Već sam na forumu ukratko opisala svoj porod, ali evo kompletne priče sa dodatnim detaljima i pokojim savjetom...
22.03. u 1 ujutro me probudila bol nalik menstrualnom grču koja je trajala vrlo kratko i bila vrlo slabog intenziteta (ja ne spavam kad me bilo što boli, tako da to što me probudila nije znak da je bol bila jaka). Otišla sam na wc i na wc papiru prilikom brisanja primjetila sluz prošarani krvnim žilicama i zaključila da se radi o sluznom čepu. Znala sam da porod može uslijediti isti dan ili kroz dva tjedna (bilo mi je 39+5 tt). Na zadnjem pregledu sam bila par dana prije, potpuno zatvorena, omekšan cerviks, beba visoko. Uglavnom, ti su se blagi trudovi nastavili u nepravilnim razmacima (5, 10, 15 minuta) sve do 4 ujutro kada su prestali. Sluzni čep je nastavio izlaziti kroz cijeli dan, ja sam se puno kretala, šetala, otišla kod svekrve na ručak i oko 14 sati trudovi su ponovno počeli, ovaj put mrvicu jači (ali to nije nikakva bol), u trajanju od 30-ak sekundi u nepravilnim razmacima da bi oko 16 sati postali još malo jači, trajati po 60ak sekundi i javljati se svakih 7 do 5 minuta, pravilno. Sluzni čep je i dalje curio, čak je bilo i mrvičak svježe sukrvice, gaćice su mi stalno bile mokre pa sam se čak pitala je li mi pukao gornji plodni ovoj, pa da mi ističe plodna voda, međutim zaključila sam da je to curenje ipak dosta slabo i nisam željela juriti u rodilište i natovariti si svakojake nepotrebne intervencije i tako pokvariti mogućnost za sasvim prirodan porod.
Imala sam stolicu nekoliko puta tijekom tog i prethodnog dana, tako da sam osjećala kako se crijeva sama čiste i da mi klistir neće biti potreban.
Oko 19 sati trudovi su bili sve jači, kad bi dosegao svoj vrhunac morala bi stati sa kretanjem i polako ga prodisati, ali opet ponavljam, ta je bol nešto što svaka žena bez problema izdrži, trajao je 60 - 75 sekundi i počeo se javljati svakih 5-3 minue. Odlučila sam svom tijelu dati maksimalnu šansu da samo učini najveći dio posla i stalno šetala po stanu, skakala na pilates lopti, povremeno se javila na forum
U 20 sati sam se otuširala, obrijala, namazala tijelo mlijekom od maslinovog ulja, stopala kremom od lavande (malo rituala za opuštanje), samo nisam lakirala nokte, šminkala se i oprala kosu jer znam koliko bi to bilo uzaludno pred porod. Svakako preporučam da prije dolaska u rodilište napravite nešto za sebe, što god vas opušta!
Inače, cijeli sam dana normalno jela, dapače, oko 19 sati me spopala takva želja za pistacijama, MM je odletio u prvi dućan i vrati se sa tim božanskim nektarom koji sam slistila sa takvim guštom...!
U 21 sat sam znala (bolje reći osjećala) da bi uskoro trebala u rodilište jer mi u trudu nije bilo do tipkanja po forumu, niti šala MM...Prekontrolirala sam da li sam štogod zaboravila staviti u kofer za bolnicu i oko 21.30 smo se zaputili na Sv Duh. Silazak niz stepenice sa petog kata dok vas trudovi peru svake 2-3 minute je duuuugotrajan i težak posao
Na Sv Duh smo stigli oko 22 sata kad sam ušla u rađaonu, žene su ležale po hodnicima i rađale, gužva je bila neopisiva (tu se noć i jutro rodilo 17 beba), rekli su mi da sam zadnja koju će zaprimiti i to zato što su na svoje čuđenje na pregledu ustanovili da sam otvorena 6-7 cm . Kako sam sretna bila! Toliko posao sam odradila sama, to mi je bio veliki psihički poticaj, dalo mi je puno pozitivne energije za ono što slijedi. Priključili su me na CTG da vide bebine otkucaje srca i u 22.10 sati mi je spontano prsnuo vodenjak Još jedan pobjeda ženskog tijela nad liječničkim intervencijama! Nema prokidanja vodenjaka! Odlučili su mi dati pola klistira, nisam htjela započinjati nekakvu diskusiju s njima i objašnjavati se da mi ne treba, već jednostavno nisam htjela zadržati tu vodu u sebi, sa slabašnim sam glasićem rekla da mi je teško držati je u trudu (moš si mislit) i samo sam pustila da odmah iscuri, a oni su bili prezaposleni da bi ponovno pokušavali. I nisam pogriješila jer nije došlo do pražnjenja crijeva u boksu. Šetala sam još nekih 45 minuta po predrađaoni i skrila se u wc kad bi vidjela da se netko približava jer nikako nisam htjela da mi pokvare prirodan porod i da bi si ubrzali stvari stave me na drip. Jedino što sam ih molila je da mi omoguće da rodim u boksu zbog MM, povukla sam vezu, jedan dr je nazvao i to omogućio. Kad sam oko 23.15 ušla u boks, i tamo vidjela MM, nitko sretniji od mene, a trudovi su bili sve jači, pregledali su me i ustanovili da sam skroz otvorena, 3 cm u sat vremena! Cure, šetajte šetajte, šetajte!!
Ah, ali ne može sve biti savršeno pa su mi rekli da je beba još visoko i da prodisavam trudove na boku. Trudove tiskanja. Tad je bol iz izdržljive prerasla u jako, jako teško izdržljivu. U tom neprirodnom položaju na boku (zbog CTGa) sam kakti prodisavala trudove, jecala, jaukala i zazivala dragog boga da se spusti i da mogu tiskati narednih sat i pol, povremeno bi se netko navirio, rekao da pokušam tiskati i opet me prebacio na bok, a ja sam se samo htjela čučnuti, poriv da to učinim je bio toliko jak da sam između trudova umjesto odmora molila sestru i doktoricu da mi to omoguće, uvjeravala ih da neću tiskati, samo da želim da se ona tako spusti i napokon se jedna sestra smilovala i namjestila stol za rađanje tako da sam na njemu čučala. Kakvo olakšanje, ajme meni! U prvom se sljedećem trudu beba spustila, osjetila sam da me tjera na tiskanje i nakon truda, dozvala sestru i u sljedeća dva truda moja je ljepotica rođena
Nisu mi radili epi, ali sam pri izlasku ramena popucala do anusa, ne znam koliko unutarnjih šavova imam, vanjska su tri, šivali su me dok mi je malena bila na prsima, unutarnje šivanje nisam osjetila, ali vanjska tri šava bogami jesam.
Od ushita što vidim svoje dijete sam im zaboravila reći da pupčanu vrpcu režu kad prestane pulsirati, to mi je žao...
Nakon što su je izvagali, stavili su mi je na prsa, o happy day, sat vremena bliskanja sa mojom obitelji, neprocjenjivo!
I mogu vam reći da mi je od cijelog poroda najteža bila razdvojenost od moje mišice jer sam ju rodila u 1.11 ujutro, a sobu dobila tek u 12 popdne, da bi mi ju donijeli tek u 13.30! Poludila sam bez nje!
Eto, da više ne duljim, želim vam savjetovati da slušate svoje tijelo i instinkte, znam da sam imala i dosta sreće, ali isto tako znam da su mnoge mogle imati porod nalik mome da nisu paničarile, da su ostale hladne glave i nisu jurile u rodilište.