14. 11. 2011. - najsretniji i najzamagljeniji dan u mom životu.

[Gabrielle]

Drage Rode, veliki pozdrav.

Upravo sam se pridružila forumu, pa kako bolje započeti druženje nego s početkom, sa danom kada je stigao Onaj zbog kojeg sam ovdje.

Sama trudnoća je prolazila relativno uredno, naime uspjela sam se udebljati 30 kilograma. Nije bilo šećera, visokog tlaka, ničeg, osim činjenice da se sve lijepilo za mene. A da budem poštena - nije da sam gladovala. Termin je bio 3.11., šetala sam svaki dan, nastojala biti što aktivnija, na ljeto smo svaki dan išli na kupanje... Dva dana prije moga termina javio mi se moj otac, čovjek koji me se nije sjetio 21 godinu. Što vam je sudbina... Mama mu je rekla da sam trudna i da sam se udala, te je od tada zvao svaki dan da pita kako sam. Kada mi taj šok nije izazvao trudove - slutila sam kako će priča završiti... Stigao je i termin - ništa. Od tada svaki dan na ctg kod svoga ginekologa, a vikendom u Opću bolnicu Zadar. Prvu nedjelju sam ležala u predrađaoni na ctg-u, a u boksu par metara od mene je žena rađala blizance u 20. tjednu trudnoće (otprilike, ne mogu se točno sjetiti, ali znam da je bilo užasno rano). Slušala sam je kako vrišti i preznojavala se. Ginekolog koji je bio kraj mene i razgovarao sa svojom kolegicom je mrtav hladan rekao da djeca ne bi preživjela ni da se u Americi rađaju. To me šokiralo, cijeli dan sam preplakala s tom ženom u mislima. Dani su prolazili, trudova nigdje na vidiku. 11.11. sam otišla na ctg kod svojega ginekologa, tada me i pregledao, rekao da beba ima 4800 i da je vrijeme da idem u bolnicu na carski rez. Tako je barem meni rekao, no na uputnici je napisao da trebam biti u bolnici pod nadzorom. Spremila sam se i otišla u bolnicu, suprug je bio sa mnom, prošli smo tečaj tako da može biti prisutan porodu. Tamo su me pregledali, napravili amnioskopiju i odlučili me zadržati na patologiji. Pa ako krene samo od sebe, super, ako ne, ide se na carski u ponedjeljak.

U subotu ujutro su mi prvo stavili gel. Boljelo je prvih sat vremena, poslije toga nista. Pocela sam hodati po hodniku gore-dolje ne bih li pokrenula bar nekakve trudove i uspjelo je, imala sam blage trudove na 7 minuta nekih sat vremena. Čim bih sjela ili legla - ništa. Bar ja ništa nisam osjećala. Prošla je nedjelja, nikakvog značajnog pomaka. Zadnjih dva tjedna sam bila otvorena prst, nakon gela smo stigli na 4 cm. Dobila sam uputu da u pon ne smijem doruckovati i da me nakon vizite spustaju u boks. Stigao je i taj dan. Tusirala sam se i plakala kao kisna godina, tuzna, razocarana, ljuta na sebe i na cijeli svijet jer nisam mogla roditi prirodno. Ako me je icega bilo strah, bilo me je strah dripa i carskog reza. A dobila sam oboje, i više od toga. Spustili su me u boks, klizma, brijanje, amnioskopija opet. Razgovori ugodni naroda slovinskog. KOmentari babica o intimnim frizurama i inim glupostima. Stavili su me u predrađaonu i prikopčali na ctg. Ja ih molim da šetam po hodniku, kažu ne može, sad ćete dobiti drip. Pošizila. I tako sam privezana na drip, sa meditacijskom muzikom na mp3 playeru u ušima ležala od devet ujutro. Jel me boli, pitaju me, ja odgovaram nije strašno, mogu prodisati bez problema. To ih je valjda zaškakljalo pa me prebacuju u boks i ide prokidanje vodenjaka. Puna patkica, pun krevet vode. To me šokiralo, moram priznati, koliko god sam videa i porođaja pogledala da se educiram. POčeli su bolniji trudovi, nakon nekoliko sati nisam više mogla i počela sam inzistirati na epiduralnoj. SMilovali su se, za divno čudo, i prikopcali su me. Stigao je i moj suprug, pa je bio sa mnom u boksu. Toliko je cjevčica virilo iz mene da je to bilo zaista strašno. Epi je ubrzo počela popuštati, rekli su mi da se okrenem na lijevi bok i da tako ležim da se beba "uglavi". Imala sam osjećaj da mi desno bedro gori, počela sam povraćati. Bilo je gorko, tresla sam se, groznica me uhvatila. Suprug mi je u trudovima masirao nogu pa mi je bilo malo lakše, ali nisam imala vremena odmoriti se između trudova, bili su brzi, nepravilni i imala sam osjećaj da će mi desni kuk izletiti van. Došao me pregledati onaj ginekolog s početka priče i rekao da to ide, polako ali sigurno, ali da ide, da sam na 6 cm. To je bilo u 9 navecer. Nakon 12 sati dripa. Nakon njega je za deset minuta došao drugi. mislim da je on bio glavni dr. u smjeni i on me pregledao. Reako je, ljudi, ovo nema više smisla, idemo na carski. Kada me on išao pregledati nisam mogla podići lijevu nogu, uopće nisam imala osjet u njoj, mislila sam da je to od dugog ležanja na njoj, jer sam sate provela na boku. Neki dan sam pročitala da to može biti od epiduralne anestezije. Prebacili su me u salu, i u 21.40 moj je "malac" došao na svijet. 5400 g i 57 cm. Nije ni čudo što sam imala osjećaj da će mi razbiti zdjelicu...

Nisam bila prisutna kada mi se dijete rodilo, nadrogirali su me u ta tri dana da je to nešto strašno, 9 mjeseci nisam ni lupocet popila kada me glava bolila nego sam se nalijevala vodom, i onda dođete u bolnicu i ide cijela farmaceutska industrija. Gel, drip, spasmex, normabel, epiduralna, opća anestezija... Žao mi je, strašno mi je žao što se nisam znala zauzeti za sebe i isforsirati prirodno, pa ako ide ide. Strašan je to osjećaj kad pri rađanju svojega djeteta ti nisi taj koji ima kontrolu i koji odlučuje, strašno je to kad te nitko ništa ne pita, kada si prisiljena ležati zavezana na onom odvarznom krevetu cijeli dan, strašno je kada strahuješ hoće li ti zbog svega toga dijete biti dobro... Pogriješila sam i što se epiduralne tiče, ali nisam mogla više izdržati... Nadam se da će s drugim djetetom bolje proći, da ću uspjeti roditi prirodno, bez ikakvih lijekova i da ću se uspjeti zauzeti za sebe i za svoje dijete.
Bogu hvala zdrav je, velik je i veseo! Svim mamama želim što ljepši i što prirodniji porod...!