Tko smo to mi?

[Nena-Jabuka]

Na toj temi sam i ja jednako rekla da se strategija za obitelj i bilo kakva pronatalitetna politika, koja ne ide kao izdvojeni satelit u svemiru, provodi usporedo s drugim mjerama, svim jednako bitnima - dostupnost vrtića, škole, krediti, stanovi, mogućnost zaposlenja, bolovanja za dijete, potpora za liječenje djece...sve jednkao bitno, kao i rodiljna naknada, kao i dopust.

Svaki jezičac na toj vagi u nekom je trenutku života nekome najbitniji i donosi prevagu.
Moj je financijski limit glede broja djece odavno probijen (na broju dva), stambeni nije jer imamo mjesta još dosta, psihološki također nije.
S prvim djetetom, dok mi je muž bio nezaposlen, ništa mi nije značilo da su mi dali roditeljski dopust i od 10 godina kad sam se ionako, zbog mizernog rodiljne naknade morala vratiti ranije na posao. Meni tada to nije značilo ništa.
No, nekome drugome jest.
Možda je u drugoj obitelji muž imao dobru plaću i toj je ženi značilo jako puno.
Pa i kao poticaj za drugo dijete.

Sada mi pak više ne znači toliko naknada,
naravno da bih htjela veću, ali više nije ključna za život jer muž dobro zarađuje, a kako već imam veći broj djece, upravo mi najviše znači baš ta mogućnost dopusta, ili skraćeno radno vrijeme jer mi se nekako, nekim čudomnagomilalo posla doma.

Nekome drugome od ključnog je značaja visina plaće, nekome vrtić, možda bi ga ponukala na treće dijete, ali ako ima psihološku granicu na dvoje djece, ili jedno, neće ga ponukati, ni to ni roditekska naknada.

No, hoće nekoga drugoga.

Upravo o tome govorimo. Mi nikad ne znamo što je kome u kojem životnom trenutu iznimno bitno i tu smo da mjerama olakšamo podizanje
djece, pa bilo ga jedno ili petoro, ne da otežamo stvari jedni drugima promatrajući ih samo iz svog kuta gledanja.