takva je i moja bila u biti još je, točnije jako u biti bira. čitavo ljeto, tada je imala oko godine i pol smo proveli svaki dan u parku, hrpa djece svih dobi, od sve djece si je izabrala najtežeg karakterom, najglasnijeg, spremnog uvijek na pizdarije 4-godišnjeg momka i samo je za njim trčala i smijala i vrištala na svaku njegovu nepodobštinu, a mi ono zbunjola ili je nas tjerala da se penjemo sa njom na tobogan, na kučice, da je popnemo pa da se ona sama spušta, htjela stalno igrati sa velikim dečkima nogomet itd..sve nešto sa većima od sebe i dosta starijima...sa vršnjacima nije htjela uopće kontakt...mitovski prvotno napisa
u rujnu je krenula u jaslice, 4 sata popodne, tamo joj je već tada sa tek 19 mjeseci trebalo dosta vremena da se "uključi" da izabere, da prihvati, da se osjeća ko doma, da se opusti. sad je nezaustavljiva ko doma,oslobodila se skroz, ali opet od svih tamo odabrala si je jednu malecku turkinju koja joj totalno parira po ludom temperamentu i divljanju i još jednu malenu koja je pak totalna suprotnost od nje pa kad se izdivlja, kaže teta, ode k njoj i onda se mirno sa njom igra, slažu nešto, crtaju zajedno itd..od teta isto, veli teta tamo (nedavno smo imali info razgovor) da je dugo proučavale tete i jako dugo birala i da još uvijek neće baš sa svakom kontakt, na kraju si je izabrala jednu i ona joj je tako reći zamjena za mene kad je tamo, ima sa njom opušteni odnos, samo nju traži da je vodi na wc...od drugih još uvijek drži distancu.
tako da mislim da tvojoj djevojčici možda i ne fali toliko dječje društvo, koliko možda neko grupno organizirano i strukturirano vrijeme, jer vrlo sličan problem kao i ti imamo i mi, i jaslice su dosta pozitivno utjecale, iako je doma ipak doma, doma je ona na svom terenu i točno se na njoj to i osjeti i primjeti, doma je svoja na svome, ali pod zadnje se zbilja vidi da se veseli ići u jaslice, poečla je nedavno sama utrčavati u grupu dok je prije uvijek prvo zastajkivala i sramežljivo se nećkala.
 |
|||
Odgovori s citatom
na kraju zavrsim tako da samo kratko kazem ne, to se ne radi i vozim dalje, bez prevelikog obracanja paznje na dogadaj, bez lamentiranja. tako mi se cini najbolje i naj fer prema njima
