evo, prizor iz pedijatrijske ambulante
čekamo sat vremena, beba 2 mj., u čekaoni jedan par s djetetom, jedna mama s djetetom i ja sa svojom bebom
beba se uzvrpoljila, nerovozna, ponudim dojku, sve 5
roditelji normalno sa mnom razgovaraju, ne vidim da ikome smeta činjenica što dojim svoje dijete
stiže sestra, zapovjednim tonom veli da imaju prostoriju za dojenje
ja pristojno odbijem i zahvalim, nema potrebe, ovdje je sasvim ok.
ona vidni iznervirana veli da ja trebam u tu prostoriju, ona je namjenjena da osigura privatnost kod dojenja, blabčlabla
više je ni ne slušam, ne želim
vidim da joj nije do moje i bebine privatnosti, vidim da ona misli kako je neprimjereno da dojim tu gdje dojim i kako joj zbog toga idem na živce
pa ok. kad je tako, ja mirno i sa smješkom samo ponavljam da nema potrebe, sve ok. zahvaljujem...
odlučila sam ne odstupiti niti jedan mm zbog načina ophođenja i mislim si samo ti tamburaj
nebi da spolno općim pa da mi treba privatnost, mislim to je moje dojenje tolikom bilo diskretno i ne vidim da je ikoga zasmetalo osim nju
i ništa, bijesno se pokupila i otišla a mi smo lijepo nastavili cickati.