Ja sam mislila da nije emocionalno spreman (što god to značilo).
Evo kako nam je izgledalo testiranje u školi:
Ulazimo u razred, tamo sjedi već petoro djece. Lovre sjeda na svoje mjesto, ja se spremam izaći. On u suze, za mnom. Vješanje za noge i ostali folklor. Psihologica i ostala djeca u šoku. Ja kao pojašnjavam: Mi smo tražili odgodu. Psihologica kima u znak podrške. Uspijem ga uvjeriti da ostane u razredu, da ću ja cijelo vrijeme biti ispred. Nakon prvog dijela testa psihologica izlazi i govori: Riješio je bez greške. Nakon završenog testa psihologica izlazi i govori: Ja vam na osnovu ovog testa neću dati odgodu.
Mene je šokiralo što se nitko "ne bavi" djecom. Što se o njihovoj spremnosti za školu odlučuje na osnovu nekoliko stranica zadataka.
Vrijeme je, nažalost, pokazalo da smo dobro odlučili jer je od početka školske godine prebolio mononukleozu, streptokoknu upalu grla i varičele. Koliko je sada spremniji nego lani? Iskreno, ne znam.
I dalje je jako zaigran. Motivacija je popriličan problem. Nekad imam dojam da se motivacija svodi na ucjenjivanje.
Prema pričama koje čujem, očekujem da ćemo na jesen imati puno posla.