Putovala sam auto-putem pa mi se malo presjecao razgovor novinara s ministrom unutarnjih poslova Rankom Ostojićem, u kojem su, uz ostalo, spomenuli i obvezu policijske istrage baš kod ovih slučajeva koji isplivaju u javnost nakon 30 i više godina pa sam shvatila (možda ne baš posve precizno) da tu policija nema što raditi jer se radi sad već o odraslim ljudima, 40- godišnjacima, koji su, iz ovih ili onih razloga, odlučili baš sad o tome nešto progovoriti.
Kad se to događa u sadašnjem trenutku, s nekm djetetom, policija i državno odvjetništvo postupaju odmah, po službenoj dužnosti, no, izgleda da protokom vremena nastaje zastara za postupanje, koje onda mora pokrenuti i voditi negdašanja žrtva, ako to želi.
Ograđujem se ako nisam dobro shvatila, nije ni ministar bio baš posve jasan, možda netko pravne struke zna bolje kako idu te obveze prijavljivanja nakon niza desetljeća.
Tipa, da je mene netko zostavljao kao curicu, a ja sad odlučim o tome pričati, pitanje je što želim - samo ukazati na problem, upozoriti druge ili da se pokrene postupak i sankcionira počinitelj. Ne znam tko po zakonu u toj proceduri što treba činiti.
No, evo i nešto "utješno". Ti su se slučajevi događali u okružju crkve,po zborovima, ispovijedaonicama, vjeronauku u crkvi, u neka malo "tradicionalnija" vremena, kad su još doktor, učitelj i svećenik bili "bog na selu", a i sami roditelji su djecu, glasno ili prešutno, učili da se njih mora bespogovorno slušati. Danas nije tako, većinom.
Kad isplivaju ti stari slučajevi, pomislim da je čak i bolje da je vjeronauk u školskim klupama, dalje od izravnog utjecaja potencijalno pohotnog svećenika.
Naravno da ih većina nije takvih, sigurno im je crnjak kad ih se redom sumnjičavo gleda, ali je bome gadljivo i odvratno da ih uopće moramo kao takve "pomnije promatrati".