Pričam o ljudima koji nikad ne pokazuju da su ljuti, a takve poznajem.
 |
|||
|
|
|||
Pričam o ljudima koji nikad ne pokazuju da su ljuti, a takve poznajem.
Znam i ja takve, ali u mom slučaju takvi ljudi ne haju ni za što, pored njih su i njihova vlastita djeca sekundarna, nije ih briga ni za što osim za njihov ćef,ne sekiraju se ako im je dijete gladno, bude već negdje jelo, a i ako naklepaju još pokoje, netko će ih već nahraniti, ne zamaraju se režijama, dugovima, netko to umjesto njih rješava...i ne, zaista nikada nisu niti ljuti niti živčani niti zabrinuti, popiju si pivkana, zapale pljugi i ajd bok...n.grace prvotno napisa
Ali to ja govorim o ljudima koje poznajem...
marta de malo pojasni ovi s homeopatijom..ak ti se da naravno...
Posljednje uređivanje od ana.m : 19.02.2012. at 14:07
nisam marta, ali ću ti probat objasnitimarta de malo pojasni ovi s homeopatijom..ak ti se da naravno...
na moj način
odavno kad nekom nije dobro, kažu daj mu vode i šećera
promješaš žličicu šećera u po čaše vode
daš uznemirenoj osobi da popije
i bude mu kao bolje
danas se cukar u vodi zove homeopatija
Genijalan opis!nisam marta, ali ću ti probat objasniti
na moj način
odavno kad nekom nije dobro, kažu daj mu vode i šećera
promješaš žličicu šećera u po čaše vode
daš uznemirenoj osobi da popije
i bude mu kao bolje
danas se cukar u vodi zove homeopatija
Kod nas je kombinacija kontrolfrik mame i dvoje turbo djece svako na svoj način, kojima je bilo i jest teško postavljati granice. Ispadala sam iz tračnica, derala sam se, kaže moj sin, kao da munje i gromovi sijevaju. Ja jesam temperamentna, ali mislim da deranje ne dolazi iz toga nego iz potrebe da pod svaku cijenu postaviš granice i drugo, još gore, da se istreseš. Kad sam to ustanovila, odlučila sam krenuti od sebe, ne od djece, nastojati promijeniti svoje ponašanje, a ne u prvom redu njihovo. Otpustiti kontrolu, prihvatiti kod njih nešto "što bih ja drugačije", komunicirati na drugi način i prihvatiti da ne može sve biti po mom. S druga strane, naći sebi ventila - zatvoriti se u svoju radnu sobu i zahtijevati malo mira za sebe, uzeti knjigu, prošetati sama. Nisam potpuno prestala vikati (a nadam se da hoću), ali sad je to rijetko. Deranje ne pomaže u rješavanju problema, naprotiv, kumulativno ima samo loše posljedice od kojih je najgora kvarenje odnosa. Da bi izbjeglo deranje dijete će ti nešto prešutjeti, neće se povjeravati, neće uopće slušati sadržaj tvojih riječi. A to nikako ne bih htjela sad kad su na pragu puberteta. Osim toga, kako mi komuniciramo tako će manje više komunicirati i djeca. Ne mogu si zamisliti godine koje slijede u kojima bismo se jedni na druge stalno izderavali.
Sada mi je glavni način postavljanja granica planiranje. Unaprijed razmislim o tome što bi, primjerice, dijete trebalo učiniti danas poslijepodne ili za vikend i postavim to na dnevni red dovoljno rano, čak i prethodni dan ili tjedan. Upozorim ih što treba učiniti i koliko za to imaju vremena, s obzirom na druge planove. Ako se to ne obavi na vrijeme slijedi posljedica na koju sam već ranije upozorila - nećeš moći gledati TV, igrati se na računalu ili ići u kino jer će vrijeme za to iscuriti. Organizacijski plan prepuštam njima, s tim da tražim da kažem ovako: sad je toliko i toliko sati, u toliko imamo ručak, poslije smo isplanirali to i to, sad mi reci kad ćeš svirati ili ponoviti neki predmet. Najčešće ipak stvore taj raspored. S tim je u vezi da sam si postavila odgojne prioritete u ovom razdoblju. Npr. mislim da je za mog sina sada najvažnije da nauči organizirati i strukturirati vrijeme. To mi je dugoročni cilj, pa ako primjećujem da smo na tom putu, neću puknuti ako danas nije bilo onako kako treba. Primjećujem da ih posljedice uče više od mojih tirada - ako sam se lijenio cijelo poslijepodne i ostavio učenje latinskih riječi za 21.30, ne osjećam se baš dobro, napet sam i ne mogu na vrijeme ići spavati. Kad bih ja raspalila tiradu o tome, više ne bi razmišljao o logičnim posljedicama svojih postupaka nego o samoobrani od moje bujice riječi i skliznuo u otpor, naravno.
Najteže mi je kad se svađaju - nastojim što manje intervenirati, jer tako prebacuju odgovornost na mene i ne uče sami rješavati svoje sukobe. Onome koji je stvorio problem nastojim to objasniti na hladno i nasamo.
Zapravo, mislim da se sve svodi na potrebu za strpljenjem u odgoju.
Posljednje uređivanje od Zdenka2 : 19.02.2012. at 14:18
Cijeli post je lijepo napisan, ali ovo bih prokomentirala...
Prvi dio je itekako dobro napisan, i tocno to djeca rade, znam jaaaako puno primjera..od najmanjih sitnica ''nemoj reci mami da sam pojela kolac prije rucka'' do vecih stvari... zasto skrivaju? Jer bi se roditelji ljutili i jer bi vikali na njih...
Ovo o interveniranju, ja i brat smo se stalno svadjali, razlika je malo vise od 1,5g. I kako je mama uvijek bila zauzeta kad smo ju zvali ona bi samo dobacila u prolazu da budem dobra ili da ga ne tucem i slicno, vjerovala je njemu, pri cemu sam ja ko starije dijete uvijek ispastala, bar ja to tako gledam, jer on jadan mali (koji je uvijek provocirao) nije kriv.....MRZILA SAM TO!!!!!!!!!
Jooj ovoga sam toliko svjesna, to je strašno dok se to događa. I još dok si si sam kriv...
Rekla bih, bilo koji nacin koji drugi nece dozivljavati kao napad i agresiju i zbog kojeg ti osobno neces imati osjecaj krivnje.
ana.m nemam sto tu objasnjavati, odvedes dijete na konstitucijski tretman dobrom homeopatu.
Posljednje uređivanje od marta : 19.02.2012. at 14:53
da, hvala Bogu, najčešće mi se u glavi pojavi slika njezine face koju napravi kad se izderem na nju i onda se skuliram
jer mi stvarno bude žao kad dreknem (ok, ne bude to bezveze, ali glup je način)
i svaki puta kad znam da sam se derala, a mogla sam to izbjeći, stanem ispred nje i molim ju da mi oprosti, kažem joj zbog čega sam to napravila, ali da se ipak nisam tako smjela derati, ona mi oprosti i idemo dalje
isto radim i s MM
i on sa mnom
eto, cijeli dan se samo deremo i ispričavamo jedni drugima
E da, moram još dodati da se MM jako puno bavi djecom. Puno toga preuzima na sebe, tako da ja imam mogućnost odmaka.
I slažem se sa svima onima koji su zaključili da ne treba previše tražiti ni od sebe - postaviti si nekakav standard savršene majke održavanje kojega nas previše košta.
jelda, farid je bog mira
divno, baš slušam
Zdenka posebno mi se sviđa onaj dio o strpljenju u odgoju
za mene je strpljivost toliko teško dostići a održati još teže
strašno sam ubrzana osoba, brzo razmišljam, brzo reagiram, brzo hodam
mene to zapravo toliko umori da moram svjesno sama sebe usporavati
i u toj brzini nemam vremena čekati
a u odgoju ne možeš postići sve sad i odmah...
Mene je MM uspio svojim ignoriranjem mojih bijesnih ispada stabilizirati (ja bih vikala, lupala, bacala okolo stvari, a on ni makac, ni A ni B). Postalo mi dosadno da se sama sa sobom svađam pa sam se polako počela mijenjati, počela se kontrolirati i prije nego što sam postala majkom i prije navršene 32 godine (sada 33). Istina, i danas me nekad znaju izbaciti iz takta, a tada isto kao i Koksy ostavim djecu MM kad dođe s posla, odem van na sat-dva ili se samo provozam uz omiljene taktove po kvartu i napunim baterije.
Shvatila sam da se nakon velike dernjave samo ja osjećam loše, a da me moji najbliži u takvom izdanju uopće ne doživljavaju ozbiljno.
Ovo je i meni bilo ključno. Velika dernjava mi uopće nije donjela olakšanje, nego još teže osjećaje. :govno:
Isto tako.
Ne želim vikati, mrzim to, ali kad tlak krene u visine i glas u operu, bubnjići me zabole i istog trena mislim u sebi ' O ne ponovno, uh'
Ma ustvari na kraju ispadne vrlo jednostavno, ali problem je tu glavu ostaviti hladnom. Te emocije koje navru zbog raznih situacija,
a ustvari radi se o djeci, njihovoj igri, želji, a mi u tom trenutku vidimo i želimo sasvim desete stvari...
Aleks
imam 31. god i znam se zaderati na curku, u zadnje vrijeme sve češće ali imam opravdanje-trudna sam i sve me boli i neda mi se ništa , a ona je puna pitanja i tvrdoglava i naporna...peru me hormoni...
ali isto tako se osjećam ko g...o poslije i obično to završi tako da se ja njoj ispričavam (jer mrzi kad neko na nju viče i odmah se rasplače) i ljubim je, grlim, i mrzim samu sebe zbog gubitka kontrole
Nisam za neku veliku deračinu ali malo deračine mislim da neće napravit nekakvu bogznakakvu štetu.U principu sve ovisi o karakteru.Ja sam vrlo temperamentna i sve što radim,radim s puno strasti...često sam u speedu i kad treba i kad ne treba,MM je čista suprotnost a naša malena (mix moga i njegovoga)ovisi o čemu se radi. Dakle,ne urlam za svaku sitnicu ali kad mi baš dođe podignem ton!
Tako i nju učim,je da je ona još dosta mala ali kad negoduje i izražava svoje nezadovoljstvo zbog nečega,ne sputavam,nego ju puštam da izrazi svoje emocije i dajem joj do znanja da je uredu da bude ljuta neko vrijeme.Naravno da sebi postavljam neke granice jer ne želim da oponaša baš onaj "gori" dio mene ali ne vidim ništa loše u tome da smo svi ponekad malo na svoju ruku ili krivu nogu ili što god.. Svaka čast "zen" mamama ali ja nisam taj tip.Srećom pa moja samokontrola još uvijek štima pa vičem rijetko ali iskreno volim tu živost kod sebe i volim takav tip ljudi,sve dok to ne prelazi u maltretiranje onih koji nas okružuju
.I da, imam skoro 34g i ne vidim neku razliku u nazad par godina.A i dijete mi je još malo,pa stignem jače poživčanit
p.s.još uvijek se sjećam riječi mog dede (možda je to i najbolji opis) "kad moja A hoda,zemlja se trese",to ja danas vidim u svom djetetu
Rijetko vičem, bar se meni čini da je to rijetko. Imam ih troje, 10, 2 i 1 godina i izbacuje me iz takta uvijek istih par stvari; igra stolicama na balkonu, odbijanje hodanja po stepenicama uz bacanje po istim, bezrazložno napadanje brata jer sam ljut, dosadno mi je... Uglavnom, pomaže mi da se odem umit u ostalim situacijama. Sama sam s njima većinu vremena i nemam neki osjećaj zatvorenosti u kuću i lijepo mi je. Ali eto gore nabrojane situacije, iako sam po prirodi smirena, ne znam riješiti bez vike. Voljela bih znati, ali iskreno ja nakon vikanja imam osjećaj olakšanja. I možda se zavaravam, ali zdravo je vikati kad si ljut. OK ja ne lupam vratima, niti im govorim ne znam kakve gadosti. Pa ja želim da oni nauče i da je mama samo čovjek. Ono mama nekad pop... i to je to.
casa
u potpunosti se slažem s tobom!
da nadodam,ok je izražavati emocije..nećemo baš razbijati oko sebe i učiti klince da se tako rješavaju problemi ali baš da ih učim da stalno moraju kontrolirat svoje emocije,nema šanse!
Ak niš drugo,nećemo imat čir na želucu
Mislim i ja da je viknuti na djecu povremeno zdravo.
Ali, pokretačica topica je napisala da najčešće viče noću kad je dijete budi, tako da mislim da nije toliko pitanje samokontrole i vikanja, koliko neispavanosti. Meni je san, nakon iskustva s prvim djetetom kojem sam pustila da mi se na glavu popne noću, postao sveta krava. Ne dam.
Naravno da je malo vikanja dobro, pa nismo roboti, ali ovdje se radi o urlanju bez kontrole.
Koliko sam ja shvatila,začetnica teme govori o tome da ju "huja ne hvata često" i da je u principu ok,ali kad ju uhvati onda se drugo jutro grize.
E pa nemoj se gristi,kao prvo ne hvata te često,kao drugo samim svojim postom dokazuješ sama sebi da si svjesna svog "problema" tako da mislim da spadaš u sasvim "normalnu" skupinu roditelja koji s vremena na vrijeme malo puknu.Prirodno je ponekad izgubiti kompas...ne djeluješ mi kao teži slučaj,nego ti se malo više umora nakupilo. Srećom pa i to prođe,pa opet malo dođe i tak ide..
po meni je malo povišeni glas s dobro biranim riječima skroz u redu, čak poželjan da dijete vidi da je i ljutnja sastavni dio života i shvati mamine granice, tipa: neću da diraš moje knjige!
bilo koja riječ koja ponižava djetetovo dostojanstvo mi nije prihvatljiva, čak i ako malo vrijeđa (jesi me čula kad ti 100 puta kažem?)
i to mi nije nužno povezano s decibelima
i nije mi normalno da dijete nikada ne vidi maminu/tatinu ljutnju, prisni odnosi uključuju i ljutnju i sreću i prije svega iskrenost u izražavanju osjećaja
i ja neki puta puknem
ovdje nije riječ o tome da se ponekad malo povisi ton i ukaže na neprihvatljivo ponašanje
žena pita kako da se smiri kad u po noći od umora i neispavanosti počne gubiti kontrolu pa viče i galami na dijete
i još potpisujem mame koje su rekle da bi ukinule dojenje noću
i ja bih probala ustrajati tjedan-dva i ukinula bih noćno dojenje
a kaj ako ukidanje dojenja ne rijesi problem, onda imas jos goru situaciju, dijete koje urla a nemres ga ni cicom smiriti
Ja gledam drugačije. Osoba koja je otvorila ovu temu, več je otvarala temu (ako se ne varam) o prestanku noćnog dojenja koje joj je užasno iscrpljujuće i nije zadovoljna tom situacijom i onda smatram da situaciju treba mijenjati.
Ako dojenje više mami ne odgovara i čini više "štete" nego koristi, vrijeme je da se ukine.
Autorici je noćno dojenje frustracija i mislim da će se osjećati bolje kad ga ukine, bez obzira da li će dijete bolje spavati ili ne.
Barem će se odmaknuti fokus s mame i otvoriti prostor u koji se može ubaciti tata i razvijati svoje vještine uspavljivanja djeteta.
slažem se
blaženi san!
Posljednje uređivanje od astral : 20.02.2012. at 13:26
ovo je tako lijepo rečeno!
Apsolutno.
I da dodam - nikako da se načudim podcjenjivanju važnosti sna...
I Anemona, ja se ne bih nikako mogla složiti s tvojom podjelom vikanja. Nažalost, mnogo ljudi bi reklo i da postoje batine nakon kojih se osjećaju ok, jer su i njih tukli, jer dijete nije teže ozlijeđeno i poslušalo ih je na kraju i batine nakon kojih se osjećaju kao govno jer je djetetu ostalo pet prstijuna licu, a ne na guzi, jer dijete nije poslušalo i jer su poislili da je dijete toliko zločesto a oni toliko nesposobni da ni batinama nisu postigli da se dijet pokori. Mislim da samo postoji vikanje kojim si izrazio svoju ljutnju bez da si ikog povrijedio i viaknje kojim si dijete povrijedio i ponizio.
Rekla si isto što i ja, ali drugim riječima, samo bih ja dodala ovo podebljano.
evo me opet. lijepo ste me izanalizirali i secirali
: i si veliki, a veliki ne sisaju po noći. samo moja mudrica uporno ponavlja: nisam ja vejiki, ja sam maji i tjeba mi sisa. sisa je lijepa i fina
za malog mudrijaša!!!
Po meni ovo spada u skoro pa nirvana kategoriju!
Inače kod moje male deračina uopšte ne pali, već stalno moraš da je hvataš na foru. Najviše me nervira što meni to ne ide onako lako, prirodno, nego stvarno moram oko toga da se potrudim, a kad sam umorna i nervozna pređem na automatizam, a u mom slučaju je to deračina, koja je potpuno neefikasna i na koju ona odgovara svojom tvrdoglavošću i deračinom.Spas mi je kad je mm tu, pa onda on uleti, a ja iskoristim par minuta da se izduvam i razmislim o daljoj strategiji.
Čini mi se, takođe, da bi dobar deo mojih problema naprosto nestao kada bi moja devojčica imala svakodnevnu priliku da se naprosto fizički istroši, po mogućstvu napolju. Sve više sam ubeđena da deca danas imaju premalo prilika za fizičku aktivnost. Blago li se vama koji imate kuću sa dvorištem.
Slazem se! Primjetila sam da nam je dan puno mirniji kada smo dosta vremena vani, u setnji, u parku, u dvoristu. Klinci su presretni i zauzeti istrazivanjem, a i kad se vratimo doma im ne dosade njihove igracke kao ako smo cijeli dan doma.
Sto se tice vikanja, ja se nekako uspije vam kontrolirati, iako ne uvijek. Dakle, nije da nemam potrebu da zavicem nego se kontroliram i zadrzim to u sebi. A sad, koliko je to zdravo....
he he he, neka nekazasad radimo na tome i izuzev tri dana njegovog urlanja (nakon čega sam odstala od nasilne metode) nismo uspijeli. sada smo na priči: i si veliki, a veliki ne sisaju po noći. samo moja mudrica uporno ponavlja: nisam ja vejiki, ja sam maji i tjeba mi sisa. sisa je lijepa i fina
moja M. isto još uvijek sisa, a starija je od Koste skoro pet mjeseci
moram ti priznati da uopće ne razmišljam o prestanku, lakše mi je linijom manjeg otpora, dok je njoj dobro i meni je dobro
eno je, upravo se budi, odoh uvlaiti sisu pa ću doći
eto me na kratko, samo da dovršim (jer gospođica nije htjela zaspati opet bez sise pa se na kraju probudila skroz)
uglavnom, neki dan sam ju mjerila i pita ona mene zabrinuto: Jesam najasja? Jesam sad vejika? Jel sad mojam pestat papat sike?
Dakle, ista stvar - ja sam maja i mojam papati još puno sike, a pestat cu kad najastem i kad kenem u skoju!
Joj i ja sam jedna takva, a uz ovu moju stariju šiziku prevrtljivu do besvjesti, zadnjih dana sam i ja u fazi deranja.
Danas sam se derala na nju nakon doručka koji je trajao 45 minuta (mazanje, trganje kruha na najmanje moguće komadiće, buljenje okolo) a pojela je pola kriške kruha i uz to imala 20 raznih zahtjeva, pa se još počela derati...e pa onda sam se ja derala čisto da joj objasnim kako se ona na mene ne smije derati.
Muko moja, ali malo mi je lakše kad vidim koliko nas ima.
O da, ni M. (iz istog razloga) nikako ne dopusta da joj se kaze da je velika.samo moja mudrica uporno ponavlja: nisam ja vejiki, ja sam maji i tjeba mi sisa. sisa je lijepa i fina
Ljudi joj cesto prilaze sa: O, kakve velike oci imas! a ona se dere: Male!!!
a kaj ako riješi?
ne možeš znati ako ne probaš, jel tako
Treba razlikovati vikanje od vikanja.
Vikanje nakon kojeg se osjećaš ok, jer znaš da je ajmo reči bilo potrebno, nije nikog "ozlijedilo", imalo je način i svrhu i u konačnici je postiglo rezultat je u redu, ali vikanje u kojem gubiš kontrolu, urlaš, lupaš vratima, namještajem, bacaš stvari i poslije se osjećaš kao govno, jer nisi napravila ništa, osim što te svi zbunjeno gledaju nije dobro i treba raditi na sebi.
ja sam isto najgora kad sam nenaspavana. A obično sam umorna jer je ona bolesna i doma je pa radim noću. Nakon par dana budem nad**ana do neba. Još ako i MD nešto nadodada. Vičem i svađam se. Ne lupam vratima. Bacam u smeće i škrgućem zubima (toliko da sam si odvalila dio plombe napravljene tog jutra, ali za to krivim zubaricu). Pokušavam se smiriti. Uveli smo bilježnicu s pravilima (ako može prihvaćati pravila u vrtiću, može i doma) u koju crtamo "pravilo ponašanja". Mene to malo umiri dok odem po bilježnicu i bojice, ona isto uzme predah.
Al, briga mene, ja sutra idem u psihološko savjetovalište. Možda me tamo "poprave"
Možda dijete počne spavati s ukidanjem dojenja, ili onog noćnog, ali meni se čini da su mnoge žene, dakle ne govorim o autorici teme, iako možda vrijedi i za nju, ali ja to ne mogu znati, od strane svoje okoline uvjerene da je problem u dojenju. Nekako se često komentira da se dijete budi jer siše, pa onda žene pomisle da je to možda uistinu tako i na taj način im samo dojenje postane problem, iako je početni problem bio buđenje. Poznajem nekoliko mama koje su iz tog razloga prestale ddojiti djevu, ali djeca su se nastavila buditi. Osobno ne vidim neku prednost u tome da ne dojim ali se dijete i dalje budi. OK tata onda može uspavljivati po noći, ali ja bih se budila na plač i da ne moram dojiti, ono čula bih dijete i ne znam bih li se mogla samo prevaliti na drugu stranu dok ga mm uspavljuje. Imam troje djece i prvo se dvoje nije budilo noću iako su relativno dugo dojili, a treće se budi. I sad se i drugo povremeno budi iako ne doji dugo. Osobno vjerujem da su buđenje i dojenje dva odvojena problema i da ih kao takve treba i rješavati.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom