Pridružit ću se temi. Deset godina radila sam u jednoj maloj područnoj školi ( 90 učenika) i svakodnevno smo se nas 4 kolegice trudile sa ono malo novaca koje je škola dobivala učiniti prostor škole što ljepši . O tome je li škola ( ravnatelj) imala novaca da uredi školu ne bih, volje i nije bilo. Ali mi smo svakodnevno komunicirajući s roditeljima i na njihovu inicijativu ( vjerojatno su roditelji prepoznali naš trud i uvidjeli da na drugu stranu ne mogu utjecati, uvijek su bili odgovori nema novaca. poslan je zahtjev i sl.) odlučili jedne proljetne praznike urediti školu. Došli su roditelji koji su imali volju ( prvo njih petnaestak, a onda su se iz sata u sat priključivali i ostali). Svatko je pomogao kako je znao. Tate soboslikari su krečili, neki su bojali stolariju, materijal smo dobili od sponzora. Na kraju je škola bila ko bombon. Okrečeni zidovi ( djeca birala boju), nove zavjese ( donacija i novac od prodanih plastičnih boca koje smo sa djecom skupljali), škola čista. O zajedništvu da ne pričam. Svi smo bili ko mravi. Radile smo i mi učiteljice, roditelji, bake, djedovi. Naravno da su bila uključena i djeca. Baš je bilo veselo. Bilo je tu i kolača, narezaka, sokova. Samo su pristizali seljani . Ko u Družbi Pere Kvržice . A na kraju- vidjevši kako smo zajednički, uz dobru volju i slogu uredili školu, ravnatelj je odobrio kupnju klima uređaja za učionice, a o odjeku akcije najbolje govori i činjenica da se majstor za klimu odrekao novca za postavljanje i servis jer, eto i on bi se pridružio akciji. Ovo mi je jedno od najboljih iskustava u ovih 15 godina staža!