Nažalost nije prošlo kako smo željeli...pokupili smo ju rano ujutro i cijeli dan smo proveli zajedno. Svugdje smo ju vodili i bila je oduševljena, T. i ona su se super slagale, nije bilo ljubomornih ispada od strane T., kad smo predvečer krenuli iz parka doma, govoila je da neće doma (mislila je na svoj dom) i mi sretni. Kod nas sve ok, igrale se, no kad je došlo spavanje, rekla je da hoće doma, pokušali smo ju nagovoriti, T. joj je donosila igračke i govorila da uzme koju god hoće sa sobom u krevet, ja sam joj rekla da ću spavati s njom ako ju je strah, no ništa nije pomoglo. Rasplakala se, zamolili smo udomitelje da joj nešto kažu. Navodno (jer su razgovarali na romskom) su joj rekli da pokuša ostati, ali nije se dala. Muž ju je onda odvezao natrag. T. se rasplakala, nama je bilo teško

Ne znam, malodušni smo, optimizam je skroz nestao, osobito kod MM, koji je čak bio optimističniji od mene cijelo vrijeme

ArIMali jezik ide teško...jer cijelo vrijeme udomitelji s njom pričaju romski, s njom govore hrvatski samo kad mi dođemo, tako da ona doslovce natuca hrvatski i vidimo da bi htjela pričati s nama, ali ne može Pokušava na romskom, ali naravno da ne ide...nagađamo, pa se nekako sporazumijemo. Jasno nam je da i djetetu koje nas razumije bi bilo teško ostati kod nas, jer nas baš ne poznaje dobro. Možda je problem i u tome što joj nisu rekli da će prespavati kod nas, plus udomiteljica se izgleda rasplakala dok ju je oblačila (rekla nam je da mama plače).

Uglavnom, nismo više tako sigurni da ćemo uspjeti i to nas boli, koliko zbog nas jer smo se vezali, ali još više zbog nje, jer joj možemo pružiti puno bolju budućnost od one koja je čeka ako ostane s udomiteljima.

Sorry na dugom postu, ali negdje sam se morala požaliti