Mislim da je to previše zaštitnički odnos, drugim riječima višak kontrole. To mi je jako dobro poznato. Nisam paničarka, puštala sam djecu još u vrtiću da idu na put bez mene, davala ih svojim roditeljima i sestrama i nisam ih stalno zivkala i kontrolirala. Ali, kad bih, recimo, nazvala mamu u vikendicu i ona mi se ne bi javila na dva-tri poziva, padali su mi napamet najgori scenariji. Naučila sam kontrolirati tu svoju potrebu za kontrolom (), ali još mi se to događa - eto jučer su došli iz kina pola sata kasnije nego što sam računala da bi najkasnije trebali biti doma i eto me već na balkonu, jedva kontroliram poriv da izletim iz kuće i idem ih tražiti.

Ne možemo ih držati pod staklenim zvonom i na lancu - moramo pratiti njihovo osamostaljivanje. Jedino rješenje je osvijestiti problem i truditi ga se umanjiti i riješiti.