Prebio mu sina zbog jakne od 300 kn...

[Zdenka2]

Ja se jako bojim za svog sina kad jednom počne izlaziti, jer uvijek istjeruje pravdu i neće prešutjeti. Nema šanse da taj da jaknu / novac / mobitel da bi se zaštitio.

Što se tiče profesora i odgoja djece, smatram da odgoj nije prvenstveno njihov posao nego roditeljski, ali jest i njihov posao. Primjećujem da pozitivna odgojna nastojanja pale i kod studenata.

Nijedno pristojno dijete, pa makar kako nemirno bilo, neće im ništa dobacivati, ni riječi ni papiriće, ali će opaziti kakvi su. Slažem se sa seni, poštovanje svi moramo zaslužiti, pa i profesori, a to ne treba miješati s dužnom pristojnošću. Mislim da profesori koje djeca ne poštuju prije toga ne poštuju sami sebe i svoj rad: kasne na satove, ne rade dobro, ne trude se da održe disciplinu u razredu i da motiviraju djecu, a kad dođe do ekscesa za sve su kriva djeca i njihovi roditelji. Vidim u školi svoje djece jasan obrazac - nered se događa samo kod nekih profesora, uvijek istih.

Vidim da se često spominje da profesori ne smiju djecu kazniti - u školi moje djece ih bez pardona tjeraju iz razreda, kažnjavaju ocjenama i slično. Samo bez rezultata, naravno, jer kazne ne odgajaju djecu. Tim kaznama profesori pomažu samo sebi i to samo u tom trenutku. Metodama pozitivne motivacije koje neki profesori tako sjajno primjenjuju i sebi i djeci pomažu dugoročno.

[zmaj]

poslat na razgovor pedagogu?

jedan prof je sla i pedagogou i ravnatelju
moš tako x puta
a nerijetko je znao i ćut:
ravnatelj dijetetu: pozvat ću ti roditelje.
dite: pozovite. oćete broj?

[moia]

možda i je apsurda, ali to je samo detalj iz njegovog ponašanja i to detalj koji je normalno stanje u toj obitelji i koje se ne sankcionira uopće. koju poruku to dijete dobiva, ne znam vrijeme će pokazti, da mali već sada ima devijatno ponašanje ima. njegov ujak koji je bio ovo ljeto u posjeti sa svoja dva sina komentirao je da mali prerasta u nasilnika, naravno to je izazvalo frku pa su se poriječkali opasno oko toga.
moderna psihologija ili ne ne moraš biti doktor iste da primjetiš da nešto u čitavom ophođenju sa takvim djetetom baš i ne štima.

eh da zaboravih dodat, a zašto sam baš njega spomenula ovdje, pa zato što se upravo njegovi roditelji pozivaju na modernju psihologiju s ponosom pokazujući literaturu o tome.

[leonisa]

Izbacivanje sa sata - strogo zabranjeno (odgovaraš ako se učeniku nešto dogodi); dijete ne smiješ kazniti jedinicom iz znanja zbog nedoličnog ponašanja, nenajavljeni testovi se prema Pravilniku o vrednovanju... ne smiju provoditi (a ako ga kojim slučajem i provedeš, ocjenu ne smiješ zapisati u rubriku).

Tako da osim fizičke autoritativnosti, profesorima ništa legalno nije dopušteno.

Ovdje mislim na fizički izgled (osoba izgleda strogo).

ok, jedno je izbaciti sa sata u hodnik ili wc pa klinac jedva to doceka jer moze zapalit pljugu, drugo je otpratiti ga do zbornice na razgovor.
ne smijes odluciti danas ispitati ucenika peru? pa ako ovaj ne zna dati mu 1. na stranu sto je taj pero bio bezobrazan.
ili random izvest pred plocu ostale ucenike. cijeli dan provest ispitujuci umjesto neceg drugog sto je prof. iamo u planu taj dan.
ok i ovo s najavom testova mi je poznato, mislim da je i moju sestru zakacila ta promjena.

onako, apsurno. eto, to mislim o svemu ovome.

[Sanja]

pa kad cijeli razred dobije losu ocjenu zbog njegovog ponasanja, ni njemu nece u tom razredu biti ugodno.

Ako išta ne podnosim, onda su to paušalne kazne kad se posljedice individualnog lošeg ponašanja prebace na kolektiv.

Išla sam u razred kojem je bio zabranjen maturalac zbog dvije (!) učenice koje su imale prevelik broj neopravdanih. Kad ih roditelji i nastavnici nisu uspjeli dovesti u red, prebacili su odgovornost na nas. Aha, da, hrpa sedamnaestogodišnjaka je trebala obaviti njihov posao, kak da ne.

Naravno, ove dvije su se cerile od uha do uha, uživajući u važnosti svog položaja (doslovce, ne pretjerujem). Tek kad je jedna od njih izbačena iz škole, ova druga se malo primirila (ne zbog toga što ju je pekla savjest jer je zeznula cijeli razred, nego zbog toga što je shvatila da je izbacivanje iz škole vrlo izgledna opcija) i nama su u četvrtom srednje ipak dozvolili da odemo na taj nesretni maturalac.


Inače, Cvijeta, posve se slažem s onim što si napisala... Ne mogu sad pronaći post, previše ih je ( ).

[laura29]

Obrisalo mi prvi dio posta u kojem je bilo objašnjenje.

Dakle, sa sata dijete ne možeš izbaciti jer odgovaraš ako mu se nešto dogodi, učenik ne može dobiti jedinicu zbog lošeg ponašanja, nenajavljene provjere prema Pravilniku o načunu praćenja i vrednovanja učenika nemaju smisla jer ocjenu ne možeš upisati u rubriku.

Tako da osim fizičke autoritativnosti, profesorima ništa legalno nije dopušteno.

Ovdje mislim na fizički izgled (osoba izgleda strogo).

[jennifer_gentle]

slažem se sa sanjom.


inače, ne mislim da profesor treba "zaslužiti" poštovanje kod djece.
ja želim da moje dijete jednostavno poštuje profesora kao stariju osobu na određenoj funkciji koja to poštovanje iziskuje.
i točka.
je li on fantastičan karizmatik ili mlitavi aparatčik, svejedno.
neki minimum ponašanja se mora poštovati, i želim da moje dijete zna da to od njega očekujem.

također se ne slažem da su "delikventi" svi redom došli iz disfunkcionalnih obitelji.
ima ih mnogo koji nisu. znam neke iz svoje bliže okoline.
,
banalan primjer-sjedim s mamama dok se klinci igraju. mali, 2-3 godine. klinci počinju otimati jedni drugima igračke, gurkaju se i grubo ponašaju.
roditelji gledaju i ne reagiraju.
jedino ja upozoravam svoje dijete da nije lijepo otimati, i da se trebaju igrati zajedno.
od toga se kreće. mic po mic. nije kraj svijeta ako dvogodišnjak otme drugom igračku, ali mislim da mi kao roditelji trebamo usmjeravati djecu i na najmanjim primjerima.
i tu današnja pedagogija fulava.

ifigenija pretjeruje, ali čak i sama razmišljam negdje u tom smjeru.

sve sam više mišljenja da je nekad bolja i loša odgojna mjera, nego nikakva.

[leonisa]

Ako išta ne podnosim, onda su to paušalne kazne kad se posljedice individualnog lošeg ponašanja prebace na kolektiv.

Išla sam u razred kojem je bio zabranjen maturalac zbog dvije (!) učenice koje su imale prevelik broj neopravdanih. Kad ih roditelji i nastavnici nisu uspjeli dovesti u red, prebacili su odgovornost na nas. Aha, da, hrpa sedamnaestogodišnjaka je trebala obaviti njihov posao, kak da ne.

Naravno, ove dvije su se cerile od uha do uha, uživajući u važnosti svog položaja (doslovce, ne pretjerujem). Tek kad je jedna od njih izbačena iz škole, ova druga se malo primirila (ne zbog toga što ju je pekla savjest jer je zeznula cijeli razred, nego zbog toga što je shvatila da je izbacivanje iz škole vrlo izgledna opcija) i nama su u četvrtom srednje ipak dozvolili da odemo na taj nesretni maturalac.


Inače, Cvijeta, posve se slažem s onim što si napisala... Ne mogu sad pronaći post, previše ih je ( ).

pa ja se slazem. no eto, mislim da ispitivanje gradiva ne spada u kaznu i odgovornost ostalih jer je njihova odgovornost to gradivo znati i na odgovaranje biti spremno svaki dan. druga je stvar to sto nije/nismo bili. no vidim da se i to promjenili i da vise nema strepnji da li ce danas biti testi ili da li ce danas tvoje ime biti otvoreno.

ovo s maturalcem je grozno. uzas.

[Sanja]

J
Nijedno pristojno dijete, pa makar kako nemirno bilo, neće im ništa dobacivati, ni riječi ni papiriće, ali će opaziti kakvi su. Slažem se sa seni, poštovanje svi moramo zaslužiti, pa i profesori, a to ne treba miješati s dužnom pristojnošću.

Bingo!

[zmaj]

ak ćemo to nazvat dužnom pristojnošću, nazovimo
svejedno, kak je netko napisao, dal je profesor karizmatik il apatik

[Zdenka2]

Čude me ove tužaljke za kaznama (koje su možda na papiru zabranjene, ali se de facto provode), kao da se s djecom jedino pomoću kazni može komunicirati.
I još k tome paušalnim i kolektivnim kaznama, zloupotrebom ispitivanja?

[jennifer_gentle]

za one koje zanima što je to "moderna pedagogija"

http://www.mvinfo.hr/najnovije-knjig....php?ppar=6439


da ne ispadne da su teorije o propasti modernog odgoja samo nostalgična snatrenja zabludjelih baba, evo i cijenjeni stručnjaci pišu o tome.

[leonisa]

al profesor ne moze biti apatik. njegova je duznost zainteresirati dijete za nastavu. program. sadrzaj.
nije li?

[jennifer_gentle]

Čude me ove tužaljke za kaznama (koje su možda na papiru zabranjene, ali se de facto provode), kao da se s djecom jedino pomoću kazni može komunicirati.
I još k tome paušalnim i kolektivnim kaznama, zloupotrebom ispitivanja?

Mišljenja sam da kazna treba biti zadnja opcija. Ali opcija.


Tako odgajam svoje dijete. Ako nakon opetovanog ponavljanja da nešto ne radi, on to i dalje radi, dobije neku vrstu kazne.
Ne znam kako bih se drugačije trebala odnositi, a da on shvati poruku.

[leonisa]

Čude me ove tužaljke za kaznama (koje su možda na papiru zabranjene, ali se de facto provode), kao da se s djecom jedino pomoću kazni može komunicirati.
I još k tome paušalnim i kolektivnim kaznama, zloupotrebom ispitivanja?

ja sam samo navela sta je palilo u nase vrijeme. bez upotrebe sibe, zulufa itd.
onda kad se vise nije moglo ni razgovorom.
s druge strane, profesor koji je bio zanimljiv i koji je imao zanimljivo predavanje, koji je zasluzio Postovanje, drzali smo ga ko kap vode na dlanu i mi, razred, nije dopustio da jedan ucenik ili grupica njih, ometa nastavu.

[Sanja]

od toga se kreće. mic po mic. nije kraj svijeta ako dvogodišnjak otme drugom igračku, ali mislim da mi kao roditelji trebamo usmjeravati djecu i na najmanjim primjerima.
i tu današnja pedagogija fulava.

To je istina. Stvarno ne mogu sa sigurnošću tvrditi da moje dijete neće jednog dana napraviti nešto loše, ali mogu tvrditi da ću ja kao roditelj reagirati.

Ne fulava toliko današnja pedagogija, koliko je ljudi interpretiraju kako im god paše (i kako im je god lakše).

no eto, mislim da ispitivanje gradiva ne spada u kaznu i odgovornost ostalih jer je njihova odgovornost to gradivo znati i na odgovaranje biti spremno svaki dan.

Leonisa, to uopće nisam dovela u pitanje. Ono što jesam dovela u pitanje jest da cijeli kolektiv bude kažnjen zbog jedne osobe i da taj kolektiv (pedagoški neobrazovanih vršnjaka) na neki način igra ulogu korektiva.

Ako nisu uspjeli roditelji i nastavnici, zbog čega bi se tolika odgovornost prebacivala na leđa vršnjaka? A pojedincu koji izaziva nered najčešće je istinski svejedno što se događa drugima, dapače, iz mog iskustva vidim da su mnogi ponosni na veličinu, širinu i dubinu posljedica svog ponašanja.

[laura29]

J
Vidim da se često spominje da profesori ne smiju djecu kazniti - u školi moje djece ih bez pardona tjeraju iz razreda, kažnjavaju ocjenama i slično. Samo bez rezultata, naravno, jer kazne ne odgajaju djecu. Tim kaznama profesori pomažu samo sebi i to samo u tom trenutku. Metodama pozitivne motivacije koje neki profesori tako sjajno primjenjuju i sebi i djeci pomažu dugoročno.

Rade, ali ne bi smjeli, prema svim mogućim pravilnicima koji se odnose na školstvo.

[Zdenka2]

Ima ljudi u obrazovnom sustavu koje ne možeš ni kriviti što su apatični - neki su takvi po naravi, a neki su se jednostavno pod teretom tog posla i drugih problema u životu potrošili i nemaju više dovoljno snage. Neki drugi su jednostavno nezainteresirani za djecu i profesorski posao i taj nedostatak pozitivne motivacije nadomještaju autoritarnošću. Pokušavam svojoj djeci ukazati na tu razliku kad mi kod kuće komentiraju profesore. Sreća, ima više profesora koji vole i poštuju svoju struku i profesorski posao i uspijevaju djecu zainteresirati za to.

Ali, mislim da je pogrešno da je tema o nasilju među mladeži skrenula na profesore.

[Zdenka2]

Rade, ali ne bi smjeli, prema svim mogućim pravilnicima koji se odnose na školstvo.

Ali, ako rade, a rade, onda se ne može nedostatak discipline kod djece pripisivati tome što ih profesori ne smiju kažnjavati. Razlog očito leži drugdje, to jest u činjenici da se kaznama ne postiže ništa.

[laura29]

Mišljenja sam da kazna treba biti zadnja opcija. Ali opcija.

Veliki potpis!

[laura29]

Ali, ako rade, a rade, onda se ne može nedostatak discipline kod djece pripisivati tome što ih profesori ne smiju kažnjavati. Razlog očito leži drugdje, to jest u činjenici da se kaznama ne postiže ništa.

Legalnih kazna gotova da i nema (barem u OŠ jer dijete bez suglasnosti roditelja i ne možeš prebaciti u drugu školu). Problem je što ostala djeca i oni koji rade u školi (ne mislim samo na profesore, već i na ostale djelatnike) nisu nikako zaštićeni od nasilnika.

[moia]

isto tako imam primjer prijateljice koja je pedagog u oš u zagrebu ima troje djece, to su sad već već veliki klinci na izlazu iz puberteta, jedan već davno iza puberteta. djeca su joj pristoja i uviđajna, jako lijepo odgojena, ali kaže bez kazni ipak nije išlo.

[apricot]

isto tako imam primjer prijateljice koja je pedagog u oš u zagrebu ima troje djece, to su sad već već veliki klinci na izlazu iz puberteta, jedan već davno iza puberteta. djeca su joj pristoja i uviđajna, jako lijepo odgojena, ali kaže bez kazni ipak nije išlo.

ja ni ne poznajem roditelje koji ne kažnjavaju
pa makar uskraćivanjem sladoleda ili igrice na računalu

[dalmatinka]

Teorija je teorija , praksa je ipak nešto drugo .
Nisu bila dobra vremena kad učenici u školi nisu imali nikakva prava , al bome ni danas kad ih imaju previše.

[Ifigenija]

al profesor ne moze biti apatik. njegova je duznost zainteresirati dijete za nastavu. program. sadrzaj.
nije li?

Ja se ne slažem s tom idejom da nastanik mora cijelu tu priču preuzeti na sebe. Hm. Što hoću reći. Mislim da tradicionalna pravila lijepog ponašanja, iako nekad stvarno štite nerad, apatiju, bezobrazluk i licemjerje (to im je cijena) osiguravaju nekako granice među ljudima jer ipak su svi ljudi ipak samo ljudi i ajmo reć - ima ljudi bolesnih, ima ljudi kojima je netko nastradao tragično prošli tjedan, ima ljudi koji se bore s bolesti, svojom ili člana obitelji, netko ima određeni hendikep, poremećaj (taman da je čovjek malo ćorav pa ne vidi do zadnje klupe). I jednostavno možda tog dana, tog trena nastavnik ne može dati najbolje od sebe. I ako djeca nisu odgojena da stanu gdje je dosta, gaze čovjeka ni krivog ni dužnog.

Glup, dosadan, pa živi. Djeca moraju i to poštivati. Možda čovjek tek uči. Možda je to jedini nastavnik na otoku, u kvartu kojeg se moglo naći.

Nije u redu izmaknut se kao roditelj u smislu odgoja i onda tražiti da nastavnik, psiholog... radi to umjesto nas. Djeca moraju poštivat odrasle ma kakvi bili. Trebaju tražit pomoć ako ih netko tuče, uznemirava, vrijeđa, ali brate mili ni dosadan ni apatičan čovjek neće nanijet štetu čovjeku nikakvu, pa nek im je dosadno. Dosada je dobra. Koliko će im na sastanku odbora bit dosadno, ni ne znaju, pa nek se fino treniraju u školi.

Imam obitelj i prijatelje koji rade u školi i to je stvarno strašno. Mišljenja sam da svako dijete koje se ne ponaša kako treba (ako vrijeđa nastavnika, ne sluša, radi svinjarije pod satom) treba spušit tešku disciplinsku kaznu (mi smo ih pušili i bojali se ukora ko đavo tamjana i ništa nam nije falilo, pedagog bi nas fino poslao doma da skinemo šminku i nepriličnu robu, pa što).

Kao što ne možeš pljunut na babu jer je dosadna u tramvaju, nemre ni dijete gađat sporijeg nastavnika jer ne može i gotovo.

[Marna]

dobro, di je nestalo izbacivanje sa sata, odlazak na razgovor u zbornicu, prozivanje na plocu, davanje negativne ocjene ili pak, ona najgora kazna, davanje blitz testa cijelom razredu.
pa kad cijeli razred dobije losu ocjenu zbog njegovog ponasanja, ni njemu nece u tom razredu biti ugodno.

nekako mi ta cijela prica o nemocnim profesorima ne lezi.

leonisa, čitaš me kao otvorenu knjigu!
Omiljeni su mi bili 15-minutni testovi kao sinteza na kraju sata.

Najčešće sam zadavala tzv. kaznene zadaće: npr. interpretativno recitiranje Lorcine "Romance mjesečarke" (sasvim izvan konteksta obrade određene nastavne jedinice - taman da sam usred objašnjavanja o šumovima u komunikaciji!) ili esej inspiriran temom o kojoj je bilo govora na satu, a dotični/-a nije bio/-la usredotočen (blago rečeno).
Riješiti za sljedeći sat (koji je, naravno, sutradan) i to je bilo za ocjenu.

Pa ti budi drzak, nemiran, odsutan (duhom ili tijelom)

[leonisa]

ovo o cemu ti pises je ono osnovno postivanje o kojem je seni pisala. za razliku od onog drugog, "apgrejdanog" o kojem je takodjer pisala i svrstala pod njegovu obavezu.
u tome se i razlikuje dobar od manje dobrog ili loseg nastavnika/profesora.
i naravno da svatko moze imat los dan ili tjedan, no ne i cijelu profesionalnu karijeru.

i dijete nece gadjat kamenom jer je profesor dosadan. takvo dijete gadjat ce bilo koga. njemu nedostaje ono osnovno postovanje prema drugima koje se stice odgojem u obitelji.
mislim da apsolutno nitko ovdje nije napisao da se roditelji trebaju izmaknut i pustiti profesore da rade njihov posao- da odgajaju djecu. bas naprotiv.
ali da profesor koji zainteresira razred, osim sto cini ono sto mu je duznost- prenosenje znanja, dobiva i saveznika u borbi protiv problematicnih ucenika.
jer tada i ucenici uvidjavaju da je kolektiv zakinut zbog pojedinaca (ono o cemu je Sanja pisala) te da ne mogu imati kvalitetan sat zbog jednog ili nekolicine ucenika. pa se, s profesorom, bore da ta manjina i ostane manjina odnosno da manjina ne upravlja vecinom.

ne znam jesam li se sad jos vise zapetljala ili otpetljala.

no slazem se da ovo ne bi trebalo otici u "profesori i skolstvo" topic.

pisah ifi

[seni]

za one koje zanima što je to "moderna pedagogija"

http://www.mvinfo.hr/najnovije-knjig....php?ppar=6439


da ne ispadne da su teorije o propasti modernog odgoja samo nostalgična snatrenja zabludjelih baba, evo i cijenjeni stručnjaci pišu o tome.

knjige procitala. nisu lose. s mnogim stvarima se slazem.
medutim, nije napisao nista (dobro par sitnica) sto bi recimo bilo u suprotnosti sa juul-om.
takode ne zastupa crnu pedagogiju, niti misli da su kazne odgojno sredstvo.

nema modernog odgoja, ima dobrog i loseg.
crna pedagogija, kao i permisivnost su lose.

kompetentni odgoj je dobar.

[Marna]

Slutim da će me Zdenka, koja ipak ima više iskustva u struci, prekoriti za navedene metode.
Ili se ipak, varam?

[apricot]

tzv. kaznene zadaće: npr. interpretativno recitiranje Lorcine "Romance mjesečarke" (sasvim izvan konteksta obrade određene nastavne jedinice - taman da sam usred objašnjavanja o šumovima u komunikaciji!) ili esej inspiriran temom o kojoj je bilo govora na satu, a dotični/-a nije bio/-la usredotočen (blago rečeno).
Riješiti za sljedeći sat (koji je, naravno, sutradan) i to je bilo za ocjenu.

Pa ti budi drzak, nemiran, odsutan (duhom ili tijelom)

rekla bih kako ovo djeluje samo na one koji su inače u granicama prihvatljivog ponašanja.
onoga koji bi bacio kamen, opsovao profesoru majku ili iscipelario dečka na stanici... vjerojatno ionako nije briga.

[Marna]

marelice, imaš pravo.
Imala sam sreću raditi uglavnom s pristojnim učenicima u srednjoj školi.
Shvatila sam da su provjeravali i iskušavali granice - to je bio test tzv. inicijacije - za njihove nove profesore (posebno za nas koji smo bili leteće zamjene).
Imala sam i drugu krajnost u čijim slučajevima su promptno reagirali ravnatelj, razrednik, pedagog sve do policije.
Ne mogu se požaliti, problemi su se rješavali.
Nisu bili drastični, ali mogli su takvima postati.
Dakle, postojala je reakcija na akciju - nismo okretali glavu, ignorirali.
U cijelu priču su bili uključeni i roditelji učenika, naravno.

[seni]

slažem se sa sanjom.


inače, ne mislim da profesor treba "zaslužiti" poštovanje kod djece.
ja želim da moje dijete jednostavno poštuje profesora kao stariju osobu na određenoj funkciji koja to poštovanje iziskuje.
i točka.
.

kao sto vec rekoh, duzna pristojnost je nesto cemu ja svoje dijete takoder ucim.

medutim bez tocke. hitler je bio na funkciji kancelara reicha, a ja bih bila jako nesretna da moje dijete takvu osobu slijedi i postuje i tocka.

i jako me zanima da li vi prema suradnicima, seficama i ostalima imate samo duznu pristojnost, ako su nesposobni, bezobrazni, ili nemoralni.
ili ih dubinski postujete, jer to njihova pozicija i to sto su stariji zahtjeva?

n ija ne mislim da bi ova tema trebala skrenuti na profesore i skolu, ali zapoceli ste s time kada tvrdite da su djeca u skoli postala nemoguca (a nisu), te da je to dokaz sveukupne propasti mladezi i drustva.

[Zdenka2]

Legalnih kazna gotova da i nema (barem u OŠ jer dijete bez suglasnosti roditelja i ne možeš prebaciti u drugu školu). Problem je što ostala djeca i oni koji rade u školi (ne mislim samo na profesore, već i na ostale djelatnike) nisu nikako zaštićeni od nasilnika.

A često ništa niti ne poduzimaju. S nasilnom djecom bi trebalo raditi. Nisam protiv sankcioniranja, ali je potpuno jasno da se stvari time ne mijenjaju. Pratim takve slučajeve u školi svoje djece i vidim da se stvari pogoršavaju, a škola ne poduzima ništa dugoročne prirode.

ja ni ne poznajem roditelje koji ne kažnjavaju
pa makar uskraćivanjem sladoleda ili igrice na računalu

I ja sam ta. Za time posižem kad iscrpim druge ideje, kad želim osigurati djeci vrijeme za razmišljanje o njihovim postupcima i to povezati sa svojom permanetnom sklonošću da ih mičem od ekrana. Sladoled i slastice ne uskraćujem, osim ako se nije pojeo ručak, što ne smatram kaznom.

Imaju i kazne neko svoje mjesto, kratkoročne prirode, ali ne i dugoročne učinke. Sve češće odustajem od kazni; puno više rezultata daju mi neki drugi postupci.

[zmaj]

evo, posipam se pepelom
ja sam navela taj jedan primjer iz škole kao jedan od vidika sveukupne "odsutnosti2 današnje mladeži. naravno, ne sve.
no, ugl., smatram da ide na gore
kako je već leonisa pisala, pomiču se granice i u tom vidim krizu koja sigurno neće pomoći tzv. većini da bude bolje
dapače.
i baš mi je bzvz što čovjek uvijek mora stavljati disclaimer: nisu svi takvi. i tom sl.
da. nisu svi takvi, al je moj dojam da je sve gore. dokaze vidim u razgovoru s ljudima iz prosvjete, npr.
uostalom, puno nasilja se dogodi baš u školama..

edit: kazne smatram odgojnim sredstvom.

[moia]

knjige procitala. nisu lose. s mnogim stvarima se slazem.
medutim, nije napisao nista (dobro par sitnica) sto bi recimo bilo u suprotnosti sa juul-om.
takode ne zastupa crnu pedagogiju, niti misli da su kazne odgojno sredstvo.

nema modernog odgoja, ima dobrog i loseg.
crna pedagogija, kao i permisivnost su lose.

kompetentni odgoj je dobar.

u kom smislu kompetentan?

[moia]

u načelu sam i sama za permisivni odgoj, represije nisam voljela ni kao dijete, ne volim ih ni sada, ali činjenica je da kod permisivnog odgoja roditelj mora uložiti puno energije, puno razmišljati, pratiti, analizirati, svoje dijete uvijek i 100% biti tu, komunicirati puno, dugo i naširoko i vjerujem, ne znam iz iskustva još, samo vjerujem da se iz takve svakodnevnice vrlo lako može desiti da čovjek sklizne, a da toga nije ni svjestan u onu da počinje dijete promatrati čak i tretirati više kao partnera, a ne kao: ti dijete, ja roditelj

[seni]

odgoj kojim kompetentni roditelji odgajaju kompetentnu djecu.

[Zdenka2]

Slutim da će me Zdenka, koja ipak ima više iskustva u struci, prekoriti za navedene metode.
Ili se ipak, varam?

Ne bih te prekorila, ti znaš u kakvoj si situaciji na satu i što time postižeš.

Na studiju sam dobila peticu iz metodike, upravo zato što sam prozvala jednog učenika koji me stalno ometao, vikao, dizao se i došaptavao mi iz prve klupe da sam gotova i da će me on srušiti. Dakle, prozvala sam ga i ispitala o toj nastavnoj jedinici, što on nije znao, pa se pokunjio i ušutio. (Danas je taj bivši nemirni dječak jako uspješan čovjek u profesiji i u obiteljskom životu i moj prijatelj). Možda bih i danas primirila dijete na taj način, ali nikada ne bih dala jedinicu zbog toga, jer to nije ispitivanje zbog uobičajene provjere znanja. Mislim da djecu ne treba loviti u neznanju i da je to nepravedno.

U školi se često nagrađuje mirnoća, a kažnjava nemir koji je dio osobnosti djeteta. Shvaćam da pravila moraju biti ista za sve, ali uz dobrohotno shvaćanje da nisu i ne mogu sva djeca biti ista.

Moj razvoj kao profesorice je išao prema sve većoj blagosti, razumijevanju i poštovanju prema studentima. Radosna sam kada vidim da mi se poštovanje vraća i da ih ono motivira. Isto vidim kod moje djece koji su osnovnoškolci. Neki profesori ih, uza sve ostalo, upsijevaju motivirati na rad i poštovanjem koje djeca osjećaju prema njima.

[seni]

ja ni ne poznajem roditelje koji ne kažnjavaju
pa makar uskraćivanjem sladoleda ili igrice na računalu

ima ih, ima

[Ifigenija]

Seni, mene to i muči. Što kad roditelj nije kompetentan - a mnogi nismo? Što da mi radimo? Da pustimo, jer čini se da je bolje pustit, nego nekompetentno odgajat i tražit da dijete radi, bude pristojno i dobro mumlajući i vičući kad roditelj nekompetentno može samo vikat, nadajući se da će nešto uć u glavu.

Mislim da je zahtjev da se roditeljstvo radi kako treba u pozadini stvorio to da se ljudi više ne osjećaju komententni vlastitu djecu odgajat...

Forma je malo preuzela sadržaj. Mislim da je tražit da dijete radi, poštiva i pokori se autoritetu čijem već treba nužni minimum, i da treba podrijet roditelje u tome. A sad tko može i hoće nek ide i dalje.

Al kemijat da svaka osoba kuži Juula...

[santana]

Ja bih na ovo sve samo dodala da odgoj prvenstveno ide iz kuće i od roditelja,uz odgoj ide i ljubav kao osijećaj sigurnosti.
Druga strana je strah,od kazne ili bilo kakve sankcije koji se izgubio.
Veoma važnu ulogu,kada govorimo o ovako drastičnim primjerima ima sud,i to kazneni,maloljetnički i policija,a tu opet dolazimo do krize morala i korupcije.
Ali,da ne bi bilo sve tako ne rješivo,trba se prisjetiti kako se u bivšoj Yugi ovakve stvari ne bi događale,zašto,zato što su postojale metode kojima se to sprječavalo,odnosno adekvatne kazne za nasilnike,pa kad znaš što te čeka,ne pada ti na pamet kršiti zakon.
Sud i plicija ovdje imaju presudnu ulogu.Da su prvi nasilnici o kojima se pisalo dobili adekvatne kazne nasilje bi bilo srezano u startu.Prekinuo si mlad život iz čiste obijesti?Kazna zatvora 40g,dati to u sve medije,jednostavno posijati strah.
Da,na žalost strah je tu jako bitan.
Možda se ovo čini nekome drastično što ja pišem,ali sam se stavila u kožu roditelja čija su djeca stradala.

[sanja48]

Mediji svakako snose dio krivice, ali dio ide i činjenici da ljudi nisu navikli snositi odgovornost za sebe i svoje postupke. Svi bi prava, a nitko ne bi obaveze i odgovornost.

Kad roditelji budu materijalno i krivično odgovorni za štetu koju počine njihova djeca, sigurno će se više angažirati oko toga da dječica ne trgaju kante za smeće, ne uništavaju fasade "grafitima" (navodnici namjerno stavljeni, jer te črčkarije u 99% slučajeva nemaju veze s uličnom umjetnošću), ne tuku drugu djecu i sl. Kad kažem "angažirati", ne mislim mlatiti djecu koja to čine ili preventivno kažnjavati, nego istinski se angažirati oko odgoja djece. Postaviti pravila, postaviti granice.

Ljudima se, pogotovo mladima, daje sve više prava uz minimalnu odgovornost. Ovdje mladi od 16 godina imaju pravo glasa (samo na lokalnim izborima, ako se ne varam) i zaista je smiješno da mi na izborima sudbinu kroje klinci koji ne mogu odgovarati ako orobe kiosk ili premlate čovjeka. Ukoliko se mladima daju ista prava i privilegije kao odraslim članovima društva, potrebno im je dati i iste odgovornosti i obaveze koje se konzekventno provode. To je početak i kraj cijele priče.

Svako pravo i svaka privilegija iza sebe nose određenu dužnost i odgovornost. Ako je neće snositi mladi, moraju je snositi roditelji. Prenošenje konkretne, pojedinačne odgovornosti na apstraktnu razinu tzv. društva posve mi je neprihvatljiva.

poptuno se slazem s dijelom da se djeci treba odmalena objasnjavati sto je pravo, sto obaveza a sto privilegija. moj malac je u skoli imao neku radionicu o zlostavljanju i na SRZ ocito pricaju o pravima djece, i sad, ili mu onaj dio o obavezama izvjetri iz glave dok dodje doma, ili se stvarno o tom drugom dijelu price ne govori, ne znam. ja u zadnje vrijeme jako nastojim da u svakoj prilici na konkretnom primjeru naglasim te razlike. kad posizi jer mu nesto ne ide od ruke, pa pocne bacati stvari i udarati nogama naokolo, obicno mu mirno kazem da ima pravo biti ljut ali da nema pravo unistavati stvari i da bi stvarno bilo lose da ozlijedi nekog drugog ili sebe ili da nesto unisti pa ce mu poslije biti zao. njegovo je pravo biti ljut, ali mora nauciti kako se s tom ljutnjom nositi, i to nije lako. njegovo je pravo da bude voljen, sit, napit, da ima krov nad glavom, njegovo je pravo ali i obaveza da ide u skolu (pa prica o djeci koja ne mogu ici u skolu/trening/satove glume a zeljela bi). A privilegija su gledanje TVa, igranje igrica na raznim cudima, odlazak u kino, kazaliste, i slicno. Ja sam to tako postavila, ne znam da li se slazete.
On je bio totalno u soku kad je cuo sto se dogodilo tom decku, i nimalo mi se nije svidjela reakcija, tipa, ja bi ih umlatio, ubio, strgao....jao meni, jao. a znam da bi pobjegao glavom bez obzira ili se sakrio ili vikao u pomoc. ja necu nikad ici sam, uvijek u grupi, kaze on, i to nakon sto sam mu objasnila da se ljudi ponasaju drugacije kad su u coporu, da su to kukavice koji napadaju slabije ili malobrojnije od sebe. ma totalno me brine ta zelja da ispadne frajer iako znam da je to u vecini slucajeva inheretno muskom rodu, ipak...

[moia]

da to i mene muči, što je to točno kompetentan roditelj.

baš sam nedavno naletila na ovo: http://www.psihoportal.com/index.php...=106&Itemid=55

pretposljednji ulomak me je baš zaokupio kojeg piše ,dipl. učitelj, dipl. odgojitelj, doktorand poslijediplomskog sveučilišnog doktorskog studija pedagogije na Odsjeku za pedagogiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu osvrčući se na knjigu dr.sc-a:

" Kroz cijelu knjigu ''Biti kompetentan roditelj'' Maje Ljubetić provlači se autoričin stav kako se odgojno-obrazovna uloga obitelji prenaglašava te kako je dijete od rođenja pod utjecajem čitavoga niza čimbenika koji na nj djeluju – s kojime se ne mogu u potpunosti složiti. Naime, činjenica jest da na dijete od rođenja djeluje i socijalno (u manjem opsegu, osobito ako dijete nije uključeno u institucionalni oblik odgoja i obrazovanja) i obiteljsko okružje, no upravo u najosjetljivijoj razvojnoj fazi odnosno predškolskom razdoblju života dijete je posve ovisno o obitelji (biološkoj ili adoptivnoj), a posebice se vrijednost odgojno-obrazovne uloge obitelji ogleda u roditeljskoj emocionalnoj podršci i poticanju temeljnih elemenata socijalnog i moralnog razvoja, ali i ostalih razvojnih aspekata."

tema koja danas polarizira možda više nego ikad ulogu roditelja, što, kao i zašto, koja sa svim tim polariziranjem dovede jednog roditelja do potptune zbunjenosti do te mjere da se zapita treba li prije nego se odluči na dijete najprije odstudirati pedagogoju i dječju psihologiju pa se tek onda odlučiti za potomstvo ili da na kraju ipak odustane jer na jednoj se strani sugerira i u tančine objašnjava jedno, na drugoj drugo, a na trećoj treće pa mu na kraju (roditelju) čitave balade opet netko opovrgne kompetentnost.

[seni]

ifigenija, pa trazit da dijete radi, bude pristojno, razumno i jest kompetentno.
tiranski autoritarni stil, kao i permisivni, nisu stilovi vodenja.

stil u kojem roditelj vodi i ima autoritet temeljen na uzajamnom postovanju, ljubavi i granicama i pravilima, je po mom misljenju najoptimalniji nacin.
kod cega je osobno ne trazim, niti bih trazila od djeteta da se pokori mom autoritetu (sam izbor rijeci mi stvara neugodan osjecaj)
moj autoritet je nesto sto je naprosto na neki nacin u mom slucaju prirodno. ja sam mama/tata, ja/mi vodimo nas svih skupa.

to je tocno da su danas mnogi roditelji izgubljeni, te se ne osjecaju kompetentnima. medutim povratak na autoritarni stil roditeljstva ne rijesava tu dilemu.

[moia]

Prekinuo si mlad život iz čiste obijesti?

da, danas je ovako nešto postala materija za relativiziranje o koj se mogu ispisati stranice i stranice doktorata zašto je počinitelj to napravio, da li je on to doista želio, pa do da li je on to doista i napravio ili mu se omaklo, mislim karikiram, ali u tom pravcu se ide

[jennifer_gentle]

kao sto vec rekoh, duzna pristojnost je nesto cemu ja svoje dijete takoder ucim.

medutim bez tocke. hitler je bio na funkciji kancelara reicha, a ja bih bila jako nesretna da moje dijete takvu osobu slijedi i postuje i tocka.

i jako me zanima da li vi prema suradnicima, seficama i ostalima imate samo duznu pristojnost, ako su nesposobni, bezobrazni, ili nemoralni.
ili ih dubinski postujete, jer to njihova pozicija i to sto su stariji zahtjeva?

n ija ne mislim da bi ova tema trebala skrenuti na profesore i skolu, ali zapoceli ste s time kada tvrdite da su djeca u skoli postala nemoguca (a nisu), te da je to dokaz sveukupne propasti mladezi i drustva.

imam dužnu pristojnost prema nadređenima na poslu.
i prema svekrvi.
i prema teti na šalteru.
iako mi se možda, osobno, ne sviđaju.

i mislim da nije loše dijete naučiti da svoje osobne preferencije drži odijeljene od društvenih normi ponašanja.
jer će vrlo vjerojatno sresti u životu kolgu na poslu, ili šefa, ili punca, ili doktora, ili koga god, koji mu nije najsimpatičniji,
ali to ne znači da ne treba prema njemu biti pristojan, ili da ga treba automatski "prozivati" zbog njegove "nekompetencije"

ne znam kakve veze ima hitler s time. lijepo ponašanje ne znači slijepu poslušnost.
naravno da treba naučiti dijete da ima snažan moralni kompas te da neće sudjelovati u npr. financijskim malverzacijama ako mu šef to kaže.

[seni]

ja ne rekoh da ne treba biti pristojan.
objasnih samo razliku izmedu duzne pristojnosti i dubinskog postovanja.
dubinsko postovanje moras zasluziti. njega ti ne daje ni funkcija, ni titula, ni polozaj.

[Sanja]

Ljudi često miješaju autoritaran i autoritativan tip odgoja, vjerojatno zato što je u korijenu oba riječ "autoritet", koja je u zadnje vrijeme dobila brojne negativne konotacije.

Autoritaran odgoj podrazumijeva nefleksibilne, krute roditelje koji kontroliraju i strogo određuju svaki aspekt djetetovog života i često posežu za kaznom (uključujući i tjelesnom) kako bi postigli rezultat - dijete koje je u svakoj situaciji apsolutno poslušno. Riječ je o restriktivnom odgoju u kojem nema mjesta dijalogu niti objašnjavanju zašto je nešto dobro, a nešto nije (nego "zato što ja tako kažem").

S druge strane, autoritativan odgoj podrazumijeva roditelje koji, kako Seni kaže, prirodno vode djecu, ali vodeći računa o njihovim karakterima, osjećajima i potrebama. Oni vode i usmjeravaju djecu, uče ih kako donijeti pravilnu odluku (što također podrazumijeva i pozitivne/negativne posljedice dječjih odluka), a takav tip odgoja zasniva se na komunikaciji i uvažavanju.

Permisivni odgoj samo je druga krajnost autoritarnog odgoja; djeci se dozvoljavaju prekomjerne (pa i apsolutne) slobode i diže ih se na pijedestal na kojemu im se podučava da su oni i samo oni i uvijek samo oni najvažniji na svijetu te da je zadovoljavanje njihovih potreba svrha postojanja svih ljudi koji ih okružuju. Tako odgojenoj djeci je, primjerice, normalno da rade nered u razredu, jer potrebe i osjećaji drugih nisu važni, važno je samo da dijete ispuni svoju potrebu (za stvaranjem buke, nereda ili privlačenjem pažnje). Ono što je pritom loše jest da postoje roditelji koji istinski smatraju svoju djecu važnijim od druge (naravno da je svakom roditelju vlastito dijete važnije od druge, to se podrazumijeva, ali nadam se da razumijete što u ovom kontekstu želim reći) i koji su spremni do krvi braniti pravo svog djeteta da uvijek i svugdje ispunjava svoje želje i potrebe.

[jennifer_gentle]

pa to je jasno samo po sebi.

da ne bude zabune, iritira me i kad "stariji" nemaju dužno poštovanje/pristojnost prema mlađima.

nisam previse osoba od persiranja, ali me živcira kad mi gospođa na šalteru automatski krene "tikati" samo zato što sam mlada. još kad čujem "mlada damo", poludim...

edit: odgovor je išao seni

[moia]

sa druge strane ono što me također muči da li je druga krajnost, a to je u onim krajnje ozbiljnim situacijama šamar doista toliko stravično loš?

u njemačkoj je udaranje djece i od strane roditelja zabranjeno zakonom, za to možeš krivično odgovarati samo tako dok okom ne trepneš. njemci su otišli toliko daleko da kod dječjih mobitela prvi broj koji je spremljen na kartici je broj Jugendamta, prvu stvar kojoj djeci objasne u vrtićima je ukoliko su kući fizički kažnjavana da to obavezno moraju reći u vrtiću itd..

rezultati toga su svakakvi da su predobri pa i nisu.

no jedan blizak primjer susjede. ima 10 godišnjeg sina, sad je u biti već 11. živi 6 godina sa prijateljem koji je praktički malog posvojio i brine se o njemu stvarno ko otac. kako znam, pa lijepo mi smo im susjedi do vrata, tanki zidovi sve čujemo, a i družimo se privat. jednu večer u kuhinji sam čula kako on nešto govori prilično smirenim glasom malome, ali sam čula i da mlatara nečim po njemu, i da mali viče jao jao prestani. ja reko s čim ga tuče nije remen sigurno, to mi više liči na nekakav ručnik ili tako nešto. drugo jutro imamo šta vidjet, hodnik pun murje, socijalna služba na vratima, njih troje, mali se pakira i ide nekud. u najmanju ruku je čitavo susjedstvo mislilo da je netko mrtav.

popodne dolazi moja susjeda k meni i plače ko kišna godina, odveli maloga jer je mali sinoč navečer zvao policiju i rekao glumeći histeriju da će ga očuh ubiti da je sav u masnicama. mali niti je bio u masnicama, niti je ikad bio pretučen, tu večer ga je zviznuo par puta krpom po dupetu i bedru i to je bilo se, a zašto zato što je već po peti put krao u dućanu ima već i dosje kod policije.

evo godina dana je prošla, mali je još uvijek u domu, sudski proces je još uvijek u toku protiv očuha. badave što mali nije imao niti jednu masnicu, niti uopće ikakvih tragova niti fizičkog niti psihičkog zlostavljanja nakon silnih pregleda i razgovora sa psiholozima, jednom kad ti Jugendamt pokuca na vrata, dijete više ne dobijaš tako lako nazad.

naravno može se reći sad svašta. a prije svega da su nekompetentni roditelji, da je to očuh, ne otac, da mali možda ima psihičke posljedice od ne-obitelji, ići u dubioze i analize, naravno da se može, ali stvar je u biti jednostavnija možda nego se čini. oboje rade, moraju raditi da bi živjeli, mali je počeo ulaziti u pubertet, pojmiti neke stvari pa misli da je jako odrastao, nema potpuni nadzor roditelja/odgajatelja i flop, ode.
pošto o jugendamtu zna od malih nogu, njegova rekacija je bila prilično očekivana, ali problem je što dijete uopće nije bilo svjesno posljedica koje će to povući za sobom, napravio je to u biti iz prkosa, inata, htio mu je pokazati da on ima izbora, kako mu je i reko - ti mi nisi otac . i dobio ga je, dolazak u dom. mali danas žali za svim, sam je preklinjao suca da ga vrate doma, međutim to nejde baš tako lako jednom kad si u njihovim rukama pošto se onda se uključe svi mogući i nemogući pedagozi i psiholozi i krenu s analiziranjem.

šta će na kraju biti ostaje da se vidi, trenutno sad nakon godine dana smije doma provoditi vikende, ali da li je takav sustav rješenje, po meni uopće.

iskreno da je to baš tako nismo ni mi znali do ovog primjera vrata do vrata. da je baš toliko drastično i zeznuto, očigledno da je. kako je jedna od socijalnih radnica komentirala mojoj susjedi - čitav taj zakon je potrgao više obitelji, nego sva zlostavljanja djece ukupno, jer pravog zlostavljnja nema toliko puno koliko se to želi služenim statistikama prikazati, jedno je šamar i dobiti po guzici, a sasvim drugo zgazit dijete.

a da njemačka mladež prednjaći u lijepom ponašanju u europi, pa bogami baš i ne. ovakvih zlostavljanja je i ovdje jako puno.