I ja sam prošli petak u crkvi razgovarala sa svojim anđelima. Osjetila sam hladan vjetar preko lijevog ramena, od ulaza u crkvu prema oltaru i pomislila na njih. Osjetila sam ih. Znala sam da su to oni. Gledala sam u plamen uskrsne svijeće kod oltara, koji je do tada jednolično gorio, bez ikakvog treperenja... i onda sam ih pozvala po imenu, jednog pa drugog... i pitala: jeste li tu? Plamen svijeće je započeo svoj ludi ples... Nije to bila misa, bilo je malo ljudi u crkvi, nije bilo kretanja ili strujanja zraka.... Jednostavno, to su bili oni! I nekoliko puta sam ih dozvala po imenu, svaki put je plamen zaplesao... rekla sam ih koliko ih volim, a suze su same curile niz lice... i nije me bilo briga jel' me tko gleda, jel' me smatraju ludom... moji anđeli su bili uz mene i ja sam bila sretna i tužna istovremeno... Znam da su tu, znam da znaju kako ih neizmjerno volim i kako mi fale... Rekla sam im da da ih puštam, neka idu dragom Bogu... To mi daje snage da idem dalje i slavim život!