i ne dopuštam to ni pod koju cijenu)
i ima još jedna koju si baš ne uzimam za pravom, ali me zaista katapultira u loše stanje svijesti- Kad se po sat vremena vučemo doma iz vrtića (idu u 2 razl jer ovaj di je starija nema jaslice), a većinu vremena netko cendra, plače ili se svađaju pa onda još svom snagom tule u liftu. Ugl. kad se konačno proguramo kroz vrata ja puknem i poludim
Mi smo dojili 13 mj. , i moja L se budila zbog dojenja. Druga je stvar kada je majčino mlijeko potrebno za rast i razvoj dijeteta, ali sa godinu dana kada ono više nije neophodno bolje ukinuti noćne podoje nego zbog grižnje savjesti nastavljati sa time,pošto misliš da mu radiš dobro, a sa druge strane nervozom i vikanjem zapravo se samo postiže kontraefekt.
evo me opet. lijepo ste me izanalizirali i secirali
: i si veliki, a veliki ne sisaju po noći. samo moja mudrica uporno ponavlja: nisam ja vejiki, ja sam maji i tjeba mi sisa. sisa je lijepa i fina
za malog mudrijaša!!!
A ja mislim da ni ne trebam prestati s deranjem. Di bi ja stigla kad bi šutila pored njih 4? Uostalom, na neki način se mora djelovati, ne mlatim ih na redovitoj bazi, ne zlostavljam u nijednom pogledu pa moram vikati
anamix ok. pošteno veliš da nisi karakter i gotovo
nemoj se onda siliti
kad ti prekipi otvori opet neku sličnu temu
u tome će i sam prestati
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
