Ja sam bila od onih koja je uvijek prva morala ići doma i zbog toga sam strašno patila. A baš mi je bilo dobro po diskačima. Dobra mjuza, frendovi, ples, zabava, ne sjećam se baš neke negativne energije nego baš suprotno, puno pozitivne. Ne znam što bih dala da sam mogla ostati do nekog razumnijeg vremena (razumnijeg iz moje perspektive). I puno sam suza zbog toga isplakala i ni dan danas kad sam sama mama, ne shvaćam kako nisu htjeli čuti što ja imam za reći (a ne ono kao slušam, a ništa do mene ne dopire) i prilagoditi se.