Evo bez obzira na ovu moju trudnocu sad i sreci,ali i strahu koji osjecam,uvijek se vracam ovim postovima jer koliko god zivot ide naprijed i otvara nove sarene lepeze pred nama,uvijek postoji sjena koja nas vraca na taj dan kad smo izgubile svoje andjele.Tako ce biti dok sam ziva i tako je to valjda zato sto smo majke.Mogu samo potvrditi da je istinita ona recenica da svaka majka voli svu svoju djecu jednako i ovu sto su oko nas i ovu na nebu.Bezbroj puta sam se pitala kakav bi nam zivot bio da je moja djevojcica s nama ovdje i sa svojom bracom...sigurno veseliji,ali eto...stisnula sam zube...krenula na jos jedan put koji traje 9mj i koji mi nitko ne moze zagarantirati kako ce zavrsiti.Jednostavno zelja je tolika da uopce ne zelim razmisljati kako sam prezivjela proslogodisnji gubitak.Samo nam ostaje da stisnemo zube,ostanemo hrabre do kraja jer drugi nacin ne postoji.