U pravu si... ali, pričat pred sto ljudi je jedna stvar... ali ne znam se konfrontirati s drugim ljudima, ako mi nešto kod nekoga smeta prvo ću sto puta reći "Znate, ja se ispričavam ali htjela bih vam nešto reći, nadam se da se nećete naljutiti". Pa kažem to.... Pa se onda opet ispričavam i bed mi je ako sam nekoga povrijedila. Jedna od tih...winnerica prvotno napisa
I osim toga kod tete mi je bio važan naš odnos koji je (bio) ok, normalno smo pričale o svemu, bilo mi je važno to povjerenje. Cijenila sam ju i zato sam najavljivala dolaske. Nije mi palo na pamet ponašat se prema njoj "na nož, gle promatram te", procjenjivat ju... fuck, i ona je valjda osoba, a ne robot za čuvanje, ubij te me, činilo se sve ok. Ne bi nikad rekla da je netko «jedna vulgaris teta čuvalica». Ona je osoba ko i svaka druga, s kojom sam imala neki odnos, koja je bila jako važna u našem životu, dijete je s njom bilo 9 sati 5 dana u tjednu.
Ovo za park… to je jedini normalni park u našoj blizini, u kojem ima ok stvari za djecu, i kojem uopće ima i djece… meni je puno značilo što uopće ide do tamo, a nije baš blizu, i on se ne želi baš uvijek voziti u kolicima, pa nekad guraj kolica, vodi njega, a ima proći cestu bez nogostupa, veliko raskršće…
Možda sam se trebala zabrinuti što i nakon 3 mjeseca plače ujutro, ali eto… i u vrtiću je dugo plakao kad je ostajao… Sad mi je (što bi rekla Adele) kristalno jasno, on tetu ne voli baš.
Ne znam koje sam druge znakove trebala tražiti ili gledati, brinula se ok o njemu, imala sam povjerenja.
Dobro, jutros joj nisam opet ništa rekla jer sam si htjela dati priliku još jednom provjeriti što jesam ili nisam čula. Bile smo skupa 10 minuta u stanu, ona je uglavnom tepala ili gugutala, ja promatrala malca pod mikroskopom kakve ima reakcije na nju. Onda se malac zalijepio za mene u kupaoni dok sam prala zube, i tad sam čula i vidjela… digla je glas, samo jednu riječ, htjela ga je izvući iz kupaone «da ne smeta mami…» i čula sam taj ton. I vidjela na njegovom licu da se strza/boji. Ona se iste sekunde smirila i blago mu počela nešto pričati, ja sam joj samo rekla da ga ostavi kod mene u kupaoni. Kad sam izašla iz stana ostala sam na stubištu malo… da, ona viče. Nije opet imala rafalnu paljbu, ali je u tih par minuta dva puta opet ružno povisila glas. To je njezina odgojna metoda. Ona misli da to tako treba biti. To je disciplina.
I što uopće reći o tome da se dereš na dvogodišnjaka jer je bacio lopticu.
Dakle, to je to. Otkazat ću tetu, danas, sutra, samo da se organiziram na poslu i dogovorim za godišnji. Mislim, neće mu ništa biti još danas ili sutra, ali ne sviđaju mi se njezine odgojne metode i ne želim da ga više čuva.
I bitno mi je to što živi u susjedstvu, i što ju svi u našem vrtiću poznaju i znaju da ga čuva. Pa želim to završiti na neki normalan način, ne želim se dovesti u situaciju da nekog izbjegavam na ulici, da našoj teti u jaslicama (koja ju dobro pozna, piju kavu nekad…) nešto izvodim ili lažem… Pokušat ću to sve zadržati na nekoj ljudskoj razini: Hvala vam na svemu do sada, ali ipak nam ne odgovara vaš način «čuvanja».
 |
|||
Odgovori s citatom