ja se opet guram u ovi skupinu ali moram, ponosno, podijeliti kako je B sam razriješio to uspavljivanje. Dakle, do 4 i pol godine je spavao s nama u sobi, onda je bez problema prihvatio svoju sobu ali smo morali mi (jedanod nas) legnuti kraj njega dok ne zaspi, bez iznimke. Na sva pregovaranja samo bi zaključio: kada krenem u školu

I to je trajalo oko pet mjeseci, tj. do pred mjesec dana kada mi je dijete došlo i pitalo: kako to da tata ima svoj mobitel, ti imaš dva, a ja niti jednoga? Od sada je ovaj jedan tvoj - moj!
Svi moji argumenti da je on još premali i da njemu mob. ne treba nisu urodili plodom (kada sam ga pitala što će raditi s mob. - staviti ću ga puniti...), pa sam na kraju posegla za argumentom: kada budeš dovoljno veliki da sam zaspiš u sobi onda ćeš moći imati i mobitel. OK, ja od večeras spavam sam. :shock:

dakle, već mjesec dana ja mu pročitam priču, on još kojih pet minuta lista časopis ili slikovnicu i tada pozove tatu da ga "ušuška", gase se sva svetla i - mir božji!
Mobitel - stoji u ladici (ja ga povremeno koristim, kao i do sada), on ga, naravno, uopće ne koristi, niti za igru - ali, zna da je njegov