I ja isto trotočkam da označim da sam još nešto razmišljala, a nisam posve dovršila misao riječima. Onda sam se malo pogubila pa nastavila. I onda su tu te točkice. I ja se sad suzdržavam
 |
|||
|
|
|||
I ja isto trotočkam da označim da sam još nešto razmišljala, a nisam posve dovršila misao riječima. Onda sam se malo pogubila pa nastavila. I onda su tu te točkice. I ja se sad suzdržavam
i ja (sad bi tritockala) dovraga i bestraga.
kad idu tockice u rl bi isla ona faca koja pomno razmislja, gleda u daljinu, dize obrve i krivi usne
a mene nerviraju jednostavne, kratke rečenice. u njima ne nazirem niti jedan sentiment.
ali ih ne preskačem...baš zbog tog mog subjektivnog dojma ih pročitam dva puta.
ja sam vizualan tip...štoš...bolje da pišem točkice, nego aaaaa...mmmmm....
a vi me preskačite...što da radim...
moram previše razmišljati da ih ne lupam, onda zaboravim što bi htjela reći..
to mi dođe kao tik
volim i takve. kratke i odresite. zapravo su mi recenice nepredvidive ko vremenska prognoza i ovise o zvijezdama u tom trenu.
citam sve. i kobase i snackove. ocu reci nije do kobasa vec do onog tko ih pravi.
aaaa sad vidim da ima još trotočkalica...mam mi je lakše
Ccc, Cvijeta, što ti je danas, sve bi nas postarala?cvijeta73 prvotno napisa
Oprostite Isvetica i Blackberry, ali odvaljujem.
Inače, Blackberry, meni tvoje trotočke nimalo ne smetaju, dapače, baš lijepo dočaravaju tijek tvojih misli.
Što se rada tiče, mislim da je korisno da klinci skuže koliko je potrebno raditi da se zaradi određena svota. Neke moje frendice su kao srednjoškolke preko ljeta prodavale sladolede na Ledo škrinjama, ja sam pak od četvrtog srednje nadalje davala instrukcije iz engleskog i njemačkog.
Nije to bio nikakav izrabljivački rad.
Često naiđem na teze da se djeca koju roditelji uporno pokušavaju "trajno držati" sretnima u djetinjstvu kasnije suočavaju s depresijom.nećemo od djeteta stvoriti neradnika i nasilnika ako nastojimo da budu sretni
Ja sve na pola čitam pa i ovu temu. Ne prozivam autoricu citata, već mi je zapelo za oko pa me baš zanima mišljenje vas koje nešto više pratite struku.
Čak ni Juuls ne misli da bismo djecu trebali držati sretnima.
mozda ako ih "drzis" sretnima. no ako su zaista sretni i zadovolj(e)ni u djetinjstvu ta teza pada u vodu.
pod sretni i zadovolj(e)ni mislim na potrebe, ne zelje.
i cinimi se da se ta teza odnosi na zadovoljenje zelja, a ne potreba, pa nije ni cudo s cime se suocavaju kasnije.
meni ta teza nikako ne stoji...jer, možeš ti kao roditelj nešto pokušati držati i održavati, al nema boljeg skenera...rengena...ili štogod..od djeteta..
ono što nije iskreno..teško može biti kvalitetno...
u biti, ne znam na što misliš...da dijete nikad ne plače...da dobije što god zaželi? jel to merilo sreće?
pa kreneš jedna igračka...druga peta...sto autića, a on plače za onim sto i jednim...pa i taj kupiš...
nije li očigledno da ne plače za autićima...i da je neminovno da ga kad tad strefi depresija...
ja nastojim da su mi djeca sretna. al ta djeca su sretna kad je obitelj sretna. ne glumimo sreću.
i ne štedim ih ničeg što mislim da mogu shvatiti.
evo na...leonisa je to tako fino sročila...kratko i jasno, bez sto trotočki
Ja sam i sama sretna. Već time što postojim.
Usrećuje me cvijet, leptir, kolač, sunce, djeca, (muž malo manje
Bit života je sreća.
Kako bih prevladala ono tužno što mi se dogodilo u životu, da nisam takva.
I ne može se nekog "držati sretnim". Sretan ili jesi ili nisi. Lažna je sreća i zadovoljstvo koja se stvara kupovanjem.
I sasvim je druga percepcija svega nakon što doživiš gubitak. Naročito percepcija odgoja djeteta. Kad znaš da ništa nije sigurno i dano da traje duže od tebe.
Ljubav sve može popraviti. I dijete koje je skrenulo s puta. Znam, nećete se složiti, ali ja tome vjerujem.
o, itekako se nekoga može držati sretnim
pa sada je po cijelom svijetu gotovo trend zadovoljavanje "projekta" - sretno dijete
to je svima cilj, životna zadaća
"samo da bude sretno"
zamijenite "sretno" sa "zasticeno" npr.
mnogi roditelji cine svasta kako bi djeci olaksali...sve
mnoga djeca im nisu na tome zahvalna kad sve to moraju sama
nazad na Ifigenijin primjer mladih delikvenata. nije losa ideja zajednice koja pazi na svoju djecu, no imam puno ali... osnovno je pitanje zelis li da oni (uvjetno receno) odu unistavati negdje gdje ih ne vidis, ili im zelis "pomoci"?
Mislim da sa srećom treba biti oprezan. Dijete se treba naučiti nositi sa svim osjećajima. Kada je tužan treba otugovati. kada se djeca naljute pustiti ih da budu ljuti neka se ohlade i onda o svemu porazgovarati, jer ako im cijelo vrijeme pokušavamo olakšati samo da budu sretni kasnije to može biti samo na njihovu štetu. Život nije samo sreća. Trebamo ih naučiti da život treba poštivati, da svatko od nas zaslužuje slobodu. Kada čitate ili slušate ovisnike njihov odgovor zašto su krenuli i počeli s konzumiranjem različitih sredstava je upravo ta sreća jer nisu znali kako drugačije. Ljutnju je najlakše izbaciti iz sebe agresijom prema drugima, ali to nije način i sredstvo kojim se dolazi do cilja. Danas se svi ljutimo na druge jer je uvijek kriv netko drugi, a ne ti sam. Najteže je počistiti ispred svog praga, a najlakše je pametovati i osuđivati druge. Malo radimo na sebi jer smo se izgubili u vremenu u kojem živimo, a onda se to sve odražava i na našim najmanjima.
Istina, ali zaboravili smo obaveze, a te obaveze su zaboravljenje u svim segmentima života. Dijete ima prava, ali ima i obaveze, a tako je sa svima nama. Imamo svoja prava, ali imamo i obaveze, a one su potpuno zanemarene u svim segmentima života zato više nema ni poštovanja ni zahvalnosti - jer ti to moraš, to je moje pravo.
S ovim mišljenjima se slažem u potpunosti. Slažem se i s postovima VGmame.
Nije stvar u tome da svi ne bismo htjeli biti sretni i da nam djeca budu sretna. (Iako dijelim sve sumnje u obvezu neprekidne sreće koje je filozofski izrazio Pascal Bruckner i koja stvara depresivni svijet.) Ali, zbog želje da usreće dijete roditelji često propuštaju odgajati. Nedavno sam čitala u novinama priču jedne žene čiji sin sada ima 16-17 godina, depresivan je, stalno ljut i nekomunikabilan. Sad na stranu kako bi se u tim okolnostima moglo pomoći tom djetetu, mene su potresle riječi te žene da je sinu pružala čarobno djetinjstvo tj. da "ga je usrećivala, a ne odgajala". Drugim riječima, u ranom djetinjstvu dijete se nije učilo nositi se s frustracijama, živjelo je "u bumbaku" i kao neka vrsta ekstenzije majke. Majka ga je okruživala toplinom i ljubavlju, ali ga je previše štitila od života i nije ga osamostaljivala. Sada kada se od tog djeteta očekuje samostalnost, ono se ne snalazi.
Posljednje uređivanje od Zdenka2 : 09.03.2012. at 11:03
i ja se slažem sa Brucknerom
ne stignem se ukljuciti vise, samo da dodam da se slazem s ovim gore postovima.
inace i o tome pise u knjigama od michaela winterhoffa. takode o majkama/ocevima (ocevi su debeloj manjini) koje djecu dozivljavaju kao vlastitu ekstenziju.
zasto se njegove knjige razumjevaju kao povratak batini i tiranskim roditeljima , ne razumijem.
jos samo da dodam djeca sigurno ne mogu biti "bolja", nego sto je samo drustvo, odnosno odrasli. a odrasli smo mi.
mislila sam samo zazeleniti sebi temu, da slučajno ne propustim još koji biser kao ovaj sa točkicama
ali kad sam već tu,
danima mi bode oči ovih 300 kn iz naslova,
ono, zar postoji granica kad je prihvatljivo nekog prebiti? 1300? 2300?
u biti, par kuna i jeftini mobitel se često spominje i kod Luke Ritza,
meni je to nekako skroz promašen kut gledanja
nisam čitala sve, pa ako ste već obradile, zanemarite
A tko to tako shvaća?
Sad se one koji misle da djecu ne treba kažnjavati shvaća kao super-permisivne koji sve dopuštaju i ne odgajaju,
a ove koji misle da ponekad treba tiranskim batinašima.
Valjda je lakše razgovarati kad pojednostavimo "tuđu" stranu.
Wow, čak smo silno različiti u definiciji sreće!
U RL nikad ne bih čula ovoliko raznolikih mišljenja, jer se jednostavno ne družim s ljudima koji imaju toliko drugačije nazore o životu od mene.
Ali, da je zanimljivo saznati, jest.
i meni je to fascinantno...mada me nije iznenadilo...iako mi je ponekad neshvatljivo.
neshvatljivo u smislu...kako je meni sreća kad mi dijete nešto napravi samo, a nekoj drugoj mami je sreća kad kaže..pusti, ja ću.
pa kad je pitaš a zašto je to toliko veseli...ona odgovori...pa tko će ako neće mama.
po toj definiciji ja sam totalna nemajka.
ono o čemu ja razmišljam je balans između neodgovornosti i pretjerane odgovornosti...i kako ne pogriješiti previše...a uvijek ćeš pogriješiti
uglavnom, ako nečeg želim dijete poštediti onda je to samo pretjerana odgovornost...i to ja nazivam bezbrižnim djetinjstvom.
ja sam to shvatila kao način da se naglasi apsurd.mislila sam samo zazeleniti sebi temu, da slučajno ne propustim još koji biser kao ovaj sa točkicama
ali kad sam već tu,
danima mi bode oči ovih 300 kn iz naslova,
ono, zar postoji granica kad je prihvatljivo nekog prebiti? 1300? 2300?
u biti, par kuna i jeftini mobitel se često spominje i kod Luke Ritza,
meni je to nekako skroz promašen kut gledanja
nisam čitala sve, pa ako ste već obradile, zanemarite
i meni nije bitna cifra...kad god se veže cifra uz određen nemio događaj meni je ona tu samo da mi naglasi apsurd.
jer, na kraju, mi smo samo ljudi i takav kut gledanja je svojstven samo čovjeku
Ja živim u svijetu gdje bi valjda kadi čovjek kaže nešto lijepo, ali jasno, klinci trebali u sebi upalit tu neku lampicu. Pa se popravit. Doć k sebi, ako ne odmah, a ono kroz par godina... ali ako ih se pušta i odmah nahuška policija, mislim si da onda i nemaju lijepu sliku ljudskog društva, susjedstva, zajednice...
Ne znam, cure, čini mi se da su sterije generacije imale nekakve ispušne ventile (ili je to samo kod nas na selu). Npr. čovjek opitura vrata od korte u zeleno, a ekipa dođe preko noći i opitura u crveno. Ili izvade barku čovjeku iz mora, privežu je za ulazna vrata na prikuću i napune (njegovim) narančinima. Ili moj favorit, opituraju magarca u zebru, posade na nj harmonikaša i opiće skupljat bakšiš u hotel. Zamislite face gostima kad se u liftu sretnu s veselom zebrom
Ne znam, cure, čini mi se da su sterije generacije imale nekakve ispušne ventile (ili je to samo kod nas na selu). Npr. čovjek opitura vrata od korte u zeleno, a ekipa dođe preko noći i opitura u crveno. Ili izvade barku čovjeku iz mora, privežu je za ulazna vrata na prikuću i napune (njegovim) narančinima. Ili moj favorit, opituraju magarca u zebru, posade na nj harmonikaša i opiće skupljat bakšiš u hotel. Zamislite face gostima kad se u liftu sretnu s veselom zebrom
e kad si to spomenula...
kod nas je do unatrag 10,15 godina bila tradicija - majnica. u noći prije 1.maja bi se radile svakakve spačke...svašta bi se "posudilo" i nosilo na placu...portun, barka..ma sve što je bilo pokretno...stari auto npr..
i onda bi se na 1.maj tražile stvari po placi... to mi je bilo super...i nitko se nije ljutio...svi bi se dobro nasmijali...
sada toga više nema...
Ifigenija, razumijem sto zelis reci. Pitam nesto drugo. Postoje razlozi zasto oni rade to sto rade. Koji mozda nisu rjesivi upozorenjem. A mozda jesu i mozda nisu drugim nacinima. Svi smo mi slozni oko ideje da mladima treba pomoci, no malo je primjera u kojima ljudi stvarno pomazu zabludjelim klincima.
Npr. ta grupica razbija kante za smece jer imaju nekih problema kod kuce. Njihova frustracija nece nestati ljubaznim upozorenjem. Sumnjam da ce roditelji biti odusevljeni ako im nadobudno dodes pomoci. Sto ces dalje napraviti?
Ovo nije moj neki test razmisljanja, niti nalazenje gresaka u necijem razmisljanju, vec ozbiljno pitanje. Imamo hrpu djece, sto s njima?
Hocu reci, izvesti nekoga na "pravi put" zahtijeva osobni angazman, i vrijeme.
Ne vidim zašto profesor zaslužuje više poštovanja od čistačice
i da, nerviraju me te bapske "prije je bilo bolje jer su nas lemali"-priče-nije bilo bolje, bilo je isto i gore.
Ja sam počela ovaj topic ogorčena pričom iz Jutarnjeg. Pa se onda diskutiralo o svemu, Cvijeta poentirala kako više ne znamo što mi rješavamo... a ja sam putem ukontala kako je problem (jesam pametna u tri čoška) u tome što nema sela da odgaja djecu. Ne vjerujem da će neka sačekuša na ove lokalne mangupe biti neko instant-rješenje (ne razbijaju kante, kod nas rade nešto profinjenije i potencijalno opasnije i vrlo zbunjujuće...). Nego više mi se složila neka slika da je za uspjeh jednog društva potrebno puno regulacijskih mehanizama. Ideš, pa jedan zid složi mama, jedan tata, jedan škola, jedan susjed, jedan vjerska institucija ili neka udruga, jedan baka, jedan kuma, i eto ti čovjeka koji je skonto gdje se može, a gdje ne. Nema, mislim, nekog finog načina da čovjek razabere dobro od zlog osim niza mikro-sudara i reakcija okoline. Što više okoline reagira i pokazuje dokle se ide, dokle ne, vjerujem da se tim mladima više lampica pali.
Al ravnodušnost, relativizam, nedostatak autoriteta... i klinci jednostavno nemaju zrcalo, ne vidi ih se, ne reagira se na njih i ovi samo mogu zaključiti da nisu nikome bitni, da nije bitno kako se ponašaju,a ja mislim da gore od toga jedva da može bit.
Daklem, idemo mi fino prigovarat i iščuđavat i psovat za omladinom kao svake prave tetke i to je to.
x
ja mislim da nema nikakve mistike - ljudi su uvijek bili svakakavi, i djeca i odrasli, i dobri i loši, i nasilni i miroljubivi, jedino što je različito je to da je društvo otuđeno, da ne postoji kao cjelina čime su nestale autokorektivne karakteristike društva (koje nisu uvijek bile hankydory ali kako je bez njih evo upravo gledamo), i da su djeca, starci, bolesni praktički segregirani u institucije, da je proces inicijacije u društvo odraslih postao pitanje pristupa "zabavi za odrasle" i statusnih simbola. Ako hoćemo mijenjati svijet moramo mijenjati sebe, ako hoćemo odgojiti djecu, moramo odgojiti sebe i onda biti prisutni u svijetu u kojem naša djeca žive. Dok našu djecu odgajaju ovlašteni posrednici, a roditelji se odriču odgovornosti za djecu prepuštajući odgovornost nekom nedefiniranom javnoprivatnom partnerstvu u ovako segmentiranom društvu djeca i mladi su izgubljeni u procjepima između škole, aktivnosti, javnog prostora, zabave i obaveza unutar vršnjačkog geta.
To, pikula! I Ifi.
Biti prisutan, iako ne treba uvijek fizički biti tu, glavno da djeca znaju da smo u mislima s njima i da se mogu obratiti uvijek i za sve.
Predosjećam da pikula nije mislila na takvu prisutnost.
Je, mislim da je ta bezličnost problem. I onda sva ta sila zakona i propisa koja kao hoće da se bude dobar, pa da se ne povrijedi , i hoće da se afirmira neke pozitivne vrijednosti kao da se zaštiti od nasilnih impulsa pojedinih ljudi, a na koncu uzurpira onaj zdravi autoritet i roditelju, i nastavniku, i susjedu i svima, pa živimo u bezličnom slijeganju ramenima i zvanju policije čim neko dijete zabrazdi u djetelinu.
Mladost - ludost i nekako mislim da nema tu puno cile-mile. Il susjed može dreknut, il ne može.
Samo čekam kad će krenuti na zaposlene majke-kućanice.
tako nastaju predrasude - ne čitaš, nego čekaš ono što si zamislila da će netko napisati.
ne radi se o kućanicama, nego o tranzicijskim zemljama, ali čemu objašnjavati što ja mislim kad oni koji znaju sve znaju unaprijed
Nisam to nikad povezivala s tranzicijskim zemljama.
Pa najpoznatiji primjeri vrsnjackog nasilja su iz amerike.
Slobodno pojasni,nisam te bas shvatila.
tamo je to samo najviše medijski i stručno (uvjetno rečeno jer se radi o pojedinačnim inicijativama a ne ozbiljnim programima) popraćeno. Zemlje istočnog bloka su provele vrlo radikalne promjene u društvima koje nikad nisu do kraja dokumentirane jer se sve radilo dekretima koji nisu smjeli biti propitivani, preseljenja, raseljavanja, nacionalizacije, denacionalizacije, pa i namjernalomljenje obiteljske strukture (od neuspjelih staljinovih pokušaja da djecu podigne od rođenja kao vlasništvo države u institucijama do radnih akcija i žena radnica udarnica i uvođenja javne skrbi za dijete kao jedinu opciju ( kod nas, Bogu hvala, od godinu dana, nakon šezdestih, prije toga je porodiljni bio 6 tjedana). Sve to je provođeno u masovnim razmjerima prvi put u povijesti, ali u trenutku sloma takav centralizirani sustavi se ne može nositi sa udarima potrošačkog liberalnokapitalističkog društva koje je djecu također odvojilo iz obitelji, ali mnogo kasnije, u razlilčitim oblicima i različitim udjelima skrbi za djecu- tek se u školskoj dobi potpuno institucionalizira skrb o djeci, ali dalje se uključenost roditelja i zajednice barem formalno potiče. Što želim reći, na zapdu se događaju loši trendovi u odgoju, ali se o tome govori, istražuje se, prati , a u tranzicijskim zemljama ti trendovi uljeću u pukotine razlomljenog sustava koji je imao takđer svoje velike mane (što dalje od utjecaja kube i sssr, manje), naravno i neke prednosti (recimo stopa procijepljenosti, prevencija nekih bolesti, neka ženska prava barem na papiru...), ali one su gotovo izbrisane raspadom tih centraliziranih sustava. Znači ne govoirm o tome da žene ostanu doma i budu neke patrole za sigurnost, nego da skrb o djeci, starima, bolesnima, mora biti inkluzivna, jer se na tome testira, ali i jača zajednica
Posljednje uređivanje od pikula : 10.03.2012. at 10:08
potpisujem Ifi, Pikulu, Seni, a nekako razmišljam i kao Storma. Jer žene moje, stvarno, što napraviti?
Eto, Cvijeta je shvaitla kako ja mislim da su profesorima svezane ruke.
Onda sam ja napisala kobasičetinu koju nitko nije pročitao, izgleda, ali dobro.
Evo kratkog primjera. Priča mi MM kako će više poludjeti s klincima jer: nekoliko štrebera kada se piše test iz fizike ne dođe na pisanje testa nego pokupe pitanja pa pišu ispravak. Jedan mali već treću godinu to radi. Mama mu svaki puta opravda taj sat jer on kao ima problema s probavom, što god, uvijek kad se piše fizika, jel... (evo i trotočke kojoj sam i sama sklona).
Ja ga pitam što ne pozove mamu i ne ode skupa s klincem i njom kod pedagogice i psihologice jer očito mama kreten i sin majmun imaju problema. A njemu dobrici to bed napraviti. Već je pričao i s razrednicom i pedagogicom, one ne mogu (ne žele) ništa jer mama opravda. Mama je zakon. Mama želi da je dijete sretno, jel?
Onda mu kažem da jednostavno te klince izvede na ploču i neka ih pita. A onda on kaže, neće stići obraditi gradivo (perfekcionist je po tome) na što sam ja popi... i rekla mu da na uštrb gradiva odvoji jedan sat za pitanje takvih bezobraznika i onda neka kaže ostalima da sami nauče to što su imali taj sat jer nije mogao obraditi budući da je morao ispitivait ove koji nisu htjeli/mogli... doći na test. Pa će ih idući puta i oni sami pritisnuti. Valjda.
Inače, pišu ipsravak dva tjedna nakon testa, a ovaj mali iz priče mu se usudio reći kaok tada imaju test iz povijesti.
Kako biste vi to riješile? Ja bi vjerojatno ispalila na mozak, napravila raspašoj i nakon dva dana dobila otkaz.
Posljednje uređivanje od SikaPika : 12.03.2012. at 16:22
Sika, mi na isprvcima nismo imali ista pitanja. Nego neka druga, random, pa ti je bilo isto kad si pisao. Da je bilo tako, da su pitanja ista, mi bismo svi pisali ispravak. Ja prva. Što ne bih, reci ti meni.
]Sika, prije tri milijarde godina, kad sam ja išla u srednju, ispravci su imali drugačija pitanja. Faktički praktički ni mama ni tata ni nitko te nije mogao izbaviti od činjenice da te bilo koje pitanje može istrefiti na testu, na ispravku ili usmeno. Jer objektivno, klincima mozak nije posložen kako treba u toj dobi, i meni je totalno jasno da će oni u svom strahu, lijenosti i ludosti uzet pitanja i pisat test kad je veća šansa da se prođe. Nek nastavnik mijenja pitanja, pa će mama bit nemoćna pravdala, ne pravdala. Nema milosti.
Ispravak! Prvu poruku sam napisala i shvatila da zvučim kao pijani bbb. Onda sam ispravila, a zapravo napisala novu. Jel može netko brisati onu prvu? Hvala!
potpis na ifigeniju, mijenjala bih pitanja na tom ispravku, obavezno.
fizika je barem zahvalno područje gdje se može naći dovoljno zadataka da se obuhvati poznavanje gradiva.
koliko se sjećam, u srednjoj školi (mioc) smo znali imati nekoliko testova isti dan. šta se to u današnjim srednjim školama više ne prakticira ?
la _mama, sad je to drugačije:
Termini testova su na internetu, na stranici gimnazije.
Tjedno smije biti 3 (tri) testa.
Dnevno smije biti dva ispitivanja ili test + jedno ispitivanje po učeniku.
Mi smo danas imali roditeljski baš vezano za nasilje u školi i među djecom.
Učiteljica je super sve pripremila i lijepo smo se napričali, i na kraju nam je pročitala jedan citat od jedne naše poznate psiholiginje i kaže" Normalan odgoj djeteta znači učiti ga uljudnom ponašanju, sav djeca koje roditelji od malena odgajaju s uvažavanjem i uljudnošću nisu nasilnici..." Mislim da u tome ima jako puno istine. Što vi mislite?
SikaPika, neka tvoj muž drugi put promijeni zadatke na ispravku ili neka ga usmeno ispita (pa to je 10-ak minuta, ionako ih treba usmeno ispitivati tijekom školske godine). Time će sigurno neugodno iznenaditi to dijete i njegovu majku. Također bih na mjestu tvoga muža pozvala majku na razgovor i pokušala joj objasniti da sinu ne čini ništa dobro podupirući njegovo izbjegavanje redovne pisane provjere. A što se tiče opravdavanja sati, majka sinu čini medvjeđu uslugu. Sin sigurno u životu neće uspjeti izbjeći sve neugodne situacije i majka ga neće moći uvijek zaštititi od loših rezultata. Mora se naučiti boriti za sebe i svoj uspjeh u svim uvjetima.
S druge pak strane, razumijem njezine postupke. Teško se danas upisati u željenu srednju školu pod navalom "super"odlikaša iza čijih odličnih ocjena ne stoji i odlično znanje. Vjerojatno iz toga razloga su izradili strategiju kako doći do što boljih ocjena (a to je najlakše ako dijete zna što će ga se pitati). Na klincima je danas preveliki teret da budu odlični, jedino se ta ocjena smatra uspjehom. Vrlo dobre i dobre ocjene roditelji, a i djeca često shvaćaju kao neuspjeh.
zloćko, slažem se s tobom. Ali često i odrasle treba učiti kako se s uvažavanjem i uljudnošću obraćati drugima. Zaključili već jesmo da nasilnici najčešće dolaze iz obitelji gdje nešto gadno ne štima, gdje trepće crveno svjetlo na uzbunu, na hitnu promjenu međuobiteljskih odnosa.
nije mi namjera bila naglasiti neku opcu bespomocnost vec pojasniti da su nam ruke poprilicno vezane kad se radi o tudoj djeci. ja sam bila "dobro" dijete u "losem" drustvu i vidim obje strane - nemoc onih koji zele pomoci, cesto ignoriranje onih bi nesto mogli pomoci a i nema garancije da ce trud uroditi plodom.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom