Prebio mu sina zbog jakne od 300 kn...

[jennifer_gentle]

sad ispada da smo mi koje djeca ne slušaju i koriste kazne u lošim brakovima, na lošim poslovima i u emocionalnom disbalansu.
pa možda i jesam, tko će ga znati. dali ste mi misliti.

nije poanta u tome da se zidovi mogu oprati. pa mogu, imam i ja perive boje.
niti je poanta u tome da dijete smije gurati prste u utičnice zato što imaju zaštitu.
ne smije i ne dozvoljavam.

a bojice su samo banalan primjer šire slike. ko shvaća, taj shvaća.

neki kažu-pa shvatit će. pa je li odgoj-pusti vodu neka teče...?
ili, kad poraste kašće mu se samo?


i opet smo došli na to-sve je ok, a to se događa nekom drugom (valjda ovim nezainteresiranima u parku koji ne čitaju juula)

[moia]

ne ispada tako i to nije bila poanta. okolnosti su različite, prag osjetljivosti i odraslog čovjeka i djeteta su različiti, puno je faktora koji djeluju na nečiji život i oblikuju ga, i nitko nije rekao sve j to OK - pusti vodu da teče.

[Joe]

jen, misterij mi je kako si ovaj topik počela shvaćati osobno. ti imaš malo dijete koje iskušava granice, potpuno je normalno da ga ti u tome nadzireš. što se tiče šaranja po zidovima, ni ja ga nisam dopuštala (ali sam se nekako raznježila kad sam na zidu iza kauča vidjela posve lagano olovkom nacrtane curice, to je moja tada dvogodišnjakinja crtala po zidu makar je znala da ne smije )

užasavam se odgoja bez ikakvih ograničenja, i izbjegavam roditelje koji ga provode, i njihovu napornu i razmaženu djecu.

ali ipak mislim da ovi ekstremni slučajevi dolaze iz malo gorih prilika, i da su to ili zlostavljana ili zanemarivana djeca. koja taj agresivni pristup donose iz vlastitog doma.

[jennifer_gentle]

Nisam ga uopće shvatila osobno, ako se referiraš na moje referiranje na moiin komentar o emotivnom disbalansu ()

Vrlo sam ozbiljna i necinična (mislim, možda stvarno u tom grmu leži zec), a možda se malo ipak i šalim (možda je trebao ići neki smajlić).

[jennifer_gentle]

(ali sam se nekako raznježila kad sam na zidu iza kauča vidjela posve lagano olovkom nacrtane curice, to je moja tada dvogodišnjakinja crtala po zidu makar je znala da ne smije )

pa i ja bih se raznježila. ali ne bih to pokazala :babaroga:

sad stvarno ispada da sam ja neka mama babaroga, a zapravo sam vrlo daleko od toga, ali želim postati babarogastija.

[cvijeta73]

moji su svi zidovi išarani, al ni ja to ne dopuštam, majke mi

[leonisa]

Ja se zaista ne sjećam da sam u svojim srednjoškolskim danima imala bilo kakav strah od vršnjaka dok sam se sama noću vraćala iz Jabuke. Današnji klinci imaju. Ipak to nešto znači.

ja jesam
sjecam se koliko puta sam bjezala, a "horde" su za nama trcale. pocetak devedesetih kad su se poceli zatvarati klubovi pa je odredjenoj subkulturi bilo dosadno.
sjecam se sakrivenih lanaca u komandosicama. sjecam se kako smo prijateljica i ja trcale preko pola centra bjezeci od 15 "frajera".
ko sto sam rekla, u kvartovskim fajtovima bilo je "casti", nisu se cipelarili po podu. kad je netko pao, bilo je gotovo. cure su bile svetinje, iz kojeg god da su kvarta. odjednom su cure bile "materijal za ubiti dosadnu noc".
par godina kasnije, sjecam se kako je tip iz ekipe na sred trga dobio noz.
pojavili su se skinsi.
vise nije bilo ni u parku sigurno.

dal da to pripisem ratu ili necem drugom, ne znam. al znam da se u nekom trenutku mog odrastanja to promijenilo. nestalo je "casti". prije se fajtalo iz nekog razloga. onda se pocelo iz dosade.

to je jedina razlika koju ja uvidjam u usporedbi nekoc i sada.

ja se skroz slažem s joe.

još nešto, ne mogu, ali stvarno ne mogu podnijeti ovo - vezane su nam ruke, naročito kad dolazi od prosvjetara. laura, sikapika, ništa osobno.
ok, nek i postoje ekstremni primjeri djece kojoj je teško pomoć, koja su nepopravljiva, koja će iscipelariti učiteljicu na hodniku škole. to su ekstremni primjeri koji zahtjevaju neki poseban, ozbiljan pristup. ne dešava se to svaki dan. iako, laura, vjeruj mi, na prvi pogled, a gotovo svi tinejđeri, a i ovi malo mlađi,, još ako su u grupi, izgledaju kao razularena horda

ali, mi svi moramo biti svjesni da u prosjeku - dijete do godine dana odgajaju roditelji, dijete do sedam godina je dnevno šest sati s nama, a osam sati u vrtiću, kad gledamo tjedno - to znači da je 33% tjedna u vrtiću, 42% tjedna spava, a 25% tjedna provodi s nama. kad krene u školu - tu su još i sportski i ostali klubovi, njihovo društvo...svi oni odgajaju našu djecu.

institucije jednostavno ne mogu, NE SMIJU, bježati od uloge koja im stoji i u samom nazivu, a to je ODGOJ.

potpis cvijeto!

[leonisa]

sad ispada da smo mi koje djeca ne slušaju i koriste kazne u lošim brakovima, na lošim poslovima i u emocionalnom disbalansu.
pa možda i jesam, tko će ga znati. dali ste mi misliti.

nije poanta u tome da se zidovi mogu oprati. pa mogu, imam i ja perive boje.
niti je poanta u tome da dijete smije gurati prste u utičnice zato što imaju zaštitu.
ne smije i ne dozvoljavam.

a bojice su samo banalan primjer šire slike. ko shvaća, taj shvaća.

neki kažu-pa shvatit će. pa je li odgoj-pusti vodu neka teče...?
ili, kad poraste kašće mu se samo?


i opet smo došli na to-sve je ok, a to se događa nekom drugom (valjda ovim nezainteresiranima u parku koji ne čitaju juula)

obozavam i kad se s "drugom stranom" slozim

granica MORA biti.

[Zdenka2]

danas MM došao iz škole i kaže kako su pričali u zbornici o moralu i o tome ima li uopće smisla djecu učiti tome da budu dobri i empatični kada su je većina loša, kada većinu odgajaju da se trpaju, gledaju samo na sebe, laktare...
u prvi mah sam čak htjela prešutjeti sve to jer sam pomislila, pa da, možda je i u pravu,
ali ne, mislim da nam je dužnost učiti djecu moralnim vrijednostima zbog njihovog vlastitog duševnog mira, pa po cijenu neshvaćanja, izrugivanja
no ono će mirno zaspati svaku noć svog života, a onoga koji nekome čini zlo savjest će sustići kad tad

Ovo me baš pogodilo - tu se otvara nova Pandorina kutija, tj. kako će netko odgajati dijete u moralnim vrijednostima, ako ih sam nema, ako dobro izjednačava s korišću za sebe i svoje, ako je sam nepošteni laktaš.

Ako problem postoji, jednakim intenzitetom, otkad je svijeta i vijeka,
Znaci neovisno o stilovima odgoja, vanjskim okolnostima itd., to bi znacilo da je problem, buduci da je nepromjenjiva konstanta, naprosto inherentan ljudskoj prirodi, i kao takav prakticki nerjesiv.

Agresivnost jest inherentna ljudskoj prirodi, bez toga ne bismo preživjeli. Biološki je to tako, ali ne i povijesno, jer se svaka kultura s tom biološkom činjenicom nosi na drugačiji način. Također, egzistencijalne, društvene, političke i duhovne okolnosti doprinose jačim ili slabijim manifestacijama te prirođene agresivnosti.

ali sam, poput sika pike, primijetila tu neku odgojnu tendenciju da se djeci popušta u njihovim hirovima
(kupi mi igračku, neću to jesti, pusti me da se izmotavam 15 minuta dok se oblačim, pusti me da upadam drugima u riječ,
piši mi ispričnicu za školu kad ne naučim, čitaj lektiru za mene itd)

i to je lakši put, ali ne znači da je ispravan. sigurno je lakše kad dođeš umoran s posla i onda te još dijete počne zajebavati dati mu jednostavno što hoće i imati pola sata mira. često padam(o) u tu zamku, ali to ne znači da je to ispravno.

ne mislim da će takvo ponašanje nužno proizvesti nasilnike, ali vjerujem da dijete treba naše vodstvo da bi izraslo u zrelu, empatičnu osobu

Slažem se s ovim - djeca moraju u skladu sa svojom dobi nositi svoje odgovornosti i velika je pogreška da im roditelji rješavaju sve probleme.

i još jedna ateistička misao: u komunizmu, u kojem sam ja odrasla, samo su rijetki bili veliki vjernici. danas, kad malo tko nije vjernik katolik, trebalo bi biti puno manje zla i devijacija, zar ne? :ironija:

Upravo je suprotno, tada su crkve bile punije (znam jer sam bila tamo).

[la_mama]

također, ne vjerujem da su prosvjeti 100% vezane ruke.
u srednjoj (elektrotehnička) školi gdje sam predavala bila sam razrednik vrlo problematičnom razredu,
gdje je policija s đacima imala daleko više posla negoli škola.
pa se opet moglo s njima raditi bez nekih većih problema (ali ni očekivanja) u nastavi.

ostali razredi su bili li-la - neki su surađivali više, neki manje.
ali ono što sam primijetila je da generalno stav đonom po đaku najmanje pomaže.

imala sam đaka koji su me nasred razreda poslali u p.m, do onih što su, iz ljutine, bacali stolove u zrak ili se penjali po prozorima -
sve su to situacije koje se mogu realno dogoditi, ali gdje nastavnik ne smije zaboraviti da je on taj koji je
odgovoran da smiri situaciju i da ju dovede u red. a ima načina.

i stvarno neki (ok, ne svi) od tih, na prvi pogled problematičnih đaka, uspjeli su se "dovesti u red" opet razgovorom,
dodatnim aktivnostima i zadacima, strpljenjem, i na kraju, uzajamnim povjerenjem. i kada takve đake uspijete
zainteresirati za svoj predmet, i postići to da drugima pomažu savladati gradivo - e pa nema veće nagrade

[leonisa]

zelim jos nesto dopisati o ovom jennifer VS joe VS moia i saranju po zidu.

moia je napisala da ima perive boje pa joj ne smeta saranja. jennifer je napisala da ima i ona ali da ne dopusta.
nije stvar u perivim bojama, stvar je u tome da moia dopusta saranje (dopustila bi da ima bilo kakve boje ili je bas zato sto dopusta, izabrala perive boje zidova) i da jennifer ne dopusta (kakve god boje imala, perive ili ne) i to su njihove osobne granice. kakve ko zidove ima je totalno nebitno, zapravo.

svatko shvaca da su posarani zidovi samo primjer i da oni ne stvaraju male vandale, ne?

[Zdenka2]

Bravo la mama, to je konkretan odgovor na pitanje o kažnjavanju. Odustajanje od kažnjavanja ne znači dizanje ruku od djece, naprotiv. Kazne, pogotovo ove školske, samo ih guraju dublje u otpor i odgađaju početak rješavanja problema.

Ubojite navike, kritiziranje, okrivljavanje, žaljenje, prigovaranje, prijetnja, kažnjavanje i potkupljivanje doista ubijaju svaki odnos, a kad ih primjenjujemo u odgoju djece njihov razvoj usmjeravamo u neželjenom smjeru. U svakom odnosu, a pogotovo u onom s djecom te navike treba zamijeniti skrbnima, to jest podržavanjem, ohrabrivanjem, slušanjem, prihvaćanjem, vjerovanjem, uvažavanjem i usklađivanjem.

Čitala sam nedavno knjigu "Kako odgajati volju", Fernanda Corominasa, u kojoj je riječ o pozitivnoj motivaciji i vlastitom primjeru kao najjačim sredstvima u odgoju djeteta. U knjizi se koriste istraživanja podizanja motivacije kod zaposlenika u različitim firmama, što se može postići samo na pozitivan način. Sa žaljenjem sam pomislila kako društvo nalazi rješenja za pozitivno motiviranje kad se radi o povećanju produktivnosti, tj. profita, a puno je slabije s rješenjima kad se radi o odgoju djece, što bi nam trebalo biti na prvome mjestu i to ne samo u odgoju vlastite djece nego u odnosu prema svoj djeci i mladeži.

[Sanja]

ja jesam
sjecam se koliko puta sam bjezala, a "horde" su za nama trcale. pocetak devedesetih kad su se poceli zatvarati klubovi pa je odredjenoj subkulturi bilo dosadno.
sjecam se sakrivenih lanaca u komandosicama. sjecam se kako smo prijateljica i ja trcale preko pola centra bjezeci od 15 "frajera".
ko sto sam rekla, u kvartovskim fajtovima bilo je "casti", nisu se cipelarili po podu. kad je netko pao, bilo je gotovo. cure su bile svetinje, iz kojeg god da su kvarta. odjednom su cure bile "materijal za ubiti dosadnu noc".
par godina kasnije, sjecam se kako je tip iz ekipe na sred trga dobio noz.
pojavili su se skinsi.
vise nije bilo ni u parku sigurno.

dal da to pripisem ratu ili necem drugom, ne znam. al znam da se u nekom trenutku mog odrastanja to promijenilo. nestalo je "casti". prije se fajtalo iz nekog razloga. onda se pocelo iz dosade.

to je jedina razlika koju ja uvidjam u usporedbi nekoc i sada.

Leonisa, ne želim implicirati da pretjeruješ, vjerujem da si sve to doživjela, ali ostala sam s upitnikom iznad glave - jesi li živjela u Bronxu?

Moj noćni život u Zg (a bio je intenzivan, toliko da mi je neugodno definirati intenzitet ) između 1988. (otprilike tada smo se kao generacija počeli sami vraćati kući, prije toga bi nas vozili roditelji) pa sve do 1997., kad sam se preselila u inozemstvo bio je posve ugodan i nikad, ali zaista nikad mi se nije dogodilo ništa od ovog što opisuješ. Zagreb iz mojih sjećanja je ugodan, siguran grad, čak i u vrijeme rata i zamračenja (da, tulumarilo se i tada). Naravno da je uvijek bilo sitnih sukoba između pripadnika pojedinih subkultura, ali ne sjećam se ničeg dramatičnog.

Sad sam potražila tvoj post s jedne od prethodnih stranica, kad sam ga prije dan-dva prvi put pročitala ostala sam ...

i prije se radilo svasta (kod nas su se dizale wc skoljke u zrak, krali se imenici, bacali se stolci i razbijali stekeri kad bi se "pop*lo" na profesora...) a bilo je i trudnoca u osnovnoj, huligana koji su fizicki prijetili i napadali profesore...

Ja sam vjerojatno išla u štreberske škole ( ), u mojoj srednjoj je najveći nestašluk bio kad su dvije cure iz mog razreda natukle toliko neopravdanih da je cijelom razredu bio zabranjen maturalac (o tome sam pisala) i dva dečka iz jednog od paralelnih razreda koji su na svom maturalcu izveli određenu psinu radi koje je moralo intervenirati tadašnje veleposlanstvo... I to su bile dvije "velike" stvari o kojima se pričalo još generacijama. Bacanje stolaca i razbijanje štekera, trudnoće u osnovnjaku... Nema šanse!

[cvijeta73]

sanja, jesi dijete centra il npr novog zagreba?

[moia]

zelim jos nesto dopisati o ovom jennifer VS joe VS moia i saranju po zidu.

moia je napisala da ima perive boje pa joj ne smeta saranja. jennifer je napisala da ima i ona ali da ne dopusta.
nije stvar u perivim bojama, stvar je u tome da moia dopusta saranje (dopustila bi da ima bilo kakve boje ili je bas zato sto dopusta, izabrala perive boje zidova) i da jennifer ne dopusta (kakve god boje imala, perive ili ne) i to su njihove osobne granice. kakve ko zidove ima je totalno nebitno, zapravo.

svatko shvaca da su posarani zidovi samo primjer i da oni ne stvaraju male vandale, ne?

trenutno mi zidovi još nisu pošarani, a ako i budu lako će se očistiti jer nam je farba ona plastificirana i glatka pa se lako obriše, sve ide sa nje. ali ne bi svejedno da mi šara po zidovima i ne dozvljavam to.

poslušala od prve nije, sad su joj 2 g., odnosno je ona poslušala na prvu, ali kao i tvoje pokušala je ponovno, nakon par puta što sam je udaljila, dala papir u ruke i odvela do stola objašnjavajući da se crta za stolom ne pozidu odustala je i sad kad želi crtati sama izvlači plastični stolnjak kojim prekrivamo stol i pokriva ga. da li je to to, ne znam, vjerojatno u nekoj narednoj fazi će probati ponovno, a možda i ne.

čitanje sa razumjevanjem te baš izgleda i ne ide

[Sanja]

sanja, jesi dijete centra il npr novog zagreba?

Dijete jednog od "boljih" kvartova. Ali klubovi su nam svima bili zajednički, noževa na Trgu bana Jelačića se ne sjećam. Sjećam se sendviča u Pingvinu u tri ujutro i bureka u Mesničkoj oko pet... Bez ikakvog, i najmanjeg straha.

[Joe]

čitanje sa razumjevanjem te baš izgleda i ne ide

whatever happened to "nisi me dobro shvatila"?

ova razina komunikacije je baš ružna i nepotrebna. a poanta leonisinog posta je baš pogođena.

[Sanja]

sanja, jesi dijete centra il npr novog zagreba?

Da dodam... Ribnjak mi je nešto poput "kućnog parka", u njemu sam (što u klubu, što u parku) provela noći i noći... E, sad se više ne bih usudila sjesti u dva ujutro na klupicu.

[leonisa]

sanja, ovo je bila osnovna skola

jap, na zalost nisam zivjela u bronxu i najgore od svega je bilo kad mi je frendica dosla u goste na vikend, iz malog mjesta, koja je sanjala o famoznoj jabuci. i onda smo pri izlasku, da bi dosli doma, morali skrenut lijevo i prek tudjih vrtova i sadnica salata doci dole do ilice i tramvajske u frankopanskoj. bila je u soku.

istina, osobno sam sprintala "samo" cetri puta. al da me bilo strah i da sam prestala ici pjeske i koristila bus s britanca, kao i vecina, je.

moguce da je stvar u godinama (ja sam tek 92 dobila samostalni izlazak i povratak) pa si se kretala u drugim krugovima devedesetih. no nikad necu zaboraviti kada smo izasli van, ko "odrasli", i kada je frendicin decko izmlacen u tramvaju. jer je imao marte. pricala sam tada svom decku (danas mom muzu) kako ne mogu vjerovati da je covjek na magisteriju i da ga neki balavci pretuku u tramvaju dok se vozi preko savskog mosta.

[leonisa]

whatever happened to "nisi me dobro shvatila"?

ova razina komunikacije je baš ružna i nepotrebna. a poanta leonisinog posta je baš pogođena.

hvala.
moia mislim da me ti nisi dobro shvatila :politicki korektna:

[Sanja]

Leonisa, i ja sam devedesetih nosila marte, nisam baš toliko stara (iako mi dijete broji sijede ).

[leonisa]

Leonisa, i ja sam devedesetih nosila marte, nisam baš toliko stara (iako mi dijete broji sijede ).

ma lol
htjedoh reci da tih 4-5 godina zna radit razliku (ono, 88 sam ja jos bila u osnovnjaku i igrala granicara i krala kukuruze po slobostini ) jer i ja sam "na drugaciji" nacin izlazila u 1. srednje i kasnije s 25.
a marte sam uvijek imala

[jennifer_gentle]

ja sam '88 šarala po zidovima

[Cubana]

Ja i danas imam marte

[Sanja]

ma lol
htjedoh reci da tih 4-5 godina zna radit razliku (ono, 88 sam ja jos bila u osnovnjaku i igrala granicara i krala kukuruze po slobostini ) jer i ja sam "na drugaciji" nacin izlazila u 1. srednje i kasnije s 25.
a marte sam uvijek imala

Ma, kužim što si htjela reći ali vidim da je na topicu postalo napeto, pa, rekoh, da malo opustim atmosferu.

Je, izlazilo se vjerojatno drugačije, ali lokacije su bile iste ili slične, noćni sati također i fakat se ne sjećam nikakve nelagode zbog noćnog pješačenja. Znam da mi je uvijek bila tlaka penjati se uz svoj brijeg, ali to je to, lijenost , a ne strah.

[Sanja]

Ja i danas imam marte

Klasične ili neki od onih lijepih modela za "odrasle"?

Moje posljednje su se raspale prije dosta godina i nikako da kupim nove, a baš ih volim i sad postoji stvarno velik izbor.

Kad sam bila trudna s Fionom, slinila sam nad dječjim martama u onom njihovom ogromnom dućanu na Covent Gardenu. Ajme, zaključat će nas.

[moia]

whatever happened to "nisi me dobro shvatila"?

ova razina komunikacije je baš ružna i nepotrebna. a poanta leonisinog posta je baš pogođena.

ne shvaćam ni dalje, ako napišem da ne dozvoljavam, a netko mi veli da sam upravo napisla da dopuštam, sorry, ali kakav je onda to nivo komunikacije?

[Joe]

leonisa komunicira dekoncentrirano, a ti nadrkano.

njeno nije namjerno, tovje jest.

a ja se petljam i idem oftopik.

[moia]

Joe niti sam nadrkana, a još manje namjerno provociram nešto. ako napišem da nešto ne dozvoljavam, i dalje mi nije jasno po kojem to kriteriju i stupnju dekoncetriranosti najednom može ispasti da dozvoljavam, ali ok nije toliko niti bitno, a i off je..

[leonisa]

oprosti, umjesto moie moze pisat marica, ok?

Sanja, ja jos uvijek imam svoje s maturalne vecere. kad sam bila trudna s L. kupila sam si cizme, jos ih nosam
a ko klinka sam u londonu kupila ljubicaste, brusena koza, ali broj premale jer su samo te imali, a ja se zaljubila. pa sam malo patila. danas su mi negdje kod staraca i cuvam ih za L.
nadam se da ih nisu bacili prilikom cistke :eek:

[pikula]

samo da potpišem zdenku2

[moia]

aha tako si mislila, ok sad kužim

[cvijeta73]

Da dodam... Ribnjak mi je nešto poput "kućnog parka", u njemu sam (što u klubu, što u parku) provela noći i noći... E, sad se više ne bih usudila sjesti u dva ujutro na klupicu.

e, to ti je zato što si, kako da to na fino kažem, stara
skupa sa mnom i bez obzira na marte.
hebaj ga.
sjeti se svoje mame u to doba, i dal bi se ona tada usudila provoditi noći i noći na ribnjaku, njoj se to tada činilo prilično opasno. ko mojoj mami palach, npr. sa svim čudima koje tamo vrebaju

[pikula]

i bile su u pravu

[leonisa]

e to je to cvijeto, sto sam negdje napisala, prije smo gledali ocima "generacije" i to sve drugacije dozivljavali.
meni je, sjecam se, cak bilo i cool sve to, onako, malo...

mislim Sanja, jel bi bila mirna da tvoje dijete zivi "tvoju mladost-ludost". ja prva ne bi

[moia]

Sa žaljenjem sam pomislila kako društvo nalazi rješenja za pozitivno motiviranje kad se radi o povećanju produktivnosti, tj. profita, a puno je slabije s rješenjima kad se radi o odgoju djece, što bi nam trebalo biti na prvome mjestu i to ne samo u odgoju vlastite djece nego u odnosu prema svoj djeci i mladeži.

njemačka je tu dobar primjer. istina izdvajaju novčano generalno po djetetu puno, od kindergelda do besplatnog zdravstvenog, ali pozitivno motiviranje ostaje prije svega na roditeljima, institucije i društvo kao cijelina zakazuju, stalno se vode debate oko toga, stalno se analiziraju i preispituju razlozi povečanog kriminaliteta među mladeži, opijanja koja počinju u sve ranijoj dobi, loši rezultati pisa testova itd..ali ništa se još konkretno nije niti poduzelo niti riješilo, dobro tu se sad stvar dobrano razlikuje i od savezne države do savezne države svaka je jedinica za sebe i samostalno odlučuje o svemu oko školovanja, organizacije, funkcioniranja, brige o mladeži općenito, također postoje velike razlike od malih gradića, mjesta i velikih gradova, u metropoloma je izbor daleko širi kao i mogućnosti, ali briga oko djece kao društva puno lošija... ali kad se radi o tome kako ostvariti i povečati profit od ideje pa do realizacije nekako to brže ide svejedno mali gradić ili metropola. poduzetnog duha tu ne nedostaje.

[moia]

i da dodam znači nije u novcima problem, na tom društvenom nivou

[leonisa]

neki dan sam bila na stranicama nase buduce osnovne skole i kliknula na "aktivnosti".
ostala sam sokirana kada sam vidjela koliko se aktivnosti nudi. vannastavne. koje vode profesori.

sjecam se da smo mi imali zbor i neku sportsku na tjelesnom.

postojali su i mali matematicari i fizicari no to je bilo za "napredne".

danas se djeci nudi puno vise aktivnosti, mice ih se s ulice, a opet ispada da ni to nije dovoljno.
s druge strane, djeca koja rade probleme su onakva djeca koja bi probleme radila i prije 20-30 godina s minimumom vannnastavnih aktivnosti jer na njih ne bi isli.
mi koji smo s kljucicem oko vrata (i to prije osnovne skole), odrasli na kvartovskim ulicama (samo sto u ono i danasnje vrijeme to ima totalno drugacije znacenje) takvi smo kakvi smo i bez aktivnosti. stoga mi se cini da su danasnje aktivnosti u skoli zapravo sigurnosna zona "neproblematicne" djece i da ona stite djecu, a da su "problematicna" djeca opet prepustena sami sebi. i ulici.

[Cubana]

Klasične ili neki od onih lijepih modela za "odrasle"?

Moje posljednje su se raspale prije dosta godina i nikako da kupim nove, a baš ih volim i sad postoji stvarno velik izbor.

Kad sam bila trudna s Fionom, slinila sam nad dječjim martama u onom njihovom ogromnom dućanu na Covent Gardenu. Ajme, zaključat će nas.

Ovakve: http://3.bp.blogspot.com/-NPAA3RI1cj4/TtoeUQOAQ0I/AAAAAAAABZU/w_WNUkbI_CU/s400/dr_marten_mary_jane_sandal2.jpg

Kupila sam ih na zadnjoj godini faksa, nažuljale me i spremila sam ih u podrum. Mama ih je prošlo proljeće našla i pitala me što će s njima.
I od onda ih nosim
Skupe su mi sada, a vjerojatno bih kupila neki "u boji" model. I to čizme, naravno

[Angie75]

Prije mjesec dana je u njemačkom Focusu bila obrađivana upravo tema o tome zašto mladi toliko piju. Članak je bio fenomenalan, i pisalo se i o mladima koji su u pijanom stanju nekog pretukli i završili na sudu ili u popravnom domu ili u zatvoru, i o njihovim žrtvama, pretresli su sve moguće aspekte, ali meni se nekako najviše urezalo mišljenje jednog psihologa, koji je rekao da u zapadnim civilizacijama fali taj nekakav "obred" prelaska iz djetinjstva u zrelo doba. Kod naroda koji takve obrede imaju (a mi ih, ironično, smatramo divljacima ili primitivnim plemenima) nema tog nasilja ni pijančevanja. Naši se mladi svim sredstvima, a onda je tu najdostupniji i najprivlačniji upravo alkohol, bore da nekako dokažu da su odrasli i da se odvajaju od djetinjstva i prelaze u zrelost. I onda alkohol učini što već učini, i mnogi moraju s posljedicama živjeti ostatak života, bez obzira s koje se strane priče našli.

[blackberry]

čitam...pratim...baš ste svašta pametnoga napisale...

po meni to mladenačko "ludilo" u teen godinama je sasvim normalno i dio je svakog odrastanja, i da ga nema mislim da bi se zabrinula. to je jednostavno takvo doba koje svaki pojedinac mora proći i koristan je kao takav. odrastanje i situacije o kojima leonisa govori ni meni nisu strani...dapače, nagledala sam se i bila sudionikom svakakvih scena, pa se ponekad začudim kako je netko prošao mimo toga...

nego...razmišljala sam o toj količini bijesa i potrebe da se iživi u tim godinama... i kuda god krenula uvijek se sve vrati na to da je upravo proporcionalan situaciji u vlastitom domu.
ja sam upoznala dvije krajnosti...jedna je ta koja ode u totalno destruktivno ponašanje prema drugima, a druga je koja ode u totalno destruktivno ponašanje prema sebi.
sve ostalo po meni je zlatna sredina, i "normalna" kao takva....
e sad...
kako ne otići u te krajnosti....jer, uvijek ćeš naći društvo koje će to ponašanje podržati...
male sredine su po meni još i gore...tu tik tak ode sve u kupus, kad je generacija u pitanju...
znam...iz vlastitih cipela...

sad...neki zaključci do kojih smo mi...kao ekipa došli...su ti...da su najbolje prošli, iako su zabrazdili oni koji su pred sobom imali određen životni cilj...i bome dovoljno samopouzdanja...samosvijesti...ono jednostavno, ljubavi prema samom sebi....to ih/nas je nekako na kraju izvuklo...
redom su to sve osobe kojima u obitelji nešto nije štimalo...nekom više nekom manje...
al i tu se može povuć paralela...
tko god je doživio agresiju u obitelji ta se agresija manifestirala u jednom od ta dva oblika...ili prema sebi ili prema drugima...

danas...kako je mislim joe rekla...je teško pronaći cilj i motivaciju za ičim jer živimo u takvom ozračju....
meni je više dosadno slušati nešto tipa...kako ti možeš biti tako sretna i optimistična kad je sve u banani...
al što da se radi... ja volim život i to jako. nemam ih par za živit, imam samo jedan. to je meni više nego dovoljan razlog da iskoristim sve što mi isti pruža.
ali, primjećujem da većina ljudi više uopće ne živi, već životari, preživljava...
u tom ozračju teško mogu odrastati zdrava djeca...

i sve je više tog potisnutog bijesa i meni uopće nije čudno da sve više ljudi puca po šavovima...pogotovo djeca u tim godinama, uz svu navalu hormona...
kako kanalizirati taj bijes...ne znam...teško...

ono što mene najviše plaši je upravo ta agresija samo agresije radi...nije da opravdavam neku drugu...nego mi se ova čini teško riješivom...gotovo nikako...
mlaćenje nekoga do krajnjih granica zboga jakne....boje kože...spola...ne znam...po meni je to sve poprimilo vrlo zabrinjavajuće razmjere...kojih se sama plašim...

gledam svoje malo mjesto...i mlade danas...
mi smo bili svakavi...i bilo je svega...i alkohola, i droge....i tuča...i krađa...svega....
al bilo je i gitara....fešti uz more...pjesme....srdela na roštilju...jeftinog bambusa...
danas toga nema....
mladi se okupljaju na cesti....i to je novo doba....
kaže mm da mi se to čini jer je uvijek tako...uvijek starija generacija priča kako je njoj bilo bolje....
ali, mislim da nije tako...
danas se mladi ne znaju zabaviti sa par desetaka kuna....možda i ne mogu...ne znam...
mislim da niti ne žele, jer im je to glupo...
ono što mene boli jest činjenica da ....kako mi se čini... nestaje onog duha....bezbrižnog....jer ga je materijalizam popapao...

[blackberry]

Prije mjesec dana je u njemačkom Focusu bila obrađivana upravo tema o tome zašto mladi toliko piju. Članak je bio fenomenalan, i pisalo se i o mladima koji su u pijanom stanju nekog pretukli i završili na sudu ili u popravnom domu ili u zatvoru, i o njihovim žrtvama, pretresli su sve moguće aspekte, ali meni se nekako najviše urezalo mišljenje jednog psihologa, koji je rekao da u zapadnim civilizacijama fali taj nekakav "obred" prelaska iz djetinjstva u zrelo doba. Kod naroda koji takve obrede imaju (a mi ih, ironično, smatramo divljacima ili primitivnim plemenima) nema tog nasilja ni pijančevanja. Naši se mladi svim sredstvima, a onda je tu najdostupniji i najprivlačniji upravo alkohol, bore da nekako dokažu da su odrasli i da se odvajaju od djetinjstva i prelaze u zrelost. I onda alkohol učini što već učini, i mnogi moraju s posljedicama živjeti ostatak života, bez obzira s koje se strane priče našli.

mislim da mladi ne piju da bi dokazali da su odrasli. mislim da piju jer je to jedan od oblika kanaliziranja siline osjećaja s kojima se nose, odnosno ne znaju se nositi. a alkohol je lako dostupan pa je najčešća opcija.
i mislim da nije problem u piću samom, jer nije isto kako i zašto netko pije. da li netko pije da se razveseli, taj neće popit hektolitre...ili pije da ubije i one moždane stanice koje mu govore da nešto nije u redu i da mu sve bude ravno...

ali, zaista mislim da danas nema više zajednice koja brine....mislim da smo danas svi pojedinci koji se moraju nositi sami sa sobom...a to u toj dobi ne može nikako biti lako...

sva ta devijantna ponašanja meni izgledaju kao vapaju upomoć....
al kako pomoć...
strpat neko nasilno dijete u popravni dom....meni ne izgleda kao rješenje....a da se pritom s tim djetetom ne poduzima ništa...

mi smo nedavno kao Udruga surađuvali sa jednim popravnim domom....i divna to djeca mogu biti...ukoliko se pronađe način na koji će ih se motivirati...i iskopati ono nešto duboko zakopano u njima samima....
a to je težak posao...

[Sanja]

e, to ti je zato što si, kako da to na fino kažem, stara
skupa sa mnom i bez obzira na marte.
hebaj ga.
sjeti se svoje mame u to doba, i dal bi se ona tada usudila provoditi noći i noći na ribnjaku, njoj se to tada činilo prilično opasno. ko mojoj mami palach, npr. sa svim čudima koje tamo vrebaju

Puj, puj, puj , naravno da nisam stara! Što ti uopće pada na pamet?

Vidi... Naravno da majke uvijek vide opasnost za svoju djecu, ali ajmo objektivno... Mene je u mojoj mladosti x puta na ulici (noću) zaustavio punker, skinhead, navijač, neki klošar... i tražio cigaretu. Ja bih lijepo rekla da nemam (jer nisam pušila), oni bi lijepo zahvalili (ili ne bi) i svatko bi otišao svojim putem. Nikad mi u takvoj situaciji nije palo na pamet da bih se trebala bojati. Danas zbog cigareta, odnosno zbog odgovora "nemam", mladi završavaju u bolnicama. U tom istom Ribnjaku je prije nekog vremena ubijen srednjoškolac.

mislim Sanja, jel bi bila mirna da tvoje dijete zivi "tvoju mladost-ludost". ja prva ne bi

Blackberry je baš lijepo napisala, mladost-ludost je normalna, više bih se zabrinula da je nema. A naravno da u tom periodu neću biti mirna, kakvu god da formu ta mladost-ludost bude imala.

neki dan sam bila na stranicama nase buduce osnovne skole i kliknula na "aktivnosti".
ostala sam sokirana kada sam vidjela koliko se aktivnosti nudi. vannastavne. koje vode profesori.

sjecam se da smo mi imali zbor i neku sportsku na tjelesnom.

postojali su i mali matematicari i fizicari no to je bilo za "napredne".

danas se djeci nudi puno vise aktivnosti, mice ih se s ulice, a opet ispada da ni to nije dovoljno.

Mi smo u školi imali nevjerojatne količine aktivnosti, većina djece je išla i na izvanškolske, pa smo još uvijek imali vremena i za ulicu. Iz sadašnje perspektive, čini mi se da smo cijele dane provodili na ulici (iako objektivno nismo). Rolali smo se, vozili biciklima, išli jedni drugima, igrali badminton i gumi-gumi (ok, ovo dvoje u mlađim godinama).

Nije bit maknuti djecu s ulice, ulica nije loša sama po sebi, nego je bit usaditi djeci osjećaj za prihvaljivo i neprihvatljivo.

Ovakve: http://3.bp.blogspot.com/-NPAA3RI1cj4/TtoeUQOAQ0I/AAAAAAAABZU/w_WNUkbI_CU/s400/dr_marten_mary_jane_sandal2.jpg

Kupila sam ih na zadnjoj godini faksa, nažuljale me i spremila sam ih u podrum. Mama ih je prošlo proljeće našla i pitala me što će s njima.
I od onda ih nosim
Skupe su mi sada, a vjerojatno bih kupila neki "u boji" model. I to čizme, naravno

Prekrasne su ti.

I meni su sad preskupe, stalno ih gledam, pa si kažem "drugi put".

[marta]

Prije mjesec dana je u njemačkom Focusu bila obrađivana upravo tema o tome zašto mladi toliko piju. Članak je bio fenomenalan, i pisalo se i o mladima koji su u pijanom stanju nekog pretukli i završili na sudu ili u popravnom domu ili u zatvoru, i o njihovim žrtvama, pretresli su sve moguće aspekte, ali meni se nekako najviše urezalo mišljenje jednog psihologa, koji je rekao da u zapadnim civilizacijama fali taj nekakav "obred" prelaska iz djetinjstva u zrelo doba. Kod naroda koji takve obrede imaju (a mi ih, ironično, smatramo divljacima ili primitivnim plemenima) nema tog nasilja ni pijančevanja. Naši se mladi svim sredstvima, a onda je tu najdostupniji i najprivlačniji upravo alkohol, bore da nekako dokažu da su odrasli i da se odvajaju od djetinjstva i prelaze u zrelost. I onda alkohol učini što već učini, i mnogi moraju s posljedicama živjeti ostatak života, bez obzira s koje se strane priče našli.

Ima nesto u tome, medjutim, vecina inicijacija u "primirtivnim drustvima" jer nesto iz cega se ne vrate bas svi. Kad pisem ne vrate, mislim doslovno, umru na inicijaciji. Nesto kao porod. Vecina prodje bez ikakvih problema, ali postoji onaj mali postotak zena koje porodjaj nece prezivjeti. Zato su te inicijacije uspješne. I usput prakticki neizvedive za nas.

[leonisa]

sanja slazem se. no danasnja ulica i ulica prije 20-30 godina nisu isto.

danas se ne usudim dijete pustit u maskare da zvoni od vrata do vrata, a mi smo skupljali stari papir, za crveni kriz, prodavali svoje crteze (gad se toga sjetim )
i Blackberry je napisala odlican post. mi tada nismo imali niti trosili lovu. znali smo biti vani bez i jednog dinara. u srednjoj smo znali izaci u park samo s gitarom, kad se nije imalo. danas se to, cinimi se ne zna. a tulumi na plazi <3
i svi smo imali cure i decke. bez ijedne HRDIN
i naravno da zelim da mi dijete prozivi mladost ludost no ne bi bas htjela livin on the edge gdje se svako malo mozes poskliznut i shebat si buducnost. iskreno se divim kako sam uspjela neshebat

[Jurana]

ali ipak mislim da ovi ekstremni slučajevi dolaze iz malo gorih prilika, i da su to ili zlostavljana ili zanemarivana djeca. koja taj agresivni pristup donose iz vlastitog doma.

Ovako i ja mislim, ali ima jedan primjer koji mi je dao misliti.
U Šibeniku postoji "maloljetnička banda", dosta već spominjana u lokalnim medijima. Skoro sve njene članove ja poznajem jer su išli u školu u kojoj radim. Djeca su iz starog centra grada, geta. Većina njih su ili djeca prepuštena ulici, kojima je dom mjesto za prespavati i (ponekad) jesti, a neki su i zlostavljani.
Međutim, među njima su i braća koju se ne uklapaju u ove kalupe. Oni su željena i dugo čekana djeca s brižnim roditeljima (naravno, sve je ovo slika izvana, ali otac koji u školi plače zbog sinovih izostanaka i ostalih prijestupa ostavlja dojam brižnosti). Oni koji obitelj poznaju, kažu da se djeci sve puštalo i udovoljavalo, dakle radilo bi se o permisivnom odgoju. I, eto, oni jednako kao i zanemarena djeca, ako ne i gore, siju teror gradom i periodično završavaju u domu/domovima.
Dakle, mene brine: Ni primjer čestitih roditelja ni sva njihova ljubav nije bila dovoljna da i oni ispadnu moralno ispravni, već suprotno, izgubljeni, nesretni, nasilni mladi ljudi.

[marta]

Leonisa, ja sam isla u Jabuku kad i ti, i majkemimile nemam pojam o cemu ti pišeš. Jedina situacija u kojoj sam se malo prepala je bila negdje 93/94 kad u onom parku na Jabukovcu iz grmlja ispao neki klinac panker kad smo mi planirali sjesti u sjenicu s cugom i rekao da je bolje da nestanemo jer je njih murja namlatila. Al i taj put sam se splašila njega, a ne nekoga tko bi nas proganjao.
A jedini neugodnjak sa skinsima se dogodio kad je jedan proganjao neko vrijeme moju frandicu jer je bio zaljubljen u nju.

[leonisa]

marta, nije bilo ekipe iz saloona kad se saloon zatvorio?

skinsi i tomislavac? iako sam tad vec bila na faksu. ili ga upisivala :misli:
previse detalja, jos ce me prepoznat ono malo ljudi koji do sada nisu

[marta]

marta, nije bilo ekipe iz saloona kad se saloon zatvorio?

skinsi i tomislavac? iako sam tad vec bila na faksu. ili ga upisivala :misli:
previse detalja, jos ce me prepoznat ono malo ljudi koji do sada nisu

uopce se ne sjecam tih iz saloona, znaci s njima problema nije bilo. zapravo, nisam nikad ni sa kim imala problema. nama je dosadjivala jedino policija. neuspjesno.

[marta]

valjda smo se kretale u razlicitim krugovima iako smo isle na isto mjesto. ja recimo nikad nisam otisla iz jabuke na bus. masu puta sam isla sama samcata, u neko potpuno nedoba.