Čudno kako naše tijelo funkcionira. Od trenutka kad sam saznala za njegovu dijagnozu, glava me boljela da nije mogla jače. Jedna neprestana, tupa bol. Ne spavaš nekoliko dana, a ipak razmišljaš, krećeš se, jedeš, dišeš, radiš sve samo da se ne slomiš, jer ako ti poklekneš, ode cijela uža i šira obitelj. Čvrst si samo da držiš sve na okupu, koliko toliko u granicama normale. A tu je i mali B. Moraš biti jak zbog njega, moraš mu sve objasniti, zašto odjednom ostaje u bolnici, što to ima u glavici, kamo ide na operaciju. I omogućiti mu da se i dalje igra, smije, da ne vidi koliko si zabrinuta jer bi se i on prestrašio. Hvala Bogu da je sve bilo gotovo u tjedan dana, a nakon deset je već izišao iz JIL-a. I onda je i moja bol polako nestajala, polako kao što se on budio i svakim danom bio sve jači i jači.