mama courage prvotno napisa
s obzirom na iskren kućni vjerski odgoj, molitve, vjeronauk u vrtiću i školi, pretpostavljam vjerska druženja s drugim vjernicima, duhovne obnove, prvu pričest, krizmu, vjeronauk u župi, odlazak na mise, slušanje propovijedi, odlazak na ispovijed, po statistici ogromnom broju vjernika u ovoj državi - zastrašujuće je koliko malo povjerenja polažeš u djecu koja su odgajana od tebe, kao vjernice.
ne zaniječem da djeca/mladi znaju biti povodljivi i da im je bitan društveni status među njihovim vršnjacima, mene čudi to ogromno roditeljsko nepovjerenje (barem ono koje isčitavam iz tvojih postova), koje postoji eto očigledno unatoč silnom življenju u duhu vjere, silnoj proklamiranoj apstinenciji, pa i božjoj ljubavi.
čudi me i ta konstrukcija da mladi koji sami odlučuju neće izabrati ispravno, pa im zato treba netko odozgo da ih nadgleda tj. ne treba ih uopće stavljati pred izbore? zar se uspjeh (roditeljskog) odgoja ne ogleda baš u tome da kao savjesni ljudi samostalno donose (ispravne) odluke, pa makar s datim konzekvencama? dokle će ta djeca imati (nadnaravnog) tutora?