Je, takva djeca vilene ako nema njihovom mozgu atraktivnih izazova. Moje mlađe dijete stoji uz mene dva sata i gleda kako ja radim npr. neku složenu tortu. Stoji i gleda i tu i tamo nešto pita, je ima i takve djece - ja to prije ne bih vjerovala.

Moje starije dijete mora dotaknuti, baciti, proliti, ispitati, rastaviti, mora mu se pričati, jednostavno je gladan izazova. Ali nakon što par puta taj proces bude pomagajte drugovi, on zna npr. napraviti lijepe ukrase od ticina, osmisliti ukrase, s 6 godina je čuo da osnivamo firmu i otišao i nacrtao logo koji je bio sasvim okej... al sve je to rezultat toga da s njim čovjek nije mogao šetati ili voziti se u tišini. On bi stalno vikao - vidi ovo, što je ono, zašto ima to, zašto se vrti, zašto ima točku, što znači... jednostavno kao da si u stalnom tv-kvizu.

Inače, Mitovski, mirnija djeca sama skonataju - moja mala je sama našla puzzle i počela ih slagati (prije nego što sam ja njoj ponudila). Stariji nikad ne bi uzeo puzzle, niti ih dan danas voli slagati - ali hoću reći da se ne čudiš ako nešto neće. S druge strane, moraš uložiti puno radnih sati da je naučiš ono što će je zadovoljiti.

Moj sin u dobi od skoro 7 godina zna prirediti neka jela - on npr. reže češnjak na sitno, ponudio se da ručno istuče snijeg da vidi kako to izgleda, ili čisti prokulice, zna rezati lisnato, mazati ih i posipati kimom, jednom je sam napravio kiflice s pekmezom, i namazao ih jajetom, zna prirediti sir i vrhnje i donijeti na stol. S posebnim rezačem za sir reže sir, reže salamu i servira (jako lijepo) za večeru (u kruh, pa doda krastavčić, pa u obliku cvijeta...). Ali sve je to trebalo s njim više puta napraviti, ohrabriti, učiti s nožem... on lagano već šiva, imala alat kojim izrađuje kućice, oružje, što ga već zanima (real construction), na raspolaganju mu je puno vrsta likovnih medija (od bojica i pastela, preko gel olovki, pastela, vodenih boja...) i šablona, pečata, raznih papira (tekstura...), škara, ljepila...

Ono - divan je! Čaroban.
Ali isto tako sam mislila nekad da ću umrijet do kraja dana. Jesam - majke mi!

On sad već zna više vrsta likovnih tehnika, kreativan je i skupa sa sekom dugo radi, crta, boja, izrađuje, ma i usisava, pere, sadi, sudjeluje u životu, i to ti je milina.

Ali ti prečice nema. Izvaditi pastele, pokazati, objasniti kako se s njima može, npr. uzeti kalupiće za božićne kolače pa šarati unutar njih - to ih zabavi... pa uzeti papiriće i lijepiti po bojanki - da poštuje rubove, učiti dijete s koncem, plastelinom (kako se od raznih oblika dobijaju figurice - npr. medo, zec...), pa ples...

Akko dijete ima brzi mozak, traži puno poticaja jako je važno da joj ih pružiš.

I znam da imaš osjećaj da ćeš crknut.

Ja mirno mogu reći da moje mlađe dijete troši brat-bratu sedamdset posto manje moje energije i angažmana od starijeg; okej, dio ide na to što ima brata, pa malo i od njega uči. Ali i dalje je to neusporedivo.

Stariji kao da je MORAO učiti, probati, vidjeti, rastaviti, to je bio poriv jači od života. Taj bi prije demolirao kuću nego ne imao neki poticaj. Znao se on igrati satima mirno (da ne ispadne neki hiperaktivac, jer baš nije, jako smireno dijete - kad mu daš poticaja) - ali morao je imati - znati - naći nešto što ga okupira - njegov um, ruke, tijelo, osjećaje, jezik... Ja nađem mlađe dijete da sjedi i igra se sa svojim ručicama, jednom čašom ili samo gleda i nešto misli. Ovaj nije stajao! Nikad! Uvijek je morao nešto raditi, pričati, posebno je puno pričao dok je bio manji.

I isto tako je znao kušati granice da je to bilo za poluditi!

ja sam puno lutala dok nisam našla za njega ono što je nekako okej - uopće nije ono što bi čovjek očekivao i kako bi čovjek očekivao, ali smo našli. I dan danas su mi mnoge njegove fore i interesi opskurni i ne kužim ja baš kako on to brije, ali polako se i on uči što može od nas očekivati, a i uživamo u krajnjem rezultatu njegovih radova, crteža, "izuma".

Uglavnom, to je dijete s kojim sam morala razgovarati satima, objašnjavati na nivou koji uopće ne bi očekivao da tako malo dijete razumije, on je načisto gutao bilo što - vidim da malena npr. kad uzmem neke sadržaje koje je on htio (jer smo fakat morali izmišljavati čuda da mu damo hrane za mozak) ona me samo gleda, kroz mene, kaže - da, da i ode dalje. Jednostavno je htio učiti o građi stanice s tri godine ili četiri godine (pa je leukocite nazvao - crvići koji jedu bolest i tako, da ti pamet stane) iz neke enciklopedije i pozorno slušao o metabolizmu, ma ono - padala sam u nesvijest. S pet godina ga je zanimao socijalizam, pa kako je to bilo, pa kapitalizam, pa zašto...

Prati njezin korak. Osluškuj što je intrigira, gdje nalazi svoj mir, pa joj to nudi. I računaj da u glavi ima više godina nego što ima biološki. Treba neko vrijeme da čovjek nađe neki kanal komunikacije, da kužiš da je dijete zrelije, a da opet uvažiš da je emotivno dijete, da bolje od tebe razumije kako bi npr. složio neko vozilo od nekih stvari, ali da mu motorika ne dopušta i da moraš nekako prebroditi tu njegovu frustraciju,a da mu ne otmeš pravo na vlastitti rad, a da se ne frustrira i ne odustane...

Ne znam. Pišem nabacano jer razumijem kroz što prolaziš i stvarno ti želim biti od pomoći. Ako ti kako mogu pomoći - samo pitaj!