a ima li primjera gdje su roditelji sankcionirani zbog ovakvog ponašanja djeteta?laura29 prvotno napisa
 |
|||
|
|
|||
a ima li primjera gdje su roditelji sankcionirani zbog ovakvog ponašanja djeteta?
primjer isvetice je primjer njenog brata od ko zna kada, prepricano. takodjer rekla-kazala.
kazem, link na zakon u kojem ti je zabranjena nuzna obrana od koga kod da opasnost dolazi.
btw i njenom bratu je nesto rekao policajac. sto je on cuo i prepricao dalje. i to je slovo zakona....
ista ta policija je meni rekla zasto zovem ako me se nije opljackalo, sta hocu, nije pocinjeno kazneno djelo. ja sam rekla jer se i sam pokusaj tog KD po zakonu kaznjava. cak se djeluje po sluzbenoj duznosti, a ne privatnoj tuzbi.
toliko o "interpretacijama"...
joj, sad sam se sjetila primjera iz mog školovanja. doduše nije završio u novinama, danas bi bio vijest dana, pretpostavljam.
dakle, ratna 1992, matematička gimnazija, učenik (izbjeglica iz osijeka u to vrijeme, danas završio faks, sve ok), 17-godišnjak, upao na sat nastavnici iz matematike, koja mu je zaključila 1, u gardijskoj uniformi, sa kalašnjikovim. to su bila ta vremena, jelte. kad 17-godišnjaku nije bio problem nabaviti kalašnjikov. takav ulazi u razred i pita profesoricu da je sad s ratišta, i da dal može odgovarati za dva
to se i danas prepričava po školi. više u stilu urbane legende. a desilo se.
rasplet događaja, diže se drugi učenik, isto sa zaključenom jedinicom iz matematike, a jedan od onih znate već, zabavljača razreda, profesorice, ja ću vas spasiti, svoj život ću staviti na kocku, nadam se da ćete to znati cijeniti kod zaključivanja u drugom polugodištu
ova sva blijeda, drhti, ovaj s kalašnjikovim stoji na vratima, ovaj drugi stoji ispred profesorice i kao brani ju, pregovara s ovim s kalašnjikovim, ovaj s kalašnjikovim izlazi, branilac skače i zaključava vrata uz povik spašeni smo profesorice.
a mi, svi redom 17-godišnji idioti, umiremo od smijeha. i prepričavamo na svakoj godišnjici mature.
aleks će znati o kojoj, onda mladoj i nadobudnoj profesorici se radilo
ovo je totalno offtopik, tako, podsjetilo me.
Toga sasvim sigurno nema u knjigama, ali ljudi (iz samo njima poznatog razloga) ponekad posve krivo interpretiraju modernu psihologiju.
U njihovim glavama često izostanak tjelesnih kazni bude izjednačen s potpunim raspašojom. Nemoj me pitati zašto je to tako, nemam odgovor, ali vidim da, primjerice, u mojoj okolini gotovo 90% roditelja interpretira učenje Marie Montessori na način da je "djeci sve dozvoljeno". Odakle im to, nemam pojma. I nisu samo roditelji u pitanju, nego i profesionalci, odgojitelji. Jedna poznanica je u panici izvadila kćer iz Montessori vrtića nakon tri-četiri tjedna, jer tete nisu htjele obraniti njezinu tada trogodišnju djevojčicu kad su je sustavno tukla i grizla dvojica-trojica nešto starijih dječaka. Objašnjenje je bilo da se njima "treba lijepo objasniti što je u redu, a što nije, ali oni na osnovi dobivenih informacija moraju sami doći do pravilne odluke, jer je to bitno za njihovo sazrijevanje" (?!?!?!), a djevojčica će se "kroz to iskustvo naučiti izboriti za sebe". E, pa mislim... Maria Montessori se vjerojatno vrti u grobu.
Primjer je od prije 4 godine, rekla-kazala mi je sestra koja ga je u bolnicu i na policiju vodila, potvrdila mama koju su zvali jer nisu mogli maloljetnika bez roditelja ispitati
pa naginjanje permisivnom odgoju ne podrazumjeva automatski i raspašoj ako se ne varam, stvar je valjda interpretacije
ponovo sam iscitala sta si napisala i uocila: on je napadace odgurivao. napadac je prilikom toga pao na cestu.
ucinio je upravo ono sto je trebao, primjenio je dovoljnu silu da od sebe odgurne opasnost. ucinio je isto ono sto sam napisala sta je profesorica mogla uciniti u trenutku napada nogom, odgovor na pitanje laure.
nije ga se teretilo za to sto je jedan od napadaca pao na cestu prilikom odgurivanja.
on je ucinio sve po PSu nuzne obrane. pitanje je cijele situacije i drugih parametra da li bi da je upotrijebio jacu silu od upotrebljene (odgurivanje) da li bi bio odgovoran za prekoracenje nuzne obrane.
s obzirom da se puno detalja iz tog slucaja ne zna, kazem da se radi o rekla kazala. bas kao i u novinskim clancima.
a i ovo, da protumacim, jer vidim da se krivo tumaci
ovo nije tocno i greska je ili u tumacenju mladjeg maloljetnika ili u ne mogu mu nista.ne mogu ništa, jer je mlađi maloljetnik, i da je sreća da moj brat nije vratio udarce, jer bi dobio kaznenu prijavu kao stariji maloljetnik.
prema nasem zakonu, "ne mogu mu nista" odnosi se na djecu, odnosno mladje od 14g. dok se zak. o sudovima za mladez primjenjuje na maloljetnike, kako mladje (14-16) tako i starije (16-18) te mladje punoljetnike (18-21). djeca koja su u vrijeme pocinjenja kd imala 14 godina kazneno ce odgovarati prema zak. o sud. za mladez.
zakon radi razliku izmedju starijek i mladjeg maloljetnika u smislu da se mladjem mogu izreci samo odgojne mjere, dok se starijem, uz uvjete predvidjene zakonom moze izreci i maloljetnicki zatvor. takodjer se prema maloljetnicima mogu izreci sigurnosne mjere uz ispunjenje pretpostavki iz zakona.
takodjer ta kaznena prijava, koja se navodi, se moze odnositi na bilo sto, a u ovom slucaju bila bi prekoracenje nuzne obrane koje je blaze kaznjivo te ako je do prekoracenja doslo radi jake razdrazenosti ili prepasti prouzrocene napadom, moze se i osloboditi.
zbog svega ovoga govorim da mi tu pricamo o rekla kazala i da se vrlo cesto zakoni pogresno interpretiraju, bas kao i same cinjenice i na kraju, sami slucajevi.
Varaš se. Permisivan odgoj je odgoj bez granica i da, dovodi do raspašoja. Ne vjerujem da ima literature koja ga potiče, dapače, sva literatura s kojom sam se susrela ističe važnost postavljanja granica.
Ono što se potiče nije permisivan odgoj, već autoritativan, kojeg ne treba miješati s autoritarnim.
Npr.
Izvor: http://www.zzjzpgz.hr/nzl/34/pedagogija.htmPermisivan odgoj, odgoj bez jasno postavljenih granica, stvara sindrom tzv. “malog tiranina”. Takva djeca stalno umnožavaju svoje pretjerane želje, rastući s iskrivljenom slikom svijeta oko sebe, odrastaju u sebičnjake, često sklone samosažalijevanju. U jednom i drugom slučaju riječ je o nesretnoj djeci koja nemaju ono što im je nužno - sigurnost i oslonac.
Izvor: http://www.djecjivrtic-ivanic.hr/media/novosti/STILOVI RODITELJSTVA.pdfPERMISIVAN STIL RODITELJSTVA (POPUSTLJIVI)
odgojni stil - kombinacija emocionalne topline i slabe kontrole
roditelji postavljaju male zahtjeve i provode slabu kontrolu, pružaju veliku toplinu, ljubav i podršku
glavni odgojni ciljevi su zadovoljavanje svih djetetovih zahtjeva (želja)
odnos roditelj – dijete temelji se na velikoj emocionalnoj osjetljivosti roditelja spram djeteta, na prevelikoj slobodi i neovisnosti djeteta bez postavljanja granica i pravila te kontrole u ponašanju
razvoj osobina djeteta popustljivih roditelja: davanje prevelike slobode stvara nesigurnost i nesnalaženje u granicama općedruštvenog prihvatljivog ponašanja što kod djeteta potiče impulzivnost i agresivno ponašanje u susretu s ograničenjima te pri neispunjavanju želja, imaju slabu samokontrolu
osjećaji koji dominiraju djetetom: uglavno dobro raspoploženje sve do trenutka neispunjavanja želja, osjećaj nesigurnosti, nezrelo reagiranje.
Cijeli tekst: http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=58282 (Ok, ova stranica je malo čudnaRoditelji nemaju „granice“, niti (su) autoritet svojoj djeci, daju bezrezervnu potporu ponašanju djetetu, neovisno od situacije. Roditelji zadovoljavaju svaki djetetov zahtjev. Davanje prevelike slobode nije primjereno djeci jer stvara nesigurnost, nesnalaženje u granicama, što potiče impulzivno i agresivno djetetovo ponašanje. Postoje djeca koja riječ "ne" nisu čula u roditeljskom domu. Kad im je ta riječ upućena od vršnjaka ili starijih ne snalaze se, tražeći utočište kod roditelja. Roditelji ih tješe, govore im kako su posebni i da ih zbog toga drugi ne vole. Tumače im da ih samo oni "vole" i to pokazuju bezrezervnim ispunjavanjem želja s (implicitnom) porukom: "Postojim(o) da bih ti ugodili"., do nje me doveo google, ali tekst je skroz u redu)
I ostatak teksta na http://www.droge.hr/pravila.htmlPermisivan pristup isključuje nauk socijalnih vještina; što je društveno prihvatljivo, a što nije. Ako za dijete ne postoji granica, ono ne zna ni kada će je prijeći, a to kasnije u životu ne može davati dobre rezultate. Kretanje djeteta unutar zacrtanih pravila i granica najbolji je način kako će dijete postupno i bez nepotrebnih problema «osvojiti svijet». Roditeljska dužnost kreirati je ta pravila i granice na temelju općeprihvaćenih normi i tako omogućiti sigurno kretanje u razvoju djeteta.
Znam da ne poznaš ni mene, ali ja ne kažnjavam, nikad nisam sama bila kažnjavana, nikad nisam djecu kažnjavala. Ova dva velika su prilično OK ispali. Nije idealno, ali gdje je. Bilo je povuci-potegni, ali tu sam i za povući i za potegnuti...
Meni je ono:"ne smiješ se van ići igrati, na kompjuter, kod prijatelja, ili, -prestrašno-nema slatkiša..., jer si u kazni!" nemoguće. Nezamislivo. Meni.
Ne znam kako, ali ja djelujem drugačije, sprečavam, pričam, pričam, vičem, ako mi se učini da treba, objašnjavam...i uglavnom sam u toku, prisutna, ako ne fizički, onda telefonom.
Smatram da samim svojim ponašanjem pokazujemo kako treba. I treba im dati do znanja kada su napravili dobro, kada ne. I biti tu kad im zatreba. Tako da znaju da ćemo(tata ili ja)bez problema doći u 2-3 noću npr. u Opatiju poslije maturalne zabave po njih, da ću cijelo popodne sjediti i pomagati im u učenju ako treba, da znaju da smo tu i za lijepe i za ružne stvari.
I da imam vremena za poslušati, da poštujem njihovu privatnost i oni moju. Da kuham ono što vole, da ne moraju jesti što neće, da im je dom lijepo mjesto u koje žele doći i kad više ne stanuju tu.
I vjerujem da neće biti nasilja, ako je kućna atmosfera dobra, ako svi znaju svoje mjesto u obitelji, ako se međusobno poštuju. Valjda dobro vjerujem.
Iako, u manjem gradu je sve drugačije. Jednostavnije.
ali ako ja moram svakodnevno nesto ponoviti 100 puta i ne slusa me se jer se eto to djetetu ne radi, dosadno joj je, onda cu joj ukinuti privilegije.
ako me izludi jer prije spavanja umjesto jednog crtica gleda 5 i radi sou i dovede me do ludila, onda mi je efektivnije ukinut joj sutradan ili vise dana crtica nego vristati. objasnjavat nemam kaj, jer jako dobro kuzi. samo joj se ne da.
ne smatram to lose.
bas kao i da nauci da svaka njena akcija ima reakciju. da je sama odgovorna za svoje odabire.
npr. trebamo za 10 min izaci iz kuce i kazem joj da si pripremi sta zeli nositi sa sobom. no ona se igra (crta, pise, cita, igra igricu, gleda crtic). 10 min je proslo, vrijeme je za polazak. od nje cujem: cekaj da uzmem sta cu nositi. nema. izlazimo. zao mi ju je, ali imala je vrijeme za odabrati. mora se nosit sa svojim odabirom. nista dobrog ne bi postigla da joj svaki put dopustim da dok ja stojim na vratima ona kopa po stanu birajuci sta ce ponjeti jer se igrala u vrijeme kad je trebala "odraditi svoju obavezu". sta uci iz toga?
Moja greška, moje isprike, brat mi je bio mlađi maloljetnik, a klinci su imali 12-13 godina, 5./6. razred, zato mu nisu mogli ništa. zvala sam doma da priupitnem točne detalje
leonisa, to je tvoj stav.
Ali, recimo ja bih joj pomogla spremiti što treba i onda bi ona navečer gledala jedan crtić, jer pamti da se osjećala dobro kad sam joj pomogla da spremi što želi, pa će ona učiniti ono što će meni pomoći da se osjećam bolje.
Valjda sam to razumno napisala.
Međusobno pomaganje, uvažavanje osjećaja i potreba. Tako nekako...
i mi se pomazemo i uvazavamo osjecaje, ali i ucimo svojim obavezama i odgovornosti, primjereno njenoj dobi.
jer nece uvijek biti mame tu da sve za nju napravi, morat ce i sama.
Sanja meni to nije permisivan odgoj, granice moraju postojati. ono što za mene znači permisivan odgoj je pratiti svoje dijete uvijek i svugdje, promatrati kuda i kako se razvija bez prisile i namjernog usmjeranja da bi se ispunile roditeljske želje, očekivanja...poštovanje djeteta, njegovih želja da se izrazi pa makar to meni kao roditelju nekad i ne bilo po volji , poštovanje njegovog lošeg raspoloženja, frustracija, tuge, radosti, ali u granicma jasno i sa granicama, ali i bez prisile - to oko prislie mi je jako bitno. stvoriti osjećaj sigurnosti kod djeteta što već i jesmo i to očigledno više nego što smo uopće obračali pažnju, zapravo dok nam od nepoznatih ljudi u parku, pa do poznanika i prijatelja nisu počeli skretati pažnju da mala ima specifično izražen kontakt sa nama i nevjerojatno povjerenje za bebu tada od godine i pol, smatrali smonjeno ponašanje uobičajenim za svu djecu, međutim kažu ljudi da nisu imali baš takva iskustva sa vlastitom djecom, mala nam vjeruje 100% bez zadrške i možda su upravo zbog toga neke stvari sa njom lakše, ali možda neke i teže itd..
u svakom slučaju ono što želim reći ne zastupam u ovom slučaju tvrdokorno niti jedan stav, ravnam se onim što teoretski znam, savjetima drugih, smjernicama, informiranjem i onim što mi moji instikti nalažu po pitanju mog vlastitog djeteta prije svega i prije svega smatram da svaki roditelj raste i razvija se zajedno sa svojim djetetom, naravno ukoliko to želi. unaprijed nitko ništa ne može sigurno znati, niti tvrdjeti niti na koncu predvidjeti kakav će biti ishod za 20-tak godina. svi se mi možemo pozivati na empirijska iskustva svakako, ali svako dijete je dragulj za sebe, a kakav će njegov sjaj na kraju biti ovisi prije svega o roditeljima, pa onda i o genima, a na poslijetku i od okoline i društva.
mi smo još mladi, tek nam je 2 godine, još učimo i rastemo i sazrijevamo i tako sve do kraja našeg roditeljskog puta.
...i tako sve do kraja našeg roditeljskog puta tj. dok nas više ne bude.
(to sam još htjela dodati, ali mi nije prihvatio ispravku)
Moia, ovo je tvoja interpretacija, koja je u redu, ali permisivni odgoj je upravo ono što kaže Sanja, odgoj u kojem se sve dopušta djetetu. Zato se i zove permisivan (permittere = dopustiti, pustiti na volju, propustiti, ispustiti iz ruku). Takav je odgoj poguban za dijete i za društvo - roditelji djeci sve dopuštaju i omogućavaju, sve ravnaju ispred njih, a propuštaju ih odgajati. Ne preuzimaju svoju odgovornost, a time stvaraju novi naraštaj bez odgovornosti.
Međutim, mislim da se u slučajevima djece koja počinjaju ovako ekstremno nasilje ne radi o permisivnosti nego o zanemarenoj djeci, često i o disfunkcionalnim obiteljima. Pratim takve slučajeve u školi moje djece i vidim da su to djeca prepuštena sama sebi i ulici, iza kojih će, doduše, roditelji u školi uvijek stati, ali samo zbog sebe i svoje komocije. Nažalost, škola isto tako pere ruke, stvari rješava samo kaznama (koje na tu djecu uopće ne djeluju), a prave pomoći nema ni za takvo dijete ni za drugu djecu oko njih ni za nastavnike kojima takva djeca ozbiljno ometaju rad.
Što mislite, koja bi bila prava pomoć djetetu koje ne može kontrolirati svoj bijes i koje je bezrazložno agresivno prema vršnjacima i ostalima?
Kako utjecati na njegove roditelje i njega? Tko mu može pomoći?
Zdenka2 ma nije to moja interpretacija, ono o čemu govori sanja ovdje u kontekstu granica više bi bila laissez-faire metoda odgoja gdje ne postoje uopće nikakve granice, permisivni odgoj je također popustljiv i slobodan, ali granice još koliko toliko u određenoj mjeri postoje
laura29 iskreno ja ne znam osim razgovorom i razgovorom, primjerima, objašnjavanjem pa dok ne sjedne, zavisi i koliko je dijete staro, makar i dvogodišnjaci razumiju i više nego roditelji misle. postavljam se ovdje u ulogu samo roditelja i zamišljam mene i svoje dijete, a ne u ulogu pedagoga, odgajatelja u ustanovi, dječjeg psihologa.
Posljednje uređivanje od moia : 07.03.2012. at 17:48
i ovo bezrazožno, vjerojatno postoji neki razlog koji uzrokuje tu agresivnost, ne znam, možda bi prvo od tuda trebalo krenuti.
Moia, pedagogija, kao i svaka druga znanost, ima terminologiju i definicije kojima barata; permisivna metoda odgoja, kako je definira pedagoška disciplina, jest odgoj bez postavljanja granica.
Ti si, naravno, slobodna koristiti koju god riječ želiš, ali morat ćeš imati na umu da te većina ljudi neće razumjeti, odn. da će te razumjeti krivo i da ćeš uvijek iznova morati objašnjavati što si točno željela reći (otprilike kao da žutu boju uporno zoveš plavom; kad kažeš "plava", vjerojatno si nitko s kim razgovaraš neće predočiti žutu).
Kad (namjerno) koristimo krivu terminologiju, stvaramo nepotrebne nesporazume u komunikaciji.
profilirale su se 2 hipoteze:
1. toga je bilo uvijek (sve je kako i oduvijek; problem zapravo ne postoji)
2. to se događa disfunkcionalnim obiteljima ( to se događa nekom drugom)
Formirala se i teza da su današnja djeca i mladež puno gori od prethodnih generacija, jer ih se nedovoljno kažnjava.
A formirala se i teza da djecu treba od malena odgajati u moralnim vrijednostima, nadzirati ih, postavljati im granice, odnosno odgajati ih s autoritetom. Također da ih treba pozitivno motivirati, poticati ih, zaslužiti njihovo poštovanje svojim autoritetom i isto tako poštovati njih.
pa potonja je preskriptivna, a ne deskriptivna.
ostale se odnose na dijagnoze problema, a to me zanima.
"treba ih odgajati u moralnim vrijednostima itd."-pa u tome se, vjerujem, svi načelno slažemo.
ajmo prvo vidjeti u čemu je uopće problem?
zasto toga je bilo od uvijek=problem zapravo ne postoji?
obozavam kad se izvrcu cinjenice. obozavam!
Što se mene tiče, odgovor je da tu preskriptivnu rečenicu samo treba okrenuti u deskriptivnu, to jest da se je takvo nasilno ponašanje događalo i događa se (ja isto ne vidim zašto tvrdnja da je nasilja bilo i prije znači da to sada nije problem) zato što su neka djeca odgojno zanemarena, prepuštena sama sebi, ne odgaja ih se u moralnim vrijednostima, nemaju autoriteta uza i iza sebe, ne pristupa im se s pozitivnom motivacijom i poticajem, često ih se ne poštuje, u nekim obiteljima i zlostavlja, škole o njima također ne brinu, kao ni šira društvena zajednica. Ukratko, roditelji ih zanemaruju, a ostali ih žele maknuti dalje od sebe.
Voljela bih da napišeš svoje mišljenje o uzrocima tog problema.
i ja obožavam sarkazam. obožavam!
pa porast mladenačkog nasilja u društvu zapravo i nije problem, ako porasta nema,
ako je riječ o trajnom statusu quo, ako je riječ o pojavi koja se primjećuje od sokrata naovamo,
ako je riječ samo o iluziji koji grade mediji koji se hrane nekrofilijom i spektaklom,
ako je riječ samo o iluziji u našim glavama
ako mi je logika kvarna, ispričavam se,
nehotično je
što se tiče zdenkinog pitanja, odnosno, što ja smatram uzrocima
pa mogla bi se ugrubo pronaći u tezi koju si ti zdenka postavila
da su neki uzroci toga to što se djecu, ti si rekla manje kažnjava, a ja bih rekla,
sveukupno ih se manje odgaja
ne kažem da su sva djeca takva, niti da ih je većina
ako je prije bilo 10% "problematične" djece, moja laička procjena je da ih je sad bar 30%
znači, smatram da naravno ima pristojne, pametne, empatične, socijalno osjetljive djece, dapače, da su takva u većini
ali također smatram da je porast ovih "drugih" evidentan
pa pomalo i je kvarna, jer istina je da nema problema u porastu ali ima problemau postojanju sto ne znaci da nema problema generalno bas kao da se radi o iluziji medija jer pojavom medija koji se hrani senzacionalizmom ne znaci da je problem (postao) imaginaran vec da je prikazivanje porasta i sveprisutnost iluzija.
uvidjas razliku?
bas kao i u postojanju statusa quo i odrzavanju istog.
da problem ne postoji samim time jer postoji jos od sokrata bilo bi istinito da ne postoji i djelovanje protiv njega odnosno pokusaji rjesavanja. ovaj topic je takodjer primjer toga.
Ako problem postoji, jednakim intenzitetom, otkad je svijeta i vijeka,
Znaci neovisno o stilovima odgoja, vanjskim okolnostima itd., to bi znacilo da je problem, buduci da je nepromjenjiva konstanta, naprosto inherentan ljudskoj prirodi, i kao takav prakticki nerjesiv.
prilicno defetisticki pogled, zar ne...
buduci da je problem nerjesiv, nema ga smisla niti pokusavati rjesavati.
Ergo, problem ne postoji.
Ovo isto obozavas, zar ne?
a ja bih formulirala tezu da djecu netko tko odgaja djecu mora biti s djecom da bi ih odgajao. Velika enigma porasta disfunkcionalnih obitelji i asocijalnog ponašanja, autodestruktivnosti i agresije kod mladih, poremećaja u prehrani nek netko stručan kaže kad je poraslo naglo pa nek usporedi što se tad u društvu promjenilo... i zagonetka riješena.
A opet kaj prije su obitelji bile na hrpi pa je preživljavanje bilo nisko. Sad preživljavamo fantastično, ali se premlaćujemo iz hobija. Nešto mora biti.
ne, jer se ne slazemAko problem postoji, jednakim intenzitetom, otkad je svijeta i vijeka,
Znaci neovisno o stilovima odgoja, vanjskim okolnostima itd., to bi znacilo da je problem, buduci da je nepromjenjiva konstanta, naprosto inherentan ljudskoj prirodi, i kao takav prakticki nerjesiv.
prilicno defetisticki pogled, zar ne...
buduci da je problem nerjesiv, nema ga smisla niti pokusavati rjesavati.
Ergo, problem ne postoji.
Ovo isto obozavas, zar ne?
od pamtivjeka postoje greske (da ne koristim rijec grijeh
stoga, problem postoji
obozavam kad mi istekne edit
(nista nije stalno i ono sto je jucer bilo nerjesivo danas je rjesivo iliti nerjesiv problem nije zapravo nerjesiv samo je u datom trenu i momentu nerjesiv, nije ultimativno i univerzalno nerjesiv).
da, bilo je, a o tome se nije tako pričalo kao sada jer je bilo normlano da se klinci tuku
e pa nije normalno
nije normalno da se nasilje kažnjava bilo kojom vrstom nasilja
nije normalno da roditejli zbog previše posla borave premalo sa svojom djecom
nije normalno da ne znaju gdje su im djeca
nije normalno da ne znaju zauzeti stav još dok su djeca mala nego kao što Trina reče, psovku i deračinu nagrađuju čvrstim zagrljajem ili poljupcem
nije normalno da su im svi drugi krivi, a i kad im se ukaže na problem, ne žele ga sagledati iz svih kuteva...
ma ne znam, mene strašno ljuti i rastužuje to što si netko daje za pravo ozlijediti neku drugu osobu, zbog bilo čega
pogotovo mi je žao tih mladih, jadnih i nesretnih ljudi i djece koji se ne znaju nositi sa sobom, koji nemaju unutarnjeg mira, ljubavi i razumijevanja svojih bližnjih pa onda sve frustracije liječe na onome na koga prvo naiđu
budem toliko ljuta kada vidim one kretenske navijače što rade po tim stadionima, ulicama da sam već sto puta rekla, ma majku vam vašu, sve bih vas na hrpu i benzinom, evo, iskreno vam kažem da sam sto puta to pomislila, a onda mi padne na pamet, pa taj jadničak koji tamo urla i nešto dokazuje, taj sigurno nije imalo roditeljske ljubavi i paženje kada se mogao izroditi u takvo čudovište, i bude mi žao
i mislim da je na društvu, na državi, na crkvi, na institucijama velika, velika zadaća da utječe na svijest ljudi
nadam se da će se to nekada promijeniti i da će ljudi biti bolji jedni prema drugima
danas MM došao iz škole i kaže kako su pričali u zbornici o moralu i o tome ima li uopće smisla djecu učiti tome da budu dobri i empatični kada su je većina loša, kada većinu odgajaju da se trpaju, gledaju samo na sebe, laktare...
u prvi mah sam čak htjela prešutjeti sve to jer sam pomislila, pa da, možda je i u pravu,
ali ne, mislim da nam je dužnost učiti djecu moralnim vrijednostima zbog njihovog vlastitog duševnog mira, pa po cijenu neshvaćanja, izrugivanja
no ono će mirno zaspati svaku noć svog života, a onoga koji nekome čini zlo savjest će sustići kad tad
slažem se
dobro, ja bih pričekala još par minuta da ponese igračku koju želi, ali to sam ja, dozlaboga strpljiva za takve stvari
ali ne uvažavam situacije u kojima me gleda u oči, smije se i stavlja nogu na stol ili sjeda na stolić u dnevnoj
za taj stolić u dnevnoj je bila na stolici i zna što će se dogoditi pa više ne radi
ne garantiram da opet neće ponoviti, ali će opet ići na stolicu pa će valjda naučiti
ako imamo nešto što ona baš i ne voli jesti (recimo, ona bi samo meso i ribu), ne popuštam
ok, neću je tjerati ako vidim da stvarno ne može, da nije gladna, ali ako se prenemaže, ako se šeta sto puta do sobe, inzistiram da jede još
i na kraju pojede (nema kažnjavanja, vikanja...), kao danas, kad je pojela juhu (samo tekućinu), nije htjela jesti gusto pa sam joj pomogla, i da vidiš kako je pojela
kad je rekla, mama, ne mogu više, isti tren sam ju pustila
gledam neki dan svoju snaju kako titra mojim nećacima i želudac mi se okreće
mlađi niti jede juhu ni salatu ni prilog... samo ćevape i kečap
oni su divni, krasni, dobri... bla bla, a ja znam što rade
i kada pokušavam dati do znanja njoj i bratu što se događa, oni me gledaju u oči (ok, brat čak i ne, brata boli briga) i lažu kako je sve super
pa sam odustala, njihova djeca, njihova briga
i da, isto ih stalno zivkaju na mobitele, a ovi muljaju i svašta rade
recimo, snaja se ljutila što je mlađi ostao bez moba jer ga sada ne može zvati da dođe na ručak (jedan sat, nedjelja), pitam ja pa gdje je, kaže ona otišao prošetati
i ok, otišao, doći će, idemo jesti... kaže ona, eto vidiš kak oje gadno bez mobitela, a ja ju pitam jesmo li mi u njihovim godinama (starija sam od malog 15 godina) imali mobitele, nismo, nego smo znali kada je ručak i to smo poštovali
znalo se kad moraš kući, ako nisi na vrijeme došao, imao si neku vrstu kazne (ok, u mom je odgoju bilo i previše pretjerivanja u svim mogućim oblicima) i to je meni ok
granice i stav moraju postojati
neki dan gledam ženu kako četverogodišnjak galami na nju dok mu pokušava uzeti neku granetinu kojom će iskopati i sebi i drugima oči, poderati jaknu, uprljati se govnetom
i ne može se izboriti s tim malim djetetom, ja nisam mogla vjerovati, kao, on je svojeglav
pa da, sva su djeca tvrdoglava i svojeglava...
ja bih se čak mogla složiti s ovim
zvuči pesimistički, ali je tako
zar ne?
ajde molim vas, na koji način, ali stvarno, ono, konkretno, na koji način biste vi utjecali na disfunkcionalnu obitelj u kojoj su djeca zanemarena/zlostavljana/ignorirana/omalovažavana/prepuštena sama sebi... nastavi niz...
ajde, što napraviti, kako riješiti taj problem?
razgovorom? tko će razgovarati s njima? što će im ponuditi osim razgovora? pa to su ljudi koji su sami ranjeni, oštećeni kojima također treba briga i razumijevanje, prvo njih treba izliječiti da bi oni mogli biti lijek i dobro svojoj djeci.
pa psihijatri i psiholozi nemaju vremena razgovarati s bolesnicima s dijagnozom već im propisuju lijekove, tko će s ovima razgovarati?
eto, nema pomoći
ja sam vjernica pa se mogu samo i jedino moliti Bogu da mi prosvijetli pamet kako dobro odgojiti svoje dijete, da njoj prosvijetli pamet kako se sačuvati od zla koji ju čeka u velikom svijetu, a da ujedno bude dobra i osjećajna osoba koja će poštovati život drugih
Sumnjam!
Roditelj će, primjerice, morati podmiriti materijalnu štetu koju je učinilo njegovo dijete (razbijen prozor, odvaljeni štokovi, strgani stolci).
Da bi kazneno odgovarao za nasilno ponašanje svoga djeteta, sud prvo treba dokazati da je dijete taj nasilan čin počinilo zbog grubog zanemarivanja od strane roditelja, zbog velikih prospusta u odgoju...
Zakon poznaje kaznenu odgovornost roditelja, ali to je kod nas mrtvo slovo na papiru jer nema dovoljno volje (a i teško je) kod tužitelja da se dokaže da je roditeljev neodgoj uzrok delikvencije kod djeteta.
dobro, malo sam se zezala sa zadnjim postom.ne, jer se ne slazem
od pamtivjeka postoje greske (da ne koristim rijec grijeh
stoga, problem postoji
ali sam, poput sika pike, primijetila tu neku odgojnu tendenciju da se djeci popušta u njihovim hirovima
(kupi mi igračku, neću to jesti, pusti me da se izmotavam 15 minuta dok se oblačim, pusti me da upadam drugima u riječ,
piši mi ispričnicu za školu kad ne naučim, čitaj lektiru za mene itd)
i to je lakši put, ali ne znači da je ispravan. sigurno je lakše kad dođeš umoran s posla i onda te još dijete počne zajebavati dati mu jednostavno što hoće i imati pola sata mira. često padam(o) u tu zamku, ali to ne znači da je to ispravno.
ne mislim da će takvo ponašanje nužno proizvesti nasilnike, ali vjerujem da dijete treba naše vodstvo da bi izraslo u zrelu, empatičnu osobu
za beti i druge koji odgajaju bez kazni-što da kažem, svaka vam čast
ili ste vi fantastični roditelji, ili su vam djeca fantastična (bez ironije)
ili ne govorite istinu
ja ne vidim kako je to moguće
kad mi dijete krene po 5. put u 10. minuta s bojicom prema zidu
(znam da neki dozvoljavaju šaranje po zidovima, ja ne dozvoljovam i mislim da nije previše tražiti od djeteta da crta samo po papiru-to naravno ne znači da mi zidovi nisu išarani
živo me zanima kako ste vi hendlali takve situacije ako su vam se uopće događale
djeca su vas slušala od prve?
ja mislim da se kroz ovaj thread provlači jedna hipoteza koja nije istinita, a to je da roditelji DANAS sve popuštaju djeci, a nekad su bili strogi.
ja mislim da je oduvijek bilo i jednih i drugih. samo su možda dolazili iz drugih slojeva.
ali i osamdesetih je bilo bahatih bogatih klinaca koji su znali da će ih tata zaštititi bez obzira na p*zdariju koju naprave, a ima ih i danas.
zapuštene djece koja se tuku po kvartovima je bilo i onda i danas.
popustljivih roditelja bez stava i bez snage da se suprotstave malim tiranima bilo je onda, ima ih i danas.
tako da, po meni, razlika koja danas postoji jest u tome što smo okruženi atmosferom (ekonomskog) beznađa i stalno nam se prijeti sa krizom i bankrotom države i mjerama štednje, pa djeci više nije tako lako maštati o budućnosti, to je sigurno destimulirajuće.
i još jedna ateistička misao: u komunizmu, u kojem sam ja odrasla, samo su rijetki bili veliki vjernici. danas, kad malo tko nije vjernik katolik, trebalo bi biti puno manje zla i devijacija, zar ne? :ironija:
inače, i ja se grozim odgoja iz sikapikinog primjera, ali stvarno ne mislim da je to moderna izmišljotina.
jeste li znali da je škola summerhill osnovana 1921.?
Svi mi govorimo iz svog iskustva, iz svoje djece (osim osoba koje rade po školama, njima skidam kapu), a stvarno je istina da djeca mogu biti stvarno spremna surađivati, isto kao i da ima teže djece. Ne znam kako vi, ali ja imam neku svoju preferenciju odnosa i odgoja (ja bih fino, mirno, vodila za ruku i objašnjavala, uz puno uvažavanje djetetove ličnosti - moj pokojni djed je tako sa mnom, i to mi se sviđalo), međutoa... bude situacija kad moram reagirati drastičnije, odlučnije, drugačije jer dijete jednostavno ne radi na gumbiće koje ja pritišćem.
I ježi mi se koža kad slušam odgojne teorije koje su krojene kako su krojene, i nekako stalno stavljaju dojam na taj "osjećaj", na "načelo", dok po meni i po mom skromnom iskustvu ipak u prvom planu mora bit sadržaj, i ako dijete radi što ne valja, a neće ono što treba mora se nać način da to bude (da se pere, oblači, sprema, radi, lijepo se ponaša, uvažava druge, ništa ekstremno, naravno) - pa sad kako tako.
U tom smislu mi je žao roditelja koji se nađu licem u lice s teško odgojivim teenagerom (ili prije) svezanih ruku (ovo je nasilje, to se ne smije, bolje vako-nako, kompetentno).
Klinca koji se mlati se MORA dovuć doma i spriječit da mlati, kako tako. Klinca koji je bezobrazan u školi prema nastavniku isto treba dovest u red - kako tako. Estetika odgoja tu je u prvom planu....Odgoj nije uvijek niti lijep, niti ugodan ni po koga, a stalno nam se prodaju sistemi koji su lijepi, čisto da kupimo, da netko profitira.
Meni se ipak čini (riječ je o dojmu, a ne o nekim konkretnim podacima) da ih je danas više. Ljudi, jednostavno, krivo interpretiraju zakon (zabranu tjelesne kazne mnogi smatraju zelenim svjetlom da raspuste djecu), a omiljenu Juulovu sintagmu "kompetentno dijete" mnogi prevode kao "pusti da dijete radi što želi, sasvim sigurno je kompetentno da samo shvati što je u redu, a što nije". Pisala sam gore o vrlo osebujnoj interpretaciji učenja Marie Montessori.
Jesmo
Posljednje uređivanje od Sanja : 08.03.2012. at 09:10
ja iskreno sumnjam da prosječna nezainteresirana majka u parku koja pušta svom djetetu da skače drugom djetetu po glavi to radi zato što je pročitala juula. ali fakat.
isto tako, par ekstremnih primjera gdje agresivan klinac bude zaštićen zakonom, ne čine pravilo.
Slažem se, one su jednostavno nezainteresirane.
Ali ima i "zainteresiranih" koje se informiraju, često površno, ubodu zrno tu, zrno tamo, pročitaju neki naslov, članak s nekog portala, malo prosurfaju, malo porazgovaraju i eto ti nove teorije. Začudila bi se koliko znam upravo takvih, čijoj je djeci sve dozvoljeno jer (ovo se sad izgovara svečanim glasom) "dijete na taj način razvija emocionalnu inteligenciju", "uči dijete kompetencijama", "neispunjavanje želja vodi trajnim životnim frustracijama" (gotovimo o djetetu koje nekom drugom u parku otima igračku, ali ga se zbog "trajnih trauma" ne upozorava da to ne radi) i sl.
Mislim da nitko ne tvrdi da su takva djeca pravilo. Ona su, na sreću, još uvijek iznimke, ali je tih iznimaka više nego ranije.
Ja se zaista ne sjećam da sam u svojim srednjoškolskim danima imala bilo kakav strah od vršnjaka dok sam se sama noću vraćala iz Jabuke. Današnji klinci imaju. Ipak to nešto znači.
daleko od toga, ja ne mislim niti da smo mi niti nam djeca išta posebno. radi se o okolnostima, nemaju svi iste i to je to.za beti i druge koji odgajaju bez kazni-što da kažem, svaka vam čast
ili ste vi fantastični roditelji, ili su vam djeca fantastična (bez ironije)
ili ne govorite istinu
ja ne vidim kako je to moguće
to je ono što se u svakoj raspravi nekako uvijek uspije maknut na stranu, ne mislim samo na forumske rasprave, općenito i u rl.
u mom životu je recimo zadnjih godina više manje sve u balansu osim kroničnog umora, ali unutarnji mir je tu, financije ok, emocionalno sve u balansu, nemam šefa/šeficu koji me maltretira stalno za nešto, zdravlje super, ispunjena i mirna i kao takva normalno da se mogu posvetit djetetu 100%, lagala bi da velim da nije naporno čak i u takvim okolnostim, je ponekad jako biti toliko involviran i psihički i fizički i emocijalno oko pogotovo zahtjevnog djeteta. što će biti pak narednih 10 godina, što me očekuje nema pojma, nisam vidovita, puno se toga može promjeniti, život nije linearan.
kad ti je egzistencija ugrožena, kad brak ne štima, u emocionalnom disbalansu, kad na poslu imaš šefa, kolegu koji te svako malo nagazi, kad zdravstveno nisi fit i tako redom nitko nije natčovjek u tolikoj mjeri da još može zadržati potpuni balans, samokontoru, nerve u odgoju malog divljeg šteneta koje stalno pomiće i isprobava granice i tak svakodnevno, o pubertetlijama da ne govorim. a i djeca su jako različita, od manje zahtjevnih do onih daleko zahtjevnijih itd..
Posljednje uređivanje od moia : 08.03.2012. at 09:20
trenutno mi zidovi još nisu pošarani, a ako i budu lako će se očistiti jer nam je farba ona plastificirana i glatka pa se lako obriše, sve ide sa nje. ali ne bi svejedno da mi šara po zidovima i ne dozvljavam to.kad mi dijete krene po 5. put u 10. minuta s bojicom prema zidu
(znam da neki dozvoljavaju šaranje po zidovima, ja ne dozvoljovam i mislim da nije previše tražiti od djeteta da crta samo po papiru-to naravno ne znači da mi zidovi nisu išarani
živo me zanima kako ste vi hendlali takve situacije ako su vam se uopće događale
djeca su vas slušala od prve?
poslušala od prve nije, sad su joj 2 g., odnosno je ona poslušala na prvu, ali kao i tvoje pokušala je ponovno, nakon par puta što sam je udaljila, dala papir u ruke i odvela do stola objašnjavajući da se crta za stolom ne pozidu odustala je i sad kad želi crtati sama izvlači plastični stolnjak kojim prekrivamo stol i pokriva ga. da li je to to, ne znam, vjerojatno u nekoj narednoj fazi će probati ponovno, a možda i ne.
ja se skroz slažem s joe.
još nešto, ne mogu, ali stvarno ne mogu podnijeti ovo - vezane su nam ruke, naročito kad dolazi od prosvjetara. laura, sikapika, ništa osobno.
ok, nek i postoje ekstremni primjeri djece kojoj je teško pomoć, koja su nepopravljiva, koja će iscipelariti učiteljicu na hodniku škole. to su ekstremni primjeri koji zahtjevaju neki poseban, ozbiljan pristup. ne dešava se to svaki dan. iako, laura, vjeruj mi, na prvi pogled, a gotovo svi tinejđeri, a i ovi malo mlađi,, još ako su u grupi, izgledaju kao razularena horda
ali, mi svi moramo biti svjesni da u prosjeku - dijete do godine dana odgajaju roditelji, dijete do sedam godina je dnevno šest sati s nama, a osam sati u vrtiću, kad gledamo tjedno - to znači da je 33% tjedna u vrtiću, 42% tjedna spava, a 25% tjedna provodi s nama. kad krene u školu - tu su još i sportski i ostali klubovi, njihovo društvo...svi oni odgajaju našu djecu.
institucije jednostavno ne mogu, NE SMIJU, bježati od uloge koja im stoji i u samom nazivu, a to je ODGOJ.
Da, izgledati kao razularena horda je šaranje po zidu za tinejđere. Pa koliko god mater ozbiljno odgajala, dijete šara i 5. put, a za koji dan će ponovo. Dok jednog dana ne nauči i prestane.
Vezane ruke - treba učiti od onih koji znaju i mogu s djecom. Ima ih među prosvjetarima dovoljno.
ali zato imamo problem sa udaranjem, hoće udariti, ogrebati, počupati kad joj nije po volji, kad ju peru neke frustracije jer ne može dobiti ono što i kako si je zamislila, na tome još radimo, ima pomaka, ali joj se još zalomi
e da i još joj nikad nisam rekla nešto samo da je na brzaka skinem, tipa idemo sad napravit ono, pa ću ti onda dati ovo, pa joj nakon što to napravimo što sam obečala ipak nedam jer si mislim ma zaboravilo dijete. iako nekad ne traži sama dam joj to što sam joj obečala jer vjerujem da nije ona ništa zaboravila
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
