dakle, kao što sam naslov teme sugeriše, zanima me da li ste stavile tačku na trudnoće i porode, ili se još nadate, želite, trudite, stremeći ka istima?
kao što bi bio red, opisaću kako se ja osećam tim povodom...
dakle, čim sam rodila prvo dete, znala sam da želim i drugo. posle drugog sam silno želela i treće. do svoje savršene simetrije stigla sam posle niza godina, još dve neuspešne trudnoće, oporavka svog imuniteta...svakoj trudnoći sam se neizmerno radovala, prosto blistala, a posle porođaja imala volje i snage planine da pomeram. u poslednjoj trudnoći pred sam kraj prepoznala sam u sebi osećaj žaljenja što mi je to verovatno zadnji put da pod srcem nosim nešto tako majušno, a vredno, neprocenjivo. porođaj i gajenje ovog trećeg čeda doneli su mi osećaj da je to manje- više to. još sam ponekad maštala šta bi bio kad bi bilo da se odvažimo i na četvrto, ali, "tehnikalije" u vidu broja godina, prostora i primanja, a najpre mogućnosti za kvalitetnim bavljenjem još i četvrtim detetom razumski bi me udaljile od tih maštarija.
no, zapravo, tek danas sam osetila da sam zaokružila potrebu za trudnoćom i rađanjem i osetila neku tihu sreću što je to iza mene, a deca sve veća i veća i mogućnosti za uživanje u njima tako puno, i tako novih.
naime, moja kuma mi je danas javila da čeka svoje treće, sa zamalo pune 43. i obradovala sam se i zabrinula da li će sve biti u redu, ali sam se pre svega prisetila šta je sve čeka, sad kad je na sredini trudnoće. i shvatila da ja to više ne bih mogla, da jednostavno ne želim. ja sam svoje želje ispunila i ostaje mi da uživam u njihovim plodovima, u moja tri zlata.
kako vi?