Jana je od početka zahtijevnije dijete, možda se neke sjećaju tema koje sam otvarala , ali u zadnje vrijeme je postala nemoguća. Ima 20mj i znam da nam sad ide 'terrible two' razdoblje, ali mi ne znamo kako da se postavimo jer ništa ne funkcionira.
Priča sve i sve razumije, slaže rečenice kao neka puno starija djeca, ponekad ostanemo u čudu što priča.
Počela nas je tuči i smijati se tome, pljuvati, traži piti vodu pa ju onda namjerno prolije, pobaca stvari sa stola, igračke pobaca po sobi onako ljutito i ono što nas ponekad izbaci iz takta, urla za svaku sitnicu, tako da nam se dan sveo na njeno urlanje.
Pokušali smo na lijep način, kažemo joj kad nas udari da je to ružno, da boli itd. međutim onda nas još jače udari i smije se. Probali smo i povisiti ton, ali ni to nije pomoglo jer ponavlja za nama i smije nam se. Neku večer sam joj rekla da ću joj uzeti omiljene igračke i to sam napravila, da bi se ona na kraju smijala i pjevala po kući :'Mama mi je uzela igračke.'
Nismo popustljivi pa da kažem da nas 'voza', ako joj kažem da nešto ne smije ili ne može ostajem kod toga, ali to njezino urlanje je postalo toliko iritanto...npr. ako traži vodu i ne dobije je one sekunde kad je to izgovorila počne urlati, roniti suze, a kamoli ako nešto ne smije uzeti što je zamislila.
Međutim kad negdje idemo u goste to dijete možete skoro pa na kruh namazati , skupo bi je prodali, dobra, poslušna, pristojna.
Kako se vi nosite s vašim dvogodišnjacima ili skoro dvogodišnjacima i dali da se brinem da ću imati malo razmaženo derište ili da se nadam da je to samo faza koja će proći? Imam osjećaj kao da stalno radimo nešto krivo i da ne znamo kako.
I samo da napomenem da je bila nošena, mažena, pažena, dojena do 17mj, spavamo zajedno u krevetu itd.