Treba strpljenja, djeca su različita, različita iskustva su prethodila posvojenju, a za postati obitelj treba vremena. Moje najstarije dijete je imalo 5,5 godina kad je posvojena, nikakvih većih problema s prilagodbom i prihvaćanjem nismo imali, a opet naš odnos i veza i privrženost su tek nakon godinu i pol zajedničkog života postali onako čvrsti, sigurni. Kod moji mlađih taj proces se brojao tjednima, dok je njemu trebalo skoro 2 godine. Kako mi se čini, vama su problem udomitelji koji su se vezali za dijete i iako su svjesni da moraju, ne nogu je pustiti. S jedne strane je to dobro, jer znači da vole djevojčicu, da je primila dovoljno ljubavi i pažnje dok je živjela s njima, i da je razvila emocionalnu privrženost, tj. emocionalno zdravlje, a s druge strane je problem jer oni ne pomažu djevojčici u prilagodbi na novu obitelj, već odmažu(mogu razumijeti da su ženu svladale emocije, ali ja bi pobjegla u kupaonu, smirila se pa tek onda otišla k djetetu, a ne otežala mu). Sporazumijevanje je proble, ali u toj dobi djeca jako, jako brzo uče jezik, za 6 mjeseci zajedničkog života ona će ga tečno pričati. Vidila sam djecu u domu koja bi došla bez da znaju riječ i u tri mjeseca bi propričali skroz.