Već sam sada sigurna da ih neću razdvajati.

Učiteljica sam RN (1. -4. r.) i pratila sam razvoj blizanaca kroz 4 godine (brat i sestra) pa evo nekoliko situacija iz prakse.

Roditelji su im se razveli pa je maleni imao strah od odvajanja. Plakao je svaki dan za mamom, a ja mu nisam smjela nestati iz vidokruga. To nije kočilo seku da se bezbrižno igra s prijateljicama na velikom odmoru, ali čim bi čula plač bila je tu da ga "spasi".
Kada se išlo na izlet nisu hodali u koloni zajedno u paru već svatko sa svojim prijateljem, ali do kraja izleta su nekako ipak završili zajedno. To se promijenilo tek u 4. r.
Na početku 1. r. dječak se teško izražavao pa je svaki događaj koji bi počeo pričati nastavljala seka.
Onaj koji počne pričati svoj doživljaj mora ga i završiti bez obzira što će mu trebati više vremena.
Kontrolni su im često bili skoro u bod isti. Nije bilo zaboravljenih zadaća, mama je dolazila kod jedne učiteljice, nije joj se moglo dogoditi da su oba roditeljska u isto vrijeme, nisu mogli lagati (bar u prva 2 razreda, kasnije se dogovore), nastava im je počela i završila u isto vrijeme ...

Ima toga još...

Radim u školi s velikim brojem učenika i po razredima ima jako puno blizanaca, čak više jednojajčanih i svi idu u isti razred.

Sretno!